Odgovornost nakladnika za štetu prouzročenom informacijom objavljenom u mediju uređena je odredbom članka 21. Zakona o medijima, kojom je, među ostalim, propisana dužnost naknade štete nakladniku koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu, zatim je određeno da šteta može biti materijalna i nematerijalna, da se na postupak za utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, ako Zakon o medijima ne propisuje drugačije, a u stavku 4. toga članka taksativno se navode slučajevi kada nakladnik ne odgovara za štetu objavljivanjem informacije u mediju. Također, u stavku 6., propisana su pravila o teretu dokazivanja na način da postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj (oštećeni), dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu dokazuje tuženik (štetnik).
Šteta koja može nastati informacijom objavljenom u medijima može biti imovinska (umanjenje imovine ili sprečavanje njezina povećanja) i neimovinska (povreda prava osobnosti). Neimovinska šteta određuje se na način propisan u članku 1046. Zakona o obveznim odnosima te se pri njezinom utvrđivanju ne uzima u obzir definicija iz Zakona o medijima koja je preuzeta iz starog Zakona o obveznim odnosima (1978). Nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha samo je jedno od mjerila određivanja težine povrede prava osobnosti, jedan od uvjeta predviđenih člankom 1100. Zakona o obveznim odnosima koji zajedno s ostalim uvjetima u tom članku utječu na ocjenu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno u toj mjeri da zbog toga oštećenik ima pravo na isplatu pravične novčane naknade. Ipak, prema članku 21. stavku 3. Zakona o medijima razvidno je da je on lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima, pa se takvo shvaćanje može dovesti u pitanje.
Prema shvaćanju Vrhovnog suda izraženog u Odluci broj Rev 564/2012-3 od 8. prosinca 2015., tužitelj je trpio povredu prava osobnosti, a nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su, prihvaćajući nalaz i mišljenje medicinskog vještaka o jačini i trajanju duševnih boli, kao djelomično osnovan prihvatili zahtjev tužitelja i obvezali tuženika da mu na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 10.000,00 kn. Prema stavku 1. članka 1100. Zakona o obveznim odnosima, sud će dosuditi novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Tako se u istom postupku odlučivalo i o tužiteljevom zahtjevu za naknadu materijalne štete s osnove izgubljene zarade pri čemu se zaključilo da tužitelj nije dokazao da je imovinska šteta koju je pretrpio u uzročno posljedičnoj vezi s navedenim štetnim događajem - izjavama tuženika objavljenim u jednom tjedniku.
Presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-2376/14-2 od 9. siječnja 2015. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja jer tužitelj nije dokazao činjenice u odnosu na trpljenje duševnih boli, njihov intenzitet i trajanje (a u tužbi tvrdi da je trpio duševne boli velikih razmjera). I prvostupanjski sud je utvrdio da nije došlo do povrede prava osobnosti tužitelja i da nema mjesta primjeni odredbe članka 21. stavak 1. Zakona o medijima u vezi s člankom 1100. i 1099. Zakona o obveznim odnosima u korist tužitelja. Je li došlo do povrede prava osobnosti, sud tvrdi da može adekvatno zaključiti samo saslušanjem tužitelja (a on se bez opravdanog razloga nije odazvao pozivu na ročište pa je sud odustao od izvođenja tog dokaza), a ne dokazivanjem da su informacije vezane za tužitelja objavljene u medijima neistinite.
Kako je navedeno, u članku 21. stavak 4. Zakona o medijima taksativno su navedeni slučajevi u kojima nakladnik ne odgovara za štetu zbog objavljene informacije. U rješenju Vrhovnog suda broj Rev 2257/2013-2 od 11. ožujka 2014. izneseno je stajalište da su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da je objavljena informacija utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje su autori članka imali osnovani razlog povjerovati da su točne - ali i da su ti autori poduzeli sve potrebne mjere za provjeru točnosti onog o čemu su pisali i postupali u dobroj vjeri. To je jedan od ekskupacijskih razloga i on se treba jasno i nedvojbeno dokazati. Slučajevi navedeni u stavku 4. se, prema stavku 5. istog članka, ne odnose na osobne podatke čija je tajnost propisana zakonom, na informacije o maloljetnim osobama te informacije prikupljene na nezakonit način.
Kao što je već spomenuto, postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, a to smo vidjeli i u odluci Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-2376/14-2 od 9.1.2015. gdje je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja primjenom pravila o teretu dokazivanja. S druge strane, nakladnik mora dokazivati postojanje jednog od ekskupacijskih razloga. Tako je, primjerice, sud utvrdio da nakladnik objavljenim člankom nije nanio štetu ugledu i osobnosti podnositelja jer je utvrdio postojanje osnove za isključenje odgovornosti nakladnika iz članka 21. stavka 4. Zakona o medijima, prema kojem će se nakladnik osloboditi odgovornosti ako dokaže da je informacija točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar tuženika poduzeo sve mjere za provjeru točnosti informacija dobivenih od R. P. na način da je telefonom nazivao tužitelja, a kada mu se on nije javljao, kontaktirao je njegovog poslodavca, te je uz sporni članak prenio i informacije dobivene od pravne službe tog poslodavca o spornom događaju (Odluka Ustavnog suda U-III/3014/2013 od 1. prosinca 2016.).
Osim nakladnika, stavak 7. članka 21. Zakona o medijima propisuje i solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika. Naime, ako je informacija autorizirana (što je jedan od ekskupacijskih razloga), a pojedini dijelovi sadrže očevidne uvrede ili klevete, autorizacija ne isključuje i solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika, ako nisu postupali u dobroj vjeri. Drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je valjano utvrdio činjenično stanje, koje tuženik samo paušalno osporava, pa tako ističe da je povodom sadržaja spornog autoriziranog članka dao nalog novinaru da kod tužiteljice provjeri informacije sadržane u njemu, iako u prvostupanjskom postupku za te tvrdnje nije ponudio nikakve dokaze. Stoga je, dakle, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tuženik kao glavni urednik kod objave spornog članka nije postupao u dobroj vjeri, slijedom čega su se kumulativno ispunile pretpostavke propisane člankom 21. stavak 7. Zakona o medijima za solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika - da je informacija koja sadrži očevidne klevete i uvrede autorizirana, što je potvrdio sam tuženik u svom iskazu kao i da nakladnik i glavni urednik nisu postupali u dobroj vjeri (v. više u Odluci Ustavnog suda U-III/1298/2012 od 6. prosinca 2016.).
Lucija Prkačin, mag. iur.