„Unatoč podnesenim požurnicama, uredujući sudac i dalje nije riješio moj predmet“, varijacija je na temu nerijetkog sadržaja pritužbi koje autor, u svojstvu predsjednika suda, prima od stranaka u upravnim sporovima. (Kratka terminološka digresija, slijedom iskustva iz prakse: sudac ureduje u pojedinom predmetu, pa je stoga u njemu „uredujući“, i pri tome se ne bavi uredničkim poslom, pa ne može biti „uređujući“, kako se ponekad može pročitati).
Čini li podnošenje predstavki (požurnica) valjani temelj za brže rješavanje sudskog predmeta? Implicira li možda i dužnost bržeg postupanja suda?
O važnosti prava na predstavku govori i to da je riječ o pravu ustavnog ranga (članak 46. Ustava Republike Hrvatske). Na području sudstva, prava podnositeljâ predstavki i dužnosti sudske uprave da na njih odgovori dodatno su razrađeni odredbama članka 4. stavak 3., članka 29. stavak 1. točka 9. i članka 72. točka 6. Zakona o sudovima. U pogledu dinamike rješavanja predmeta, pritom je potrebno imati na umu i redoslijed njihova rješavanja propisan normom članka 93. stavak 1. toga Zakona, vezano uz članak 62. stavak 3. točka 4. Zakona o Državnom sudbenom vijeću.
Značajan dio predstavki podnesenih predsjednicima sudova odnosi se na nezadovoljstvo stranaka odlukama uredujućih sudaca i/ili na meritum predmeta, što izlazi iz okvira koje je sudska uprava ovlaštena razmatrati. Među predstavkama koje se odnose na materiju podložnu ocjeni predsjednika suda, najčešće su požurnice. Nastavak ovog teksta posvećen je upravo požurnicama.
Na predsjedniku suda je ne samo da ispita osnovanost konkretne požurnice u kontekstu pozicije u kojoj se nalazi njezin podnositelj, već i da u vidu ima ostale stranke, neovisno o tome obraćaju li mu se predstavkama, osobito stranke čije je predmete prema propisanom redoslijedu potrebno riješiti prije predmeta na koji se predstavka odnosi. Svako prekoredno rješavanje predmeta stavlja dio ostalih stranaka u nepovoljniji položaj, jer će njihovi predmeti biti riješeni kasnije. Kada prekoredno rješavanje predmeta nema valjanoga pravnog uporišta, možemo govoriti o diskriminaciji ostalih („preskočenih“) stranaka.
Položaj svake stranke iz njezinog je gledišta – posve logično – težak i traži hitno rješavanje. Na predsjedniku suda je da navode podnositelja sagleda u cjelini sa situacijom u kojoj se nalaze mnoge druge stranke u usporedivim slučajevima – ne mora biti objektivno teže (i „prešnije“) onome tko se glasnije žali. Spomenuto sagledavanje, naravno, ne znači pojedinačnu analizu svih usporedivih predmeta, već generalnu upućenost u strukturu predmeta i situacije u kojima se stranke tipično nalaze.
Smisao i svrha razmatranja požurnice podnesene predsjedniku suda sastoji se u tome da sudska uprava provjeri, prije svega:
- odgovara li dotadašnja dinamika rješavanja predmeta uobičajenoj i realno mogućoj dinamici, te posebnostima konkretnog predmeta;
- jesu li u odnosnom razdoblju od strane uredujućeg suca poduzete sve procesne radnje koje je u tom razdoblju bilo potrebno i moguće poduzeti;
- u kakvom je odnosu trenutačna faza i dotadašnje trajanje spora u odnosu na dinamiku rješavanja usporedivih predmeta;
- ako je riječ o predmetu koji je posebnim propisom utvrđen kao hitan – može li se dotadašnje postupanje uredujućeg suca ocijeniti sukladnim propisanom svojstvu hitnosti predmeta.
S druge strane:
- sâma činjenica podnošenja požurnice (ili više njih) ne daje podnositelju pravo na prekoredno rješavanje njegova predmeta, niti čini valjanu pravnu osnovu za prekoredno postupanje;
- prihvaćanje utjecaja pukog postojanja požurnice (neovisno o osnovanosti njezinog sadržaja) na dinamiku rješavanja spora od strane sudske uprave ili suca, može se činiti praktičnim (tzv. linija manjeg otpora), ali neosnovano u nepovoljniji položaj stavlja druge stranke, te objektivno pogoduje upornima/napornima, a ne nužno onima radi kojih je normiran institut predstavke, potičući praksu obasipanja sudova požurnicama;
- osnovanost sadržaja požurnice nije „ojačana“ eventualnom okolnošću da ju je stranka podnijela putem drugoga državnog tijela (npr. nekog od pravobranitelja, saborskog odbora, političkog tijela, i dr.).
K tome, zaštita stranaka od odugovlačenja u rješavanju predmeta ne ostvaruje se samo putem zakonskih odredbi kojima je razrađeno ustavno pravo na predstavku (u kojem normativnom okviru nema pravnog lijeka protiv odgovora predsjednika suda na predstavku), već je strankama na raspolaganju i efikasniji instrument: zaštita prava na suđenje u razumnom roku (kao elementa ustavnog prava na pravično suđenje), zaštita kojeg prava se ostvaruje u dvostupanjskom postupku uređenom odredbama članka 63.-70. Zakona o sudovima.
dr. sc. Alen Rajko