Nadalje, člankom 3. Zakona o arbitraži (Narodne novine, broj 88/01) propisano je da stranke mogu ugovoriti domaću i međunarodnu arbitražu. Domaću arbitražu stranke mogu ugovoriti za rješavanje sporova o pravima kojima mogu slobodno raspolagati. Stranke se mogu sporazumjeti o tome da sporove iznesu pred arbitražni sud bez obzira na to organizira li njegovo djelovanje arbitražna ustanova ili ne.
U sporovima s međunarodnim obilježjem stranke mogu ugovoriti arbitražu čije je mjesto izvan područja Republike Hrvatske, osim ako je posebnim zakonom propisano da takav spor može rješavati samo sud u Republici Hrvatskoj.
Ne ulazeći u cjelovitu analizu arbitražnog rješavanja individualnih i kolektivnih radnih sporova, fokusirat ćemo se na analizu pitanja koje je individualne radne sporove moguće i dopušteno rješavati arbitražnim putem, odnosno je li to dopušteno i u slučaju spora između radnika i poslodavca o otkazu ugovora o radu.
Navedenu odredbu članka 3. Zakona o arbitraži, u analizi tog pitanja, treba povezati sa člankom 136. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14) prema kojemrješavanje radnog spora ugovorne strane mogu sporazumno povjeriti arbitraži, i člankom 124. Zakona o radu koji propisuje da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao – iz čega bi se mogla zaključiti nadležnost za rješavanje radnog spora o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu.
Tim pitanjem bavila se i sudska praksa pa je tako je u Odluci Vrhovnog suda RH, br. Revr-500/08 od 21. siječnja 2009. navedeno sljedeće:
„Sporno procesnopravno pitanje, je li za rješavanje predmetnog spora nadležan sud ili Stalno izbrano sudište pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (arbitraža), svodi se na pitanje je li pravno valjan ugovor o arbitraži sklopljen u obliku arbitražne klauzule u Ugovoru o radu broj ... od 23. kolovoza 2006. (čl. 16.), kojom je ugovoreno da se za rješavanje svih sporova koji nastanu iz tog Ugovora ugovara nadležnost Stalnog izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.
U konkretnom slučaju spor koji je nastao iz citiranog Ugovora o radu jest spor radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad.
Za ocjenu pravne valjanosti arbitražne klauzule iz čl. 16. citiranog Ugovora o radu odlučno je je li prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o arbitraži ("Narodne novine" broj 88/01; dalje: ZA) spor radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad arbitrabilan.
Naime, prema odredbi čl. 3. st. 1. ZA, stranke mogu ugovori arbitražu za rješavanje sporova o pravima kojima mogu slobodno raspolagati.
U smislu citirane odredbe, arbitrabilnost ne postoji ako se radi o sporu za koji je zakonom izrijekom predviđena samo sudska zaštita prava i ako se spor vodi o pravu koje je uređeno strogim propisima i kojim stranke ne mogu slobodno raspolagati.
Za rješavanje spora radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu izrijekom je propisana sudska nadležnost (arg. iz čl. 115. i čl. 126. ZR), a osim toga, pitanje otkaza ugovora o radu uređeno je strogim propisima (čl. 105. - čl. 117. ZR) i "pravom na otkaz ugovora o radu" stranke ne mogu slobodno raspolagati.
Proizlazi, dakle, da spor radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad nije arbitrabilan, te da arbitražna klauzula iz čl. 16. citiranog Ugovora o radu nije valjana. Nastavno tome, valja zaključiti da je za rješavanje predmetnog spora nadležan sud.
Odredbu čl. 128. st. 1. ZR, kojom je propisano da rješavanje radnog spora stranke radnog odnosa mogu sporazumno povjeriti arbitraži, treba tumačiti u vezi s odredbom čl. 3. st. 1. ZA, što znači da se arbitraži može povjeriti samo rješavanje arbitrabilnog radnog spora, a o čemu se, kako je već navedeno, u konkretnom slučaju ne radi.“