Ustavni sud opisao je razvoj pravne zaštite ustavnog prava na suđenje u razumnom roku od trenutka njegovog uvođenja u hrvatski pravni sustav stupanjem na snagu promjene Ustava RH od 9. studenoga 2000. (NN broj 113/00) pa sve do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (NN broj 153/09) u rješenju broj: U-IIIVs-3669/2006 i dr. od 2. ožujka 2010. (NN broj 34/10). Od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima, zaštita ustavnog prava na suđenje u razumnom roku pred Ustavnim sudom, zajamčena člankom 29. stavkom 1. Ustava, osigurana je u redovitom postupku koji se pokreće ustavnom tužbom na temelju članka 62. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske protiv pojedinačnog akta tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je meritornoodlučeno o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, a koja se podnosi nakon što je iscrpljen dopušteni put pravne zaštite.
Rješenjem Ustavnog suda broj: U-IIIA-322/2014 od 23. prosinca 2014. Ustavni sud opisao je i daljnji razvoj tog mehanizma pravne zaštite sve do 14. ožujka 2013. kada je stupio na snagu Zakon o sudovima (NN broj 28/13) kojim je zaštita prava na suđenje u razumnom roku propisana na novi, drugačiji način u odnosu na onaj koji je bio na snazi u prijašnjem zakonodavnom razdoblju.
Iz navedenih rješenja proizlazi da je 2005. godine, uvođenjem u domaći pravni poredak novog pravnog sredstva u vidu zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, propisanim člancima 27. i 28. Zakona o sudovima, ustavna tužba koja može biti podnesena na temelju članka 63. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske prestala biti jedino pravno sredstvo u RH za zaštitu ustavnog prava na suđenje u razumnom roku i to stoga što Ustavni sud više nije bio nadležan u prvom stupnju za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Uvođenjem dodatnog institucionalnog stupnja zaštite prava na suđenje u razumnom roku u vidu žalbe tročlanom Vijeću Vrhovnog suda RH 2009. godine, Ustavni sud je ocijenio da je s najmanje dva stupnja sudske zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred redovnim i specijaliziranim sudovima, osigurana djelotvorna pravna zaštita tog prava. Ustavni sud je stoga zauzeo stajalište da se zaštita ustavnog prava na suđenje u razumnom roku pred Ustavnim sudom osigurava u redovitom postupku koji se pokreće ustavnom tužbom na temelju članka 62. Ustavnog zakona protiv pojedinačnog akta kojim je meritorno odlučeno o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, a koja se ustavna tužba može podnijeti nakon što je iscrpljen dopušteni put pravne zaštite, predviđen Zakonom o sudovima.
Na temelju članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona koji glasi: "Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud...", Ustavni sud i dalje je nadležan za odlučivanje o povredi ustavnog prava na suđenje u razumnom roku u slučajevima kada Vrhovni sud RH, pred kojim se vodi postupak u posljednjem stupnju odlučivanja o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, ne odluči o pravnom sredstvu stranke u razumnom roku.
Zakonodavno razdoblje zaštite prava na suđenje u razumnom roku započeto 14. ožujka 2013., kada je stupio na snagu novi Zakon o sudovima, donijelo je novi model zaštite prava na suđenje u razumnom roku koji obuhvaća dva pravna sredstva: zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
Ustavni sud je, polazeći od članka 29. stavka 1. Ustava, te članka 62. i 63. Ustavnog zakona, a vezano uz svoju nadležnost u zaštiti ustavnog prava na suđenje u razumnom roku nakon donošenja novog Zakona o sudovima 2013. godine, utvrdio pravila koja reguliraju postupanje Ustavnog suda po ustavnim tužbama u kojima je istaknuta navedena povreda. To su slučajevi kada je ustavna tužba podnesena u povodu odluke o glavnoj stvari (meritumu) nakon iscrpljenog dopuštenog pravnog puta na temelju članka 62. Ustavnog zakona i slučajevi kada se ustavna tužba podnosi na temelju članka 63. Ustavnog zakona, dok postupak o glavnoj stvari još nije okončan, dakle, redovni sudski postupak traje i još nije donesena pravomoćna sudska odluka.
Osnovna pretpostavka, pored općih postupovnih pretpostavki koje mora ispunjavati svaka ustavna tužba da bi bila dopuštena, a koja mora biti ispunjena i razvidna iz svake ustavne tužbe, jest da je podnositelj prethodno koristio sva dopuštena pravna sredstva protiv nerazumne duljine postupka, neovisno je li ustavna tužba podnesena na temelju članka 62. ili članka 63. Ustavnog zakona. Povredu ustavnog prava na suđenje u razumnom roku, to jest dugotrajnost postupka odlučivanja o glavnoj stvari u kojoj se odlučuje o pravima i obvezama podnositelja odnosno o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, kao i djelotvornost pravnih sredstava po Zakonu o sudovima, tada ispituje Ustavni sud.
