Sud Europske unije objavio je priopćenje za medije br. 72/17 od 4. srpnja 2017. u kojem se navodi:
Francusko društvo Uber France operator je informacijske platforme koja omogućuje da se posredstvom pametnog telefona na kojem je instalirana odgovarajuća aplikacija naruči usluga gradskog prijevoza u gradovima u kojima je ponuđena. U sklopu usluge UberPop putnike vlastitim vozilima prevoze fizičke osobe koje nisu profesionalni vozači.
Protiv društva Uber France vodi se kazneni postupak jer u okviru usluge UberPop održava sustav povezivanja klijenata i neprofesionalnih vozača koji uz naplatu prevoze osobe u vozilima s manje od deset sjedala. Društvo Uber France tvrdi da je francuski propis na temelju kojeg se protiv njega vodi postupak tehničko pravilo koje se izravno odnosi na uslugu informacijskog društva u smislu Direktive o tehničkim standardima i propisima. Ta direktiva obvezuje države članice da Komisiji dostave sve nacrte zakona ili drugih propisa u kojima se nalaze tehničke norme o proizvodima i uslugama informacijskog društva. Nadležna francuska tijela nisu Komisiji dostavila nacrt zakona prije njegova proglašenja. Društvo Uber France iz toga zaključuje da se protiv njega ne može voditi postupak zbog navedenih radnji.
Tribunal de grande instance de Lille (Okružni sud u Lilleu, Francuska), koji odlučuje u predmetu, pita Sud jesu li nadležna francuska tijela bila dužna Komisiji prethodno dostaviti nacrt zakona.
U svojem današnjem mišljenju nezavisni odvjetnik Maciej Szpunar ocjenjuje da, neovisno o tome je li usluga UberPop obuhvaćena Direktivom, države članice mogu zabraniti i kaznenopravno sankcionirati nezakonito obavljanje djelatnosti prijevoza poput UberPopa, pri čemu nisu dužne Komisiji prethodno dostaviti nacrt zakona.
Konkretno, nezavisni odvjetnik podsjeća da, u skladu s njegovim mišljenjem od 11. svibnja 2017. u predmetu Uber Spain (Mišljenje u predmetu C-434/15, Asociación Profesional Elite Taxi/Uber Systems Spain, priopćenje 50/17), usluga UberPop ulazi u područje prijevoza i stoga nije usluga informacijskog društva u smislu Direktive. U takvoj situaciji potonja se ne može primijeniti i nije potrebna dostava nacrta zakona Komisiji.
Nezavisni odvjetnik također je razmatrao situaciju u kojoj bi Sud ocijenio da je UberPop usluga informacijskog društva u smislu Direktive. Nezavisni odvjetnik zaključuje da u takvoj situaciji zabrana i kaznenopravno sankcioniranje djelatnosti Ubera kao posrednika u nezakonitom obavljanju djelatnosti prijevoza ne bi bili „tehničko pravilo” u smislu Direktive, zbog čega ni u tom smislu Komisiji ne bi trebalo dostavljati nacrt zakona.
S tim u vezi nezavisni odvjetnik podsjeća da se obveza dostave primjenjuje, među ostalim, samo na tehnička pravila čiji su specifičan cilj i predmet izričito i ciljano uređivanje pristupa uslugama informacijskog društva i njihova pružanja, dok su, suprotno tomu, pravila koja se samo prešutno ili uzgredno odnose na navedene usluge isključena iz obveze dostavljanja. Nezavisni odvjetnik smatra da se francuski propis o kojem je riječ u predmetnom slučaju samo uzgredno tiče usluga informacijskog društva: naime, iako se poglavito bavi takvom vrstom usluge (to jest sustavom povezivanja elektroničkim putem), taj propis nije usmjeren na njezino posebno uređivanje (što bi bio slučaj kada bi se njime zabranjivala ili na drugi način uređivala aktivnost povezivanja klijenata s pružateljima usluga prijevoza u cjelini), nego isključivo na to da se osigura učinkovitost pravila u području prijevozničkih usluga (usluga koje nisu obuhvaćene Direktivom).
Prema tome, okolnost da je ekonomski model UberPopa nepomirljiv s francuskim pravilima o prijevozu putnika (neprofesionalni vozači ne raspolažu dozvolama koje su u skladu s francuskim pravom potrebne da bi se obavljala djelatnost prijevoza) ne znači da je sporni propis tehničko pravilo kojim se uređuje djelatnost posredovanja u području prijevoza u cjelini.
Nezavisni odvjetnik pojašnjava da bi se velik broj unutarnjih pravila država članica morao dostavljati kao tehničko pravilo ako bi se sva nacionalna pravila kojima se zabranjuje ili sankcionira posredovanje u nezakonitim aktivnostima smatrala tehničkima samo zato što se to posredovanje najvjerojatnije obavlja elektroničkim putem. To bi dovelo do neosnovanog širenja obveze dostavljanja, kojim se, međutim, ne bi stvarno pridonijelo ostvarenju ciljeva tog postupka, a to je spriječiti da države članice donose mjere nespojive s unutarnjim tržištem i omogućiti gospodarskim subjektima da što bolje iskoriste njegove prednosti.