Možda najvažnija izmjena Ovršnog zakona odnosi se na provedbu ovrhe na nekretninama. Naime, donesenim izmjenama i dopunama Ovršnog zakona izmijenjen je njegov članak 75. stavak 5. na način da je sada propisano da je nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost, stvar nužna za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Na takvoj nekretnini ovrha se ne bi mogla provesti, osim ako bi ovršenik u trenutku sklapanja pravnog posla kojim preuzima obvezu dao suglasnost da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini.
Da bi ta suglasnost bila pravno valjana dovoljno je da je potpis ovršenika na njoj ovjerio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima. Treba istaknuti da je unatoč višegodišnjem i hvale vrijednom naporu hrvatskog zakonodavca da uskladi hrvatsko zakonodavstvo s pravnom stečevinom Europske unije, ovakav pokušaj zaštite nekretnine u kojoj ovršenik živi, vrlo manjkav.
Nedostaci takve odredbe očituju se u činjenici da zakonodavac nije jasno odredio, iako se o tome u više navrata očitovala sudska praksa Europskog suda, koja je to nekretnina nužna za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je on po zakonu dužan uzdržavati. Nadalje, nejasan je i zakonski termin nekretnine "u kojoj stanuje ovršenik". Naime, budući da u hrvatskoj postoji sklonost ekstenzivnom tumačenju zakona, moglo bi se lako dogoditi da se ovrha provede na jedinoj nekretnini ovršenika jer u njoj nitko ne stanuje, a vlasnik nekretnine otišao je, primjerice, na sezonski rad.
Nadalje, lošom smatramo i odredbu prema kojoj se ovrha na jedinoj nekretnini može provesti ako je ovršenik dao pisanu suglasnost na kojoj je njegov potpis ovjerio javni bilježnik. Sukladno Zakonu o javnom bilježništvu, javni bilježnik samo odgovara za utvrđivanje istovjetnosti osobe čiji se potpis ovjerava, a ne i za sadržaj isprave. Budući da većina ljudi nije pravne struke, oni uglavnom nisu upoznati sa svim pravnim posljedicama različitih suglasnosti koje potpisuju. Nije rijetkost da fizičke osobe potpišu suglasnost na kojoj je njihov potpis ovjeren od strane javnog bilježnika, a da takva suglasnost ili izjava zapravo uopće ne odgovara njihovoj stvarnoj volji. Zakonodavac je trebao propisati da se takva suglasnost može dati samo u formi javnobilježničkog akta, budući da je tada javni bilježnik dužan utvrditi pravu volju stranaka, upozoriti ih na sve pravne posljedice koje za stranku u postupku mogu proizaći iz davanja takve suglasnosti, a koja suglasnost se onda može pobijati i pred sudom sukladno članku 55. Zakona o javnom bilježništvu.
Također, mišljenja smo da bi zakonodavac trebao izmijeniti zakonski pojam "ovršenika i osoba koje je on po zakonu dužan uzdržavati" budući da često u istom kućanstvu stanuje više osoba u krvnom ili tazbinskom srodstvu koje su nezaposlene, a ovršenik ih, sukladno Obiteljskom zakonu, nije dužan uzdržavati. Takva zakonska definicija očito je već zastarjela i ne odgovara životnim i stvarnim potrebama osoba koje bi trebale biti zaštićene u ovršnom postupku.
Nadalje, novi članak 80.b Ovršnog zakona propisuje uvjete pod kojima se može provesti ovrha na nekretnini ovršenika fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost, a koja nije nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je on po zakonu dužan uzdržavati. Ovrha se može provesti ako zbroj glavnica tražbina na toj nekretnini prelazi iznos od 20.000,00 kn. Postavlja se pitanje zašto je zakonodavac uopće određivao bilo kakav novčani iznos kao mjerilo dopuštenosti provedbe ovrhe na nekretnini. Ako je zakonodavac odlučio propisati određeni cenzus, smatramo da bi tada prvo trebalo nekretninu procijeniti po ovlaštenom sudskom vještaku i zatim zabraniti provođenje ovrhe na nekretnini ako je visina glavnica svih tražbina koje terete ovršenikovu nekretninu manja od određenog postotka vrijednosti te nekretnine. Dakle, bilo bi bolje rješenje da je zakonodavac Ovršnim zakonom propisao razmjernost provođenja ovrhe odnosno da vrijednost predmeta ovrhe na kojima se predlaže ovrha mora biti razmjerna visini ovrhovoditeljeve tražbine. Na taj način mogle bi se izbjeći situacije u kojima se za mali iznos duga traži provođenje ovrhe na nekretninama ili vrijednim pokretninama ovršenika čija vrijednost višestruko premašuje iznos ovrhovoditeljeve tražbine.
Daniel Deković, dipl. iur.