Postupak koji prethodi podnošenju dopuštene ustavne tužbe radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku započinje zahtjevom za zaštitu tog prava prema sudu pred kojim se vodi postupak. U slučaju kada predsjednik suda utvrdi da je zahtjev osnovan, određuje rok za rješavanje predmeta od najdulje šest mjeseci, no iznimno, ovisno o svim okolnostima predmeta, može odrediti i dulji rok. Neosnovane zahtjeve rješenjem će odbiti predsjednik suda, na koje stranka ima pravo žalbe. O žalbi odlučuje predsjednik neposredno višeg suda, odnosno tročlano vijeće Vrhovnog suda ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Vrhovnim sudom. Ako sud ne riješi predmet u roku koji mu je određen, stranka može neposredno višem sudu u daljnjem roku od šest mjeseci podnijeti zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Neposredno viši sud dužan je o podnesenom zahtjevu odlučiti u roku od šest mjeseci u kojem će odrediti rok u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora riješiti predmet kao i primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku.
Ukupno određena primjerena naknada u jednom predmetu ne može iznositi više od 35.000 kn, a protiv rješenja o zahtjevu za isplatu primjerene naknade može se podnijeti žalba Vrhovnom sudu. Ako predmet ne bude riješen ni u tom roku, predsjednik suda dužan je u roku od 15 dana od isteka određenog roka dostaviti pisano izvješće o razlozima predsjedniku neposredno višeg suda i Ministarstvu pravosuđa.
Europski sud za ljudska prava je u presudi Horvat protiv Hrvatske (presuda, 26.7.2001., zahtjev br. 51585/99) kao opće načelo istaknuo da je država ugovornica dužna "organizirati svoje pravosudne sustave na takav način da mogu svakome jamčiti donošenje konačne odluke o sporovima koji se odnose na građanska prava i obveze u razumnom roku", iznoseći pritom kriterije i faze koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene duljine postupka. Prema stajalištu Europskog suda u tom predmetu, ustavna tužba na temelju članka 59. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH (NN br. 99/99) nije predstavljala djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Također, u presudi Kudra protiv Hrvatske (presuda, 18.12.2012., zahtjev br. 13904/07),Europski sud za ljudska prava utvrdio je povredu članka 2. Konvencije, budući da država nije dala opravdavajuće razloge zbog kojih, u kritičnom razdoblju od gotovo šesnaest godina, nije formalno utvrđena odgovornost tužene tvrtke, a podnositeljima dodijeljena odgovarajuća naknada za smrt bliske osobe, smatrajući da je domaći sustav u odnosu na nenamjerno lišavanje života propustio osigurati učinkovit i brz odgovor koji bi bio u suglasnosti s procesnom obvezom države iz članka 2. Konvencije.
Nakon ta dva predmeta donesene su izmjene i dopune Ustavnog zakona 2002. godine (NN br. 49/02 - pročišćeni tekst), te je u predmetu Slaviček protiv Hrvatske (presuda, 4.7.2002., zahtjev br. 20862/02) Europski sud zauzeo stajalište da je ustavna tužba na temelju članka 63. Ustavnog zakona djelotvorno pravno sredstvo. U toj je presudi ESLJP odbio zahtjev podnositelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku zbog prigovora na temelju članka 6. stavak 1. Konvencije (duljina tri građanska postupka) i prigovora na temelju članka 13. Konvencije (nema na raspolaganju učinkovito pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka) s obrazloženjem da je člankom 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, izmijenjenim 2002. godine, podnositelju pruženo učinkovito sredstvo u odnosu na duljinu postupka. Tek je u predmetu Nogolica protiv Hrvatske (br.3) (presuda, 7.12.2006., zahtjev br. 9204/04) utvrđena povreda članka 6. stavka 1. Konvencije, odnosno prava na pošteno suđenje u kontekstu razumnog roka, dok je prigovor u odnosu na članak 13. Konvencije - pravo na djelotvorno pravno sredstvo, ocijenjen kao očito neosnovan.
Ako država članica ne ostvari zaštitu prava na suđenje u razumnom roku sukladno kriterijima koje je postavila Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i praksa Europskog suda za ljudska prava, odnosno, u slučajevima kada države članice ne osiguraju učinkovito pravno sredstvo u odnosu na navodne povrede "zahtjeva razumnog roka" te podnositelji zahtjeva na nacionalnoj razini ne mogu riješiti problem suđenja u razumnom roku, zahtjevi se podnose Europskom sudu za ljudska prava. Određeni broj zahtjeva završava "prijateljskim rješenjem", odnosno nagodbom podnositelja i tužene države pred Europskim sudom za ljudska prava koja nagodba ima obvezujući karakter za stranke. Ako je Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku, tužena država obvezuje se na isplatu određenog iznosa na ime naknade štete podnositelju. Isplaćeni iznosi, u slučaju da Ustavni sud odlučuje o ustavnoj tužbi radi povrede prava na suđenje u razumnom roku nakon postignutog prijateljskog rješenja, uračunavaju se prilikom određivanja iznosa pravične naknade uz nalog nadležnom sudu u kojem roku je dužan dovršiti sudski postupak, ako je postupak još uvijek u tijeku (npr. odluka Ustavnog suda broj: U-IIIA-8090/2014 od 24. studenoga 2016., U-IIIA-4858/2013 i U-IIIA-2934/2015 od 19. listopada 2016.).
Ako se podnositelj zahtjeva koji je zadovoljan pravičnom naknadom postignutom prijateljskim rješenjem odriče svakog daljnjeg potraživanja prema Republici Hrvatskoj, Ustavni sud donosi rješenje o odbačaju ustavne tužbe budući da ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari (Odluka Ustavnog suda broj: U-IIIA-3468/2014 od 28. rujna 2016.).
Ivana Đuras, samostalna ustavnosudska savjetnica