c S
U središtu

Prestanak stalnog boravka stranaca u praksi Ustavnog suda

11.11.2016 Stalni boravak stranaca je pravni pojam iz važećeg Zakona o strancima. U hrvatsko pravo pojam stalni boravak prvi je puta uveden kao trajno nastanjenje i to Zakonom o kretanju i boravku stranaca. U deset godina važenja toga Zakona oblikovala se praksa upravnog postupka izdavanja rješenja o odobrenju trajnog nastanjenja, a na taj upravni postupak značajno je utjecala odluka Ustavnog suda broj: U-III/660/1998 od 20. siječnja 1999.

Provođenje Zakona o strancima (Narodne novine 130/11 i 74/13) i odobrenje za trajno nastanjenje u nadležnosti je Ministarstva unutarnjih poslova koje izdaje rješenje o odobravanju trajnog nastanjenja u Republici Hrvatskoj.

U navedenoj odluci Ustavnog suda broj: U-III/660/1998 od 20. siječnja 1999. utvrđene su povrede ustavnih prava iz članka 14. stavka 2., članka 19. stavka 1. i članka 26. Ustava – povreda prava jednakosti pred zakonom, povreda utemeljenosti na zakonu pojedinačnih akata tijela državne uprave i povreda jednakosti državljana i stranaca pred sudovima i drugim državnim tijelima s javnim ovlastima. Utvrdivši te povrede Ustavni sud je ukinuo presudu Upravnog suda RH broj Us-7222/94 od 23. lipnja 1995. i rješenje Ministarstva unutarnjih poslova od 5. listopada 1994. Ukinute rješidbe bile su donesene u upravnom postupku radi prestanka podnositeljeva trajnog nastanjenja u Republici Hrvatskoj, te u upravnom sporu sudske kontrole akata državne uprave.

Ključne povrede proizlaze iz povreda postupovnih pravila Zakona o općem upravnom postupku (NN 53/91, 103/96). Naime, podnositelj je u sporu iznio da ima status trajno nastanjenog stranca u Republici Hrvatskoj sukladno odredbama članka 79. stavka 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca. Istaknuo je da je bio državljanin tadašnje SFRJ, s republičkim državljanstvom tadašnje federalne jedinice Republike Bosne i Hercegovine, da je živio i radio u Dubrovniku od 1960. godine, a posebno je istaknuo da je rješenje o prestanku trajnog nastanjenja u Republici Hrvatskoj doneseno tek nakon što je podnio zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo. U toj pravnoj situaciji podnositelju je na temelju odredbe članka 79. Zakona o kretanju i boravku stranaca bio priznat status trajno nastanjenog stranca.

Ustavni sud u obrazloženju svoje odluke navodi da je u upravnim postupcima u kojima se odlučuje o ukidanju ili ograničavanju prava stranaka, u članku 142. Zakona o općem upravnom postupku propisano provođenje posebnog ispitnog postupka. Provođenje posebnog ispitnog postupka neophodno je u slučajevima kada je potrebno utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za rješavanje ili radi davanja mogućnosti strankama da zaštite svoja prava i pravne interese. Sudjelovanje stranaka u ispitnom postupku propisano je člankom 143. ZUP-a kao i njihovo pravo na obranu svojih prava, davanje potrebnih podataka i zaštitu pravnih interesa. Ustavni sud u obrazloženju odluke nadalje navodi da je u konkretnom slučaju razvidno da podnositelju nije bilo omogućeno sudjelovanje u postupku u smislu Zakona o općem upravnom postupku, već je s njime obavljen samo informativni razgovor tijekom kojeg je činjenično stanje samo djelomično utvrđeno, i to bez upozorenja stranci da je taj razgovor obavljen tijekom provođenja postupka prestanka njegovog statusa trajno nastanjenog stranca u Republici Hrvatskoj. Time je po mišljenju Ustavnog suda povrijeđeno pravo iz članka 19. stavka 1. Ustava kojim se jamči utemeljenost na zakonu akata državne uprave te ustavna prava iz članka 14. stavka 2. i članka 26. Ustava kojima se jamči jednakost svih pred zakonom i jednakost stranaca pred sudovima i drugim tijelima koja imaju javne ovlasti.

Ustavni sud navodi da je uvidom u rješenje Ministarstva utvrđeno da je došlo do povrede po članku 209. stavku 2. ZUP-a jer rješenje ne sadrži sve elemente propisane zakonom čime je podnositelju otežano osporavanje rješenja ulaganjem učinkovitog pravnog lijeka. Radi se o jasnom kršenju članka 18. stavka 1. Ustava („Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.“).

Obrazloženje odluke Ustavnog suda navodi i propuste u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske ističući da je Upravni sud Republike Hrvatske presuđivao o činjenicama i okolnostima koje nisu bile predmetom rasprave tijekom pravomoćno okončanog upravnog postupka, što znači da je postupao suprotno odredbi članka 39. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 53/91). Upravni sud pokušao je djelomično otkloniti nedostatke u obrazloženju rješenja upravnog tijela navodeći konkretne činjenice koje su dovele do odluke sadržane u izreci presude.

Odlukom Ustavnog suda broj: U-III/234/1995 od 5.12.1997. utvrđeno je slično nepravilno postupanje Ministarstva unutarnjih poslova. Ustavni sud je u obrazloženju odluke naveo kako je utvrđeno da je upravni postupak vođen bez da je podnositelj ustavne tužbe u odnosu na čije se trajno nastanjenje postupak vodio, u njemu sudjelovao. U tom postupku on nije saslušan, niti je na drugi način u njemu sudjelovao, jer mu u postupku nije bio postavljen zastupnik. Dostava rješenja kojim je utvrđeno da mu prestaje trajno nastanjenje kao strancu u Republici Hrvatskoj, izvršeno je objavom na oglasnoj ploči Policijske uprave D. županije. Ustavni sud je utvrdio povredu sukladno odredbama članka 143. Zakona o općem upravnom postupku, posebno onim odredbama iz stavka 3. toga članka, prema kojima se stranci treba pružiti mogućnost da se izjasni o okolnostima i činjenicama utvrđenim u ispitnom postupku.

Ustavni sud je temeljem navedenog utvrdio da je podnositelju ustavne tužbe ostvarena povreda ustavnih prava iz članka 19. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, jer to rješenje nije utemeljeno na zakonu, budući da postupak nije vođen na pravičan način.

Roko Hranjec, mag. iur.