Zakonom o radu (NN br. 93/14) uspostavljen je novi zakonski institut dopunskog rada koji omogućava radnicima koji rade u punom radnom vremenu sklapanje ugovora o radu i s drugim poslodavcem u najduljem trajanju do osam sati tjedno, odnosno do sto osamdeset sati godišnje. Tim zakonom utvrđena je mogućnost kao i osnovni okviri takvog rada, ali da bi zdravstveni radnici koristili svoje pravo na dopunski rad, moraju biti ispunjeni dodatni, možemo reći i prošireni, uvjeti regulirani posebnim propisima.
Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i Pravilnikom o mjerilima za davanje odobrenja zdravstvenom radniku za sklapanje poslova iz djelatnosti poslodavca (NN 42/16) detaljno je razrađen taj institut, a sve zbog specifičnosti rada zdravstvenih djelatnika.
Zdravstveni radnik, uz odobrenje poslodavca, može za svoj račun sklopiti posao iz zdravstvene djelatnosti poslodavca. Odobrenje se daje na vrijeme od godinu dana, a uvjet za davanje odobrenja jest prethodno sklopljeni ugovor o međusobnim pravima i obvezama između poslodavca i zdravstvene ustanove, trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu djelatnost, odnosno privatnog zdravstvenog radnika kod kojeg će zdravstveni radnik za svoj račun obavljati poslove iz djelatnosti poslodavca.
Poslodavac daje odobrenje u skladu Pravilnikom o mjerilima za davanje odobrenja zdravstvenom radniku za sklapanje poslova iz djelatnosti poslodavca.
Dakle, prva specifičnost i uvjet koji mora biti ispunjen prije davanja odobrenja je da postoji sklopljeni ugovor o međusobnim pravima i obvezama između prvog poslodavca i drugog potencijalnog poslodavca gdje će se dopunski rad obavljati.
Drugi poslodavac može biti zdravstvena ustanova, privatni zdravstveni radnik koji nema sklopljen ugovor o provođenju zdravstvene zaštite sa Zavodom, zdravstvena ustanova, trgovačko društvo koje obavlja zdravstvenu djelatnost, privatni zdravstveni radnik kod kojeg će zdravstveni radnik obavljati za svoj račun poslove iz djelatnosti poslodavca i koji nema nepodmirene obveze s osnova poreza, prireza i doprinosa, odnosno druge dospjele obveze prema Republici Hrvatskoj. Ti uvjeti ne odnose se na drugog poslodavca čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave, odnosno grad.
Iz navedenog proizlazi da zdravstveni radnici mogu dobiti odobrenje za dopunski rad kod drugog poslodavca koji ne obavlja poslove vezane za zdravstvenu djelatnost, iako ne postoji potpisani ugovor o međusobnoj suradnji između prvog i potencijalnog drugog poslodavca, tj. ne moraju biti ispunjeni propisani uvjeti iz Pravilnika, jer se Pravilnikom propisuju mjerila za davanje odobrenja za sklapanje poslova za svoj račun samo iz zdravstvene djelatnosti poslodavca. Zakon o zdravstvenoj zaštiti ne prijeći zdravstvenim radnicima da za svoj račun sklapaju poslove koji nisu iz zdravstvene djelatnosti poslodavca iako to nije izrijekom navedeno.
Ugovor o međusobnim pravima i obvezama između prvog i drugog poslodavca koji se bave zdravstvenom djelatnošću obvezno mora sadržavati: odredbu o sadržaju poslova koje će zdravstveni radnik obavljati, odredbu o radnom vremenu kod drugog poslodavca i odredbu o naknadi za rad zdravstvenog radnika.
Zakonodavac je zaštitio cijenu rada zdravstvenog radnika jer je propisao da naknada za dopunski rad zdravstvenog djelatnika po satu rada ne smije biti niža od bruto iznosa satnice prosječne mjesečne plaće koja je zdravstvenom radniku isplaćena kod prvog poslodavca u posljednjih šest mjeseci prije sklapanja ugovora.
Ta odredba o visini naknade ne bi se primjenjivala ako bi zdravstveni radnik radio u dopunskom radu kod drugog poslodavca koji se ne bavi zdravstvenom djelatnošću. U tom slučaju visina naknade odredit će se ugovorom o radu ili nekim od drugih akata kojima je moguće urediti plaću kod tog drugog poslodavca.
Podnošenje zahtjeva poslodavcu za izdavanje odobrenja za dopunski rad kod drugog poslodavca koji obavlja zdravstvenu djelatnost ne podrazumijeva da će ga zdravstveni radnik i dobiti, jer o tome isključivo odlučuje poslodavac i to vodeći se propisanim mjerilima. Mjerila za dobivanje odobrenja za dopunski rad zdravstvenog radnika su redovito, savjesno i stručno obavljanje poslova iz ugovora o radu u skladu s pravilima struke i uputama poslodavca, kontinuirano stručno usavršavanje znanja i vještina, obavljanje poslova iz ugovora o radu u skladu s poslovnim interesima poslodavca, poštivanje strukovnih i stegovnih pravila koja proizlaze i organizacije rada poslodavca i profesionalne djelatnosti, nepostojanje kaznene, prekršajne ili disciplinske pravomoćne odluke kojom je utvrđena odgovornost zdravstvenog radnika u vezi obavljanja profesionalne djelatnosti.
Zdravstveni radnik koji podnosi zahtjev za odobrenje dopunskog rada dužan je priložiti dokaze, (uvjerenje nadležnog tijela) o nepostojanju kaznene, prekršajne ili disciplinske pravomoćne odluke kojom je utvrđena odgovornost zdravstvenog radnika u vezi obavljanja profesionalne djelatnosti, kao i izjavu o vrsti poslova koju će obavljati, mjesečnom broju radnih sati kao i rasporedu radnog vremena.
