Radnik u slučaju ozljede na radu na temelju članka 55. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, broj 80/13 i 137/13) ima pravo na naknadu plaće zbog ozljede na radu u iznosu 100% od osnovice za naknadu plaće. Dakle, radnik dobiva naknadu plaće za bolovanje u slučaju ozljede na radu, u stopostotnom iznosu.
Da bi radnik od nekog osiguravajućeg društva mogao dobiti premiju za slučaj ozljede na radu, morao bi, kao fizička osoba, u tom smislu biti osiguran ili bi ga trebao osigurati poslodavac. Ako radnik nije osiguran niti po jednoj od navedenih osnova, tada nema mogućnost ostvariti takvu premiju. Pritom treba napomenuti da poslodavac prema zakonu nije dužan dodatno osigurati radnika za slučaj ozljede na radu (osim što plaća doprinos za slučaj ozljede na radu). Poslodavac bi to eventualno bio dužan učiniti ako je to ugovoreno ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom, što je ponegdje i praksa.
Što se tiče naknade štete, radnik može naknadu štete zahtijevati izravno od poslodavca. Naime, prema članku 111. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14) ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava (odnosno prema općim odredbama Zakona o obveznim odnosima), a prema članku 42. točka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ozljedom na radu smatra se i ozljeda koju osiguranik pretrpi na redovitom putu od mjesta stanovanja do mjesta rada i obratno, te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji mu je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojega je osiguran. Upravo temeljem te odredbe radnik i dobiva naknadu plaće za bolovanje u stopostotnom iznosu.
No, navedena odredba Zakona o mirovinskom osiguranju samo određuje da radnik ima pravo na stopostotnu naknadu u slučaju ozljede prilikom puta na posao, odnosno na prava s osnova mirovinskog osiguranja ako je prilikom te ozljede nastala invalidnost.
Ta odredba ne znači da je poslodavac dužan radniku nadoknaditi i štetu zbog takve ozljede. Takvo je stajalište sudske prakse jer bi u suprotnom odgovornost poslodavca bila pretjerano teška, osobito zbog toga što nema uzročne veze između ozljede i postupanja poslodavca. Međutim, iznimno bi odgovornost poslodavca, odnosno mogućnost naknade štete, postojala da je ozljeda nastala prilikom organiziranog prijevoza koji je organizirao upravo poslodavac. Ako to nije tako, nije moguće dobiti naknadu štete zbog ozljede koja je nastala na putu na posao.
U prilog takvom stajalištu navodimo i ključni dio Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revr 350/05-2 od 14. prosinca 2005.:
„Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se obveže tuženu kao poslodavca da joj naknadi štetu nastalu uslijed ozljede koju je zadobila kada se od mjesta stanovanja kretala prema mjestu gdje je obavljala posao.
Odlučujući o sporu nižestupanjski sudovi su, u bitnome, utvrdili:
- da je tužiteljica zaposlena kod Ureda državne uprave V. županije, Ispostava Ž., na neodređeno vrijeme,
- da se tužiteljica 29. siječnja 2001. godine u jutarnjim satima od svojeg stana u Ž. uputila na posao na biciklu, kojim je osobno upravljala i nailaskom na zaleđeni kolnik pala s bicikla i pritom zadobila tjelesne ozljede.
Cijeneći izložena utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da tužena u konkretnom slučaju nije obvezna tužiteljici naknaditi štetu, jer da se ne radi o šteti nastaloj na radu ili u svezi s radom, pa su sukladno takvom zaključku odbili u cijelosti tužbeni zahtjev.
Suprotno stajalištu izraženom u reviziji, ovaj revizijski sud prihvaća kao pravilan pravni zaključak nižestupanjskih sudova.
Odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 - dalje: ZR) propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.
Odredbom pak čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96 i 94/96) propisano je da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.
Ozljeda koju je tužiteljica zadobila prilikom pada s bicikla kada se kretala od svojeg stana na posao, nije nastala prilikom obavljanja posla niti je u svezi s radom u smislu citiranih zakonskih odredbi i stoga tuženik nije odgovoran naknaditi štetu tužiteljici.
Okolnosti na koje upire revizija da je tužiteljica vezano za zadobivenu ozljedu ishodila određena prava kod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, te da je tužiteljica temeljem police osiguranja od nesretnog slučaja od „C. o." naplatila određeni iznos, nisu od odlučnog značaja za presuđenje konkretnog spornog odnosa.“
Iako je Odluka donesena u primjeni prije važećeg Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine, broj 59/96 i 94/96), njezini pravni zaključci aktualni su i danas kada se primjenjuje novi Zakon o zaštiti na radu (Nar. nov., br. 71/14, 118/14 – ispr. i 154/14 - Uredba), čiji članak 25. stavak 1. glasi: „Ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti.“