Među aktima koje donosi Hrvatski sabor, jesu i deklaracije te rezolucije (članak 159. Poslovnika Hrvatskog sabora - dalje: Poslovnik).
Prema članku 163. Poslovnika, deklaracijom se izražava opće stajalište Sabora o pitanjima unutarnje ili vanjske politike te o drugim bitnim pitanjima od važnosti za Republiku Hrvatsku.
Rezolucijom, pak, Sabor ukazuje na stanje i probleme u određenom području i na mjere koje bi trebalo provoditi u tom području (članak 164. stavak 1. Poslovnika).
Deklaracije i rezolucije objavljuju se u „Narodnim novinama“ i u glasilu Sabora (članak 169. stavak 1. Poslovnika), a postupak njihova donošenja uređen je u članku 214. stavak 1. i 3. Poslovnika.
Navedene poslovničke odredbe razrada su norme članka 80. podstavak 5. Ustava Republike Hrvatske, prema kojoj Hrvatski sabor, pored svojih ostalih ustavnih ovlasti, donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora.
Saborske deklaracije i rezolucije akti su političkog karaktera. Među oblicima izražavanja političkih stajališta, u okviru djelovanja parlamenta koje ne ulazi u krug legislativnih aktivnosti, zauzimaju jedno od najvažnijih mjesta. U određenoj mjeri, mogu biti pomoćno sredstvo prilikom pravne interpretacije zakona i drugih propisa.
Međutim, deklaracije i rezolucije nemaju pravnu snagu akata kojima može biti ograničena, primjerice, sloboda mišljenja i izražavanja misli (članak 38. Ustava), ili sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva (članak 68. Ustava Republike Hrvatske).
U odnosu na spomenute dvije slobode primjenjuju se opće odredbe o ograničenjima sloboda i prava, sadržane u članku 16. Ustava, tj. tzv. trodijelni test dopuštenosti ograničenja ustavnih sloboda i prava – propisanost zakonom, zaštita nekog od normiranih dobara, te razmjernost ograničenja u svakome pojedinom slučaju.
U pogledu prava na pristup informacijama javnog sektora, kao segmenta slobode izražavanja i izražavanja misli, dodatno se primjenjuju odredbe o ograničenjima iz članka 38. stavak 4. Ustava (ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom).
Sloboda izražavanja misli ograničena je i odredbom članka 39. Ustava (zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti).
Takva koncepcija sukladna je objektivnim principima liberalne demokracije, koji su podloga pozicioniranja ljudskih prava i vladavine prava u ustavnom tekstu. Ustavni sud Republike Hrvatske to je izrazio na sljedeći način: „Ustavni sud dalje podsjeća da Ustav, kao temeljni pravni akt hrvatske države, nije vrijednosno neutralan. Članak 1. stavak 1. Ustava definira Republiku Hrvatsku kao demokratsku državu. Članak 3. Ustava propisuje da su, među ostalima, nacionalna ravnopravnost, poštovanje prava čovjeka i vladavina prava najviše vrednote ustavnog poretka, koje služe za tumačenje Ustava. Sve ustavne vrednote moraju se ostvarivati bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi (članak 14. stavak 1. Ustava). Prema tome, demokracija utemeljena na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava jedini je politički model koji Ustav uzima u obzir i jedini na koji pristaje. Štoviše, ljudska prava i vladavina prava u kontekstu hrvatskog Ustava postavljena su tako da su u prvom redu namijenjena za izražavanje moralne predanosti objektivnim principima liberalne demokracije.“ (npr. točka 10.1. obrazloženja odluke Ustavnog suda, broj: U-VIIR-4640/2014 od 12. kolovoza 2014.).
dr. sc. Alen Rajko