Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

19.6.2017

U kojem trenutku se smatra da je radnik počinio zakonsku zabranu natjecanja?

Odredbom članka 101. stavka 1. Zakona o radu propisano je da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana utakmice). U jednom postupku sud je odlučivao o tome predstavlja li povredu zakonske zabrane natjecanja poduzimanje baš nekog konkretnog posla na štetu poslodavca ili već i jasno pokazivanje namjere da se za svoj račun ili račun trećeg poduzme konkretni posao koji može načiniti štetu poslodavcu.

Zakonsku zabranu natjecanja, kao institut radnog prava, regulira opći radnopravni propis odnosno Zakon o radu (Narodne novine, broj 93/14). Ako radnik postupi protivno toj zabrani, poslodavac može učiniti sljedeće: od radnika tražiti naknadu pretrpljene štete ili može tražiti da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za njegov račun, odnosno da mu radnik preda zaradu ostvarenu iz takvoga posla ili da na njega prenese potraživanje zarade iz takvoga posla. To pravo poslodavca prestaje u roku tri mjeseca od dana kada je poslodavac saznao za sklapanje posla, odnosno pet godina od dana sklapanja posla.

Međutim, ako je u vrijeme zasnivanja radnog odnosa poslodavac znao da se radnik bavi obavljanjem određenih poslova, a nije od njega zahtijevao da se prestane time baviti, smatra se da je radniku dao odobrenje za bavljenje takvim poslovima, koje odobrenje može opozvati, poštujući pri tome propisani ili ugovoreni rok za otkaz ugovora o radu. Primjerice,poslodavac u dvoranu za vježbanje (teretanu) prima u radni odnos fitness trenericu za koju u tom trenutku zna da ima svoju teretanu u kojoj vodi grupe vježbanja te individualne treninge. Tome se ne protivi. Dakle, budući da poslodavac u ovom slučaju nije od fitness trenerice izričito zahtijevao da prestane s angažmanom u svojoj teretani, smatra se da je trenerici - svojoj zaposlenici dao odobrenje da se time bavi. Naravno, svoje odobrenje u svakom trenutku poslodavac može povući, međutim, smatramo da bi to trebalo biti izričito i nedvojbeno (npr. pisanim dopisom), radi otklanjanja mogućih dvojbi. Ako je poslodavac odobrenje povukao, tada su moguće dvije situacije: ili će radnica prestati s obavljanjem istovrsnih poslova u svojoj teretani ili će, unatoč opozvanom odobrenju, nastaviti raditi iste poslove za svoj račun, pa će tada poslodavac imati opravdan razlog za izricanje otkaza ugovora o radu.

Prema tome, ako radnik želi obavljati poslove iz djelatnosti poslodavca, dužan je pribaviti poslodavčevo odobrenje. Pitanje koje se u praksi može postaviti je u kojem trenutku dolazi do kršenja zakonske zabrane natjecanja, odnosno koje točno radnje radnik mora poduzeti da bi se smatralo da je postupio protivno toj zabrani? U opisanom slučaju pitanje bi moglo glasiti – mora li u trenutku zasnivanja radnog odnosa kod poslodavca fitness trenerica već aktivno djelovati u svojoj dvorani ili je dovoljno da je započela samo pripremne radnje za otvaranje svoje fitness vježbaonice (npr. opremanje i uređenje prostora dvorane, nabavka fitness sprava itd.).

U sudskoj praksi stajališta o tom pitanju nisu uvijek bila jednoznačna. No, konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nekoliko svojih odluka zauzeo stajališta koja predstavljaju čvrsto uporište za tumačenje navedene odredbe o zakonskoj zabrani natjecanja. Može se zaključiti da iz tih stajališta proizlazi širok krug ponašanja koja se smatraju kršenjem zakonom propisane zabrane.

Tako sljedeća odluka razrješava dvojbu predstavlja li tu povredu poduzimanje baš nekog konkretnog posla na štetu poslodavca ili već i jasno pokazivanje namjere da se za svoj račun ili račun trećeg poduzme konkretni posao koji može načiniti štetu poslodavcu. Riječ je o Odluci Vrhovnog suda RH, Revr-549/2013-2 od 11. ožujka 2014. u kojoj je utvrđeno: "… da je tužitelj u odsutnosti direktora tuženika ... bez njegova znanja i odobrenja, odaslao elektroničke poruke (e-mail) mnogim dosadašnjim poslovnim partnerima tuženika izvješćujući ih da će tuženik prestati s radom te im ujedno ponudio svoje usluge istovrsne onima tuženika...; ...izvjesno je da tužitelj kao radnik, a da ga u tom pravcu nije ovlastio direktor tuženika, nije bio taj koji bi imao pravo o tome izvijestiti poslovne partnere tuženika i time aktivno utjecati na daljnje poslovanje tuženika.

Tužitelj kao radnik tuženika mogao je obavljati samo one poslove i kretati se samo u okviru onih ovlaštenja koja za njega proizlaze iz ugovora o radu...; ...da slanje elektroničkih poruka poslovnim partnerima tuženika, a u kojima je nudio svoju poslovnu suradnju na istom području na kojem su takvu suradnju oni do tada imali s tuženikom, ima obilježje zakonske zabrane utakmice neovisno o tome što u to vrijeme takvi poslovi između tužitelja i tih poslovnih partnera još nisu bili sklopljeni... Radi se bez daljnjega o nelojalnom odnosu tužitelja kao radnika prema tuženiku kao poslodavcu, koja se u svojoj ukupnosti ne može nego ocijeniti kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa..."

Dakle, natjecanje radnika s poslodavcem ostvaruje se ne samo sklapanjem konkretnog posla (ugovora – npr. ugovora o članstvu u fitness dvorani) već i jasno izraženom namjerom radnika da za sebe ili trećega ostvari određenu korist koju bi u protivnom ostvario poslodavac (kao što je u slučaju iz navedene sudske prakse). Bitno je naglasiti da se svako nelojalno ponašanje radnika iz kojega se vidi da je usmjereno na konkuriranje poslodavcu još za vrijeme trajanja radnog odnosa može okarakterizirati kao kršenje zakonske zabrane natjecanja.

Zaključno napominjemo da je Vrhovni sud RH u vezi tih pitanja zauzeo i drugačije stajalište, ali u drugoj činjeničnoj situaciji u kojoj nije bila jasno izražena namjera radnika da za sebe ili trećega ostvari određenu korist: „Sama činjenica osnivanja trgovačkog društva registriranog za poslove kojima se bavi i poslodavac, a da ti poslovi doista nisu i obavljani, nije povreda zakonske zabrane utakmice“ (Vrhovni sud RH, Revr-29/05 od 9. veljače 2005.).


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2017

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite