Krizni događaj predstavlja iznenadan i/ili rijedak događaj koji djeluje izrazito uznemirujuće ili stresno na većinu ljudi. Uključuje mogući ili stvarni gubitak osoba, stvari ili vrijednosti važnih pojedincu, odnosno skupini. Ljudi imaju osjećaj da ga ne mogu sami savladati (ili izaći iz krize) koristeći uobičajene mehanizme suočavanja. U kriznoj situaciji javlja se osjećaj gubitka kontrole, preplavljenost osjećajima i misaona smušenost. Unutarnja ravnoteža je narušena i osjećaj ranjivosti izrazito je snažan. Psihološka krizna intervencija predstavlja skup postupaka koji su usmjereni na stabiliziranje kognitivnih i emocionalnih procesa kod ljudi koji su bili izravno ili neizravno izloženi kriznom događaju. Može se reći da predstavlja psihološku prvu pomoć u obliku podrške usmjerene na ponovno stjecanje osjećaja autonomije i kontrole nad životom.
Postupanje u kriznim događajima u odgojno-obrazovnim ustanovama propisano je Protokolom o pokretanju psiholoških kriznih intervencija u sustavu odgoja i obrazovanja. Uz Protokol, Ministarstvo znanosti i obrazovanja imenovalo je i članove tima za psihološke krizne intervencije. Zadaće tima su pružanje početne podrške zajednici pogođenoj kriznim događajem, intervencije na samom mjestu kriznog događaja i edukacija stručnjaka i pomagača. Odgojno-obrazovna ustanova dužna je pozvati tim za krizne intervencije ako se u ustanovi dogodio osobito težak događaj koji je za posljedicu imao ozbiljno ozljeđivanje ili ugrozu (ranjavanje, silovanje, talačka kriza, pokušaj ubojstva, samoubojstva), stradavanje sa smrtnim posljedicama te katastrofu u kojoj je došlo do većih šteta.
Ravnatelj i stručni tim utvrđuju potrebu za kriznom intervencijom i tu svrhu prikupljaju podatke o tome što se dogodilo, kada, gdje, koliki je broj ljudi izravno odnosno neizravno bio uključen u događaj, u kakvom su stanju, kako reagiraju, jesu li intervenirale hitne službe i što je učinjeno kako bi se ublažile psihološke posljedice događaja. Nakon prikupljanja podataka, ravnatelj ustanove ima obvezu informirati Ministarstvo znanosti i obrazovanja na broj telefona ili e-mail adresu istaknutu u Protokolu. Ministarstvo će elektroničkom poštom kontaktirati koordinatora regionalnog tima za krizne intervencije.
Ministarstvo znanosti i obrazovanja elektroničkom poštom obavijestit će koordinatora regionalnog tima za psihološke krizne intervencije te će dati suglasnost za pokretanjem psihološke krizne intervencije. Voditelj regionalnog Tima stupit će u kontakt s ravnateljem ustanove i dogovoriti sve pojedinosti u vezi s organizacijom i provođenjem intervencije u ustanovi. Nakon provedene intervencije, voditelj Tima dostavlja izvještaj o intervenciji Ministarstvu znanosti i obrazovanja, odgojno-obrazovnoj ustanovi, gradu/županiji te Društvu za psihološku pomoć. Izvještaj sadrži i financijski obračun prema aktualnom cjeniku za psihološke krizne intervencije.
Prema podacima MUP-a, u Hrvatskoj je 2015. sedmero djece izvršilo samoubojstvo, od toga dvoje mlađe od 14 godina. Čak 41 dijete pokušalo je samoubojstvo, od toga petero mlađih od 14 godina. Pučka pravobraniteljica za djecu u izvješću za 2015. godinu upozorava na nedostatak protokola za ujednačeno postupanje s djecom u akutnim kriznim situacijama ne spominjući pri tom odgojno-obrazovne ustanove već propuste u suradnji nadležnih tijela, a osobito u radu državnih odvjetništava čija je dosadašnja praksa bila pozivanje djeteta koje je pokušalo samoubojstvo na razgovor radi prikupljanja informacija o eventualnim propustima roditelja u skrbi o djetetu. Pravobraniteljica smatra da takav postupak uzrokuje nepotreban pritisak na dijete koje je i tako izloženo kriznom događaju. Napominje da bi se to moglo izbjeći razmjenom informacija između DORH-a i socijalne službe, liječnika i policije koji su s djetetom već razgovarali.
Pravobraniteljica procjenjuje da u Republici Hrvatskoj nije dovoljno razvijen sustav psihosocijalne pomoći za obiteljske krize i odgojne i razvojne probleme koji bi bio jednako dostupan svakom djetetu i njegovoj obitelji. Dostupne informacije ukazuju na to da ne postoji niti ujednačeno i protokolarno pružanje pomoći djetetu i njegovoj obitelji kada dođe do pokušaja suicida te da ne postoji dovoljno razrađen sustav kontinuiranog praćenja i rehabilitacije djeteta. U slučaju pokušaja samoubojstva nužno je djetetu pružiti žurno liječenje, stručnu pomoć i zaštitu te primjereno naknadno praćenje.
Rješenju ovog problema zasigurno bi doprinijelo dopunjavanje postojećeg Protokola propisanom interdisciplinarnom suradnjom između nadležnih tijela s ciljem unaprjeđenja zaštite i pomoći žrtvama kriznih događaja. Dobar primjer tako osmišljenog dokumenta je Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji koji propisuje interdisciplinarnu suradnju i obveze svih tijela koja su dužna postupati u slučajevima nasilja u obitelji.
Željko Čižmek, mag. act. soc.