Slobodna (diskrecijska) ocjena i slobodna ocjena dokaza dva su pravna instituta sličnog naziva, ali bitno različitog sadržaja.
Slobodna ocjena primjenjuje se prilikom rješavanja pravne stvari (najčešće upravne stvari), tj. odlučivanja o meritumu odnosne stvari, te predstavlja oblik slabije vezanosti službene osobe pravnom normom.
Prema članku 5. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP), u upravnim stvarima u kojima je javnopravno tijelo zakonom ovlašteno rješavati po slobodnoj ocjeni, odluka mora biti donesena u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana. Zakonsko normiranje, te granice i svrha diskrecijske ovlasti glavni su, dakle, elementi primjene slobodne ocjene prilikom rješavanja upravne stvari (više o tome u rubrici U središtu pisali smo u tekstu pod naslovom Koliki je opseg upravnosudske zaštite u stvarima riješenima slobodnom ocjenom?).
S druge strane, slobodna ocjena dokaza instrument je utvrđivanja odlučnih činjenica te prethodi supsumiranju tih činjenica pod mjerodavne odredbe materijalnog prava (tj. pod zakonski predviđeno činjenično stanje), kao podloge za rješavanje upravne stvari.
Koje će činjenice i okolnosti uzeti kao dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 9. stavak 2. ZUP-a – načelo slobodne ocjene dokaza). Slobodna ocjena dokaza prije svega razumijeva primjenu slobodne dokazne maksime, a ne arbitrarnu, neograničenu slobodu pri selekciji i ocjeni dokaza. Nasuprot tome, primjena formalne dokazne maksime mora biti izrijekom propisana specijalnim zakonom.
Kada, dakle, službena osoba slobodno ocjenjuje dokaze raspoložive u spisu predmeta upravnog postupka, pri tome ne provodi slobodnu (diskrecijsku) ocjenu.
Slijedom komentara koji je autor dobio tijekom jednog praktikuma u organizaciji portala IUS-INFO, iz kojeg komentara je proizlazilo pogrešno poimanje pojma slobodne ocjene, završno dobro može doći još jedna digresija: kada vještak u upravnom postupku (u konkretnom slučaju radilo se institucionalnome medicinskom vještačenju) utvrđuje zdravstveno stanje stranke u svjetlu mjerodavnoga normativnog okvira, vještak niti slobodno ocjenjuje dokaze, niti primjenjuje slobodnu ocjenu, već utvrđuje odlučne stručno-medicinske činjenice, primjenjujući stručna znanja.
dr. sc. Alen Rajko