U najvećem broju slučajeva tužbe su podnesene protiv banaka s tužbenim zahtjevom za isplatu preplaćene razlike anuiteta do koje je došlo uslijed rasta kamatne stope, a u velikom broju slučajeva uz zahtjev za isplatu istodobno je postavljen i zahtjev da se utvrdi djelomična ništetnost ugovora i to odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi CHF kredita.
Međutim, prije nego li je većina tih postupaka okončana, donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/15) i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj 102/15), kojim je bankama propisana zakonska obveza sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu radi provođenja konverzija kredita iz valute CHF u EUR na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačio se s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
Nakon ponude banaka s dostavljenim izračunima konverzije kredita, korisnici kredita (tužitelji) mahom su potpisali dodatak ugovorima uslijed čega su povukli tužbe, na što su banke pristale. Međutim, u tom trenutku i tužitelji (korisnici kredita) i tuženici (banke) istodobno popisuju parnični trošak što je rezultiralo punim spektrom raznovrsnih sudskih odluka o identičnoj pravnoj i činjeničnoj stvari i to od dijametralno suprotnih odluka do onih koje rješavaju da svaka stranka snosi svoj trošak.
Odluke županijskih sudova u vezi predmetnih slučajeva naknade troškova postupka, mogli bismo podijeliti u tri kategorije: a) odluke kojima se nalaže tuženicima (bankama) da naknade parnični trošak tužiteljima (korisnicima kredita), b) odluke kojima se nalaže tužiteljima (korisnicima kredita) da naknade parnični trošak tuženicima (bankama) i c) odluke da svatko snosi svoje troškove postupka.
Treba primijetiti da je među županijskim sudovima najzastupljeniji stav prema kojemu potpisivanjem dodatka (aneksa) ugovora o kreditu, kojim je izvršna konverzija kredita iz valute CHF u EUR, nije udovoljeno tužbenom zahtjevu. Stoga nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 158. Zakona o parničnom postupku koji, među ostalim, propisuje da je troškove postupka tužitelju dužan nadoknaditi tuženik ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja.
U skladu tim stajalištem navode se sljedeća obrazloženja:
- ''Dodatkom Ugovora o kreditu stranke su drugačije uredile svoja prava i obveze, proizašle iz Ugovora o kreditu, u odnosu na predmet ove parnice. (…) Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da bi do povlačenja tužbe došlo nakon što je tuženica udovoljila tužbenom zahtjevu, niti je isto razvidno iz spisa, pa je pravilnom primjenom čl. 158. st. 1. ZPP i po ocjeni ovog suda tužitelj dužan naknaditi tuženici trošak postupka.'' – rješenje Županijskog suda u Sisku, posl. br. Gž-921/16 od 29. kolovoza 2016.
- ''(…) da je tuženik postupio prema zakonskoj obvezi iz Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) te tužitelju dostavio izračun konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, no time nije udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, slijedom čega nema mjesta obvezivanju tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju''. – rješenje Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-2063/16 od 26. srpnja 2016.
- ''Tijekom postupka stranke su izvršile konverziju kredita odnosno sklopile Dodatak naznačenom ugovoru pa je iz tog razloga tužitelj povukao tužbu. Međutim, takvo izvansudsko rješenje odnosa između stranaka sadržajno je u potpunosti različito od postavljenog tužbenog zahtjeva pa ne predstavlja udovoljenje tužbenom zahtjevu, a kako to pogrešno smatra tužitelj. Slijedom navedenog, tužena ima pravo potraživati od tužitelja troškove ovog parničnog postupka (…)'' – rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž-1405/16 od 1. rujna 2016.
- ''(…) da je tužitelj povukao tužbu iz razloga jer je na drugi način ostvario cilj koji je podnesenom tužbom htio postići, odnosno zaštitio je svoja prava na način koji nije izravno povezan s tužbenim zahtjevom pa se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi o povlačenju tužbe nakon što je udovoljeno tužbenom zahtjevu jer je sklapanje dodatka Ugovora o kreditu, a koji procesno nije povezan s predmetnim tužbenim zahtjevom, rezultat ispunjenja zakonske obveze proizašle iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj 102/15), a koji su stupili na snagu nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. U smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP svatko tko povuče tužbu, neovisno od toga zašto je to učinio i da li bi njegov tužbeni zahtjev inače bio osnovan, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo odmah nakon udovoljavanja zahtjevu tužitelja, mora protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. Navedeno procesno pravilo nema iznimaka i svaki se tužitelj u parnici izvrgava tom riziku''. – rješenje Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-503/16 od 18. srpnja 2016. Takvo stajalište zauzeto je i u daljnjoj odluci tog suda, posl. br. Gž- 635/16 od 29. kolovoza 2016.