Izjava o mjesečnom broju radnih sati kod drugog poslodavca, kao i raspored radnog vremena itekako su bitne informacije za prvog poslodavca kako bi utvrdio da davanjem suglasnosti radniku neće morati mijenjati organizaciju rada čime bi narušio kontinuitet dosadašnjeg rada.
Odluku o davanju ili odbijanju odobrenja za dopunski rad zdravstvenog radnika poslodavac mora donijeti u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva. U slučaju nedonošenja ove odluke u zadanom roku, zdravstveni radnik ima pravo žalbe drugostupanjskom tijelu ustanove.
Najvažniji razlog uskrate odobrenja za dopunski rad zdravstvenom radniku je saznanje poslodavca da je zdravstveni radnik i prije podnošenja urednog zahtjeva za odobrenje takvog rada obavljao zdravstvenu djelatnost bez odobrenja. Zdravstvenim radnicima koji su radili bez odobrenja za dopunski rad kod drugog poslodavca, prvi poslodavac ne smije izdati odobrenje za dopunski rad u roku od dvije godine od dana kada je to utvrdio poslodavac ili zdravstvena inspekcija.
Već izdano odobrenje za dopunski rad može u nekoliko slučajeva biti i opozvano od strane poslodavca. Poslodavac ima mogućnost opoziva odobrenja ako radnik ne obavlja uredno svoje obveze iz radnog odnosa, ako postoji pravomoćna odluka disciplinskog suda nadležne komore da je radnik počinio tešku povredu, da je nedostojan za obavljanje djelatnosti, da je pravomoćno osuđen za neko kazneno djelo, ako sazna da mu je izrečena prekršajno-pravna sankcija zbog rada u dopunskom radu bez odobrenja ili je napravio povredu obveza iz radnog odnosa. Od trenutka opoziva odobrenja za rad u dopunskom radu poslodavac ne smije izdati novo odobrenje zdravstvenom radniku u roku od dvije godine od dana utvrđivanja povrede.
Zakonodavac je predvidio prilično teške sankcije za zdravstvene radnike koji rade bez odobrenja poslodavca u dopunskom radu na način da je propisao da zdravstveni radnik koji radi bez odobrenja čini težu povredu obveza iz radnog odnosa.
Za razliku od drugih radnika – nezdravstvenih, koji ne rade u području zdravstva i zdravstvene zaštite, a rade u dopunskom radu, kod rada zdravstvenih radnika prvi poslodavac gotovo potpuno kontrolira hoće li radnik raditi i do kada kod drugog poslodavca, te se može steći dojam da je riječ o jednom poslodavcu, a ne o dva, iako to nikako nije slučaj. Možemo reći da prvi poslodavac u potpunosti odlučuje ne samo hoće li prvotno dati odobrenje za dopunski rad, nego i hoće li radnik ostati raditi u dopunskom radu. Činjenica da prvi poslodavac izdaje odobrenje najdulje na godinu dana ide u prilog ovoj tvrdnji.
Prvi poslodavac obvezan je opozvati dano odobrenje ako zdravstveni radnik obavlja poslove kod drugog poslodavca koji su protivni i međusobnom ugovoru prvog i drugog poslodavca, pa tako ako radnik radi drugačije od ugovorenog radnog vremena ili radi izvan sadržaja ugovorenih poslova, može ostati bez odobrenja za rad kod drugog poslodavca. Poštuje li zdravstveni radnik odredbe međusobnog ugovora prvog i drugog poslodavca, kontrolira zdravstvena inspekcija pri zdravstveno-inspekcijskim nadzorima.
Nadalje, ako uzmemo u obzir činjenicu da se dopunski rad obavlja temeljem ugovora o radu (na određeno vrijeme), koji mora imati sve propisane obvezne elemente, ta kontrola prvog poslodavca nad radom radnika kod drugog poslodavca još je više pravno dvojbena.
No, kako god izgledalo na prvi pogled, ova povezanost ipak ima smisla ako uzmemo u obzir da zdravstveni radnici u pravilu rade potpuno isti posao kao kod prvog poslodavca, da je zdravstvena inspekcija nadležna za kontroliranje zakonitosti ove vrste rada i kod prvog i drugog poslodavca i da se na taj način može učinkovito kontrolirati ,,rad na crno,,.
U drugim slučajevima gdje je riječ o poslodavcima koji ne obavljaju zdravstvenu djelatnost, ako radnik radi "na crno" prekršajno se kažnjava poslodavac te odgovorna osoba poslodavca, radnik ne odgovara prekršajno, no, ako bi zdravstveni radnik obavljao zdravstvenu djelatnost ,,na crno,,, on čini težu povredu obveza iz radnog odnosa.
Drugi poslodavac radnika na dopunskom radu mora prijaviti na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, isplatiti mu plaću za dopunski rad, obračunati i platiti porez na dohodak prema propisanim stopama i obračunati doprinose za obvezna osiguranja, ali radnik ne može koristiti osobni odbitak budući da poslodavac kod kojeg radnik radi u dopunskom radu, u pravilu nije u posjedu radnikove porezne kartice. Drugi poslodavac isto tako mora voditi evidencije o radnom vremenu, pazeći da takav rad ne prelazi 180 sati godišnje.
Iz svega navedenog je razvidno da je zakonodavac, u odnosu na druge djelatnosti, u području zdravstvene djelatnosti prilično dobro i detaljno regulirao materiju dopunskog rada kod dugog poslodavca.
Izabela Kin, mag. iur.