- ''Postupanje tuženika nije inicirano, niti je u ikakvoj vezi s tužbenim zahtjevom tužiteljice nego se radi o ispunjenju zakonske obveze tuženika koje se nedvojbeno ne može smatrati udovoljenjem tužbenom zahtjevu tužiteljice.'' – rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1626/16 od 19. rujna 2016.
- „(…) iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je tužba povučena iz razloga što je tužena udovoljila tužbenom zahtjevu, već proizlazi da je tužena zaključivši s tužiteljicom Dodatak ugovoru o kreditu postupila sukladno zakonskoj obvezi u smislu odredbi ZID ZOPK, a tužiteljica da je prihvatila izračun konverzije ugovora o kreditu, čime nije došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva, ali je za posljedicu imalo povlačenje tužbe od strane tužiteljice. Stoga, kako u predmetnoj parnici nije došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva (na isplatu), to je pravilnom primjenom odredbe članka 158. stavak 1. ZPP trebalo obvezati tužiteljicu da tuženiku naknadi opravdane troškove postupka.“ – rješenje Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-712/16 od 5. rujna 2016.
Prikazat ćemo i jedan zanimljiv pokušaj tužitelja da u istovrsnim okolnostima slučaja preinakom tužbe pokuša za sebe osigurati bolju materijalnopravnu poziciju prilikom odlučivanja o troškovima postupka. Kako proizlazi iz obrazloženja rješenja Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-872/16 od 28. rujna 2016., tužitelj je tijekom postupka preinačio tužbu na način da je postavio tužbeni zahtjev nalogom tuženiku da mu „sukladno čl. 19.e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102-1973/2015) preporučenom pošiljkom uz dostavnicu dostavi izračun konverzije kredita sukladno čl. 19.et. 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju sa stanjem na dan 30.09.2015.g. izračunatim u skladu sa čl. 19.c. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju s prijedlogom novog ili izmijenjenog kredita“.
Međutim sud je i u tom slučaju odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška obrazloživši to na sljedeći način: ''Imajući u vidu da sadržaj preinačenog tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je zatražio da se tuženik obveže na dostavu izračuna konverzije kredita sukladno čl. 19.et.4. Zakona o potrošačkom kreditiranju sa stanjem na dan 30.09.2015.g. izračunatim u skladu sa čl. 19.c. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju s prijedlogom novog ili izmijenjenog kredita, a niti tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe čl. 3. ugovora o kreditu i radi naknade štete u iznosu od 5.037,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti ne odražavaju objektivni identitet sadržaja sklopljenog Dodatka 1 ugovoru o kreditu to je osnovan i pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sklapanjem Dodatka 1. ugovoru o kreditu, tuženik nije udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja''.
Suprotno zauzetom stajalištu u navedenim odlukama, Županijski sud u Zagrebu u odlukama posl. br. Gž-4854/16 od 6. rujna 2016. i posl. br. Gž-5480/16 od 23. kolovoza 2016. zauzima stajalište da su u datim okolnostima banke kao tuženici dužne naknaditi trošak klijentima (potrošačima) kao tužiteljima na temelju članka 158. stavak 1. ZPP-a obrazlažući to na način da: ''(…) okolnost da je tuženik postupio sukladno odredbi čl. 19.e navedenog Zakona i izradio izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio, može se smatrati da se radi o ispunjenju tužbenog zahtjeva u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti dijela ugovora koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sadržanu u odredbama ugovora o kreditu i isplatu više plaćenog iznosa obračunatog primjenom takve stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška.''
I za kraj, kao ''srednje'' rješenje između stajališta zauzetih u navedenim odlukama, Županijski sud u Puli-Pola pitanje troška rješava primjenom odredbe članka 159. stavak 1. ZPP-a koja propisuje da svaka stranka snosi svoje troškove ako je parnica završena sudskom nagodbom, a u nagodbi nije drugačije ugovoreno. To stajalište obrazlaže se u odluci tog suda posl. br. Gž-1229/16 od 28. rujna 2016. na način: ''(…) da su stranke svoj vjerovničko-dužnički odnos glede predmetne novčane tražbine sporazumno riješile izvansudskim putem sklapanjem navedenog Dodatka ugovoru o kreditu, a tim Dodatkom ugovora stranke, očito, nisu riješile i svoj odnos glede troškova ovog spora pa se, po pravnom shvaćanju ovog suda, na odluku o troškovima postupka u okolnostima konkretnog slučaja ima primijeniti odredba čl. 159. st. 1. ZPP-a (…)''. Takvo stajalište zauzeto je i nešto ranije u odluci tog suda, posl. br. Gž-1090/16 od 21. rujna 2016.