U skladu sa Zakonom o nasljeđivanju, svaka osoba starija od 16 godina koja je sposobna za rasuđivanje, ovlaštena je za slučaj svoje smrti oporukom odrediti sebi nasljednika. Ostavitelj je ovlašten za slučaj smrti oporukom raspolagati svime čime je bio ovlašten raspolagati i za života, osim ako nije što posebno propisano.
Oporuka je jednostrana, opoziva izjava volje, a može se sastaviti u obliku privatne ili javne oporuke (načinjena uz sudjelovanje javnih tijela; sudac ili sudski savjetnik u općinskom sudu, javni bilježnik, a u inozemstvu diplomatsko - konzularni predstavnik Republike Hrvatske), te u izvanrednim okolnostima oporuka može biti i usmena (izjavljena pred dva svjedoka).
U privatne oporuke svrstavamo vlastoručnu oporuku i oporuku pisanu pred svjedocima. Vlastoručna oporuka (testamentum holographum) jest ona oporuka koju je oporučitelj/ostavitelj vlastoručno napisao i potpisao. Iako to ne utječe na valjanost vlastoručne oporuke, bilo bi korisno da su u njoj naznačeni mjesto i datum kada je sastavljena.
Datum sastavljanja oporuke koristan je u slučajevima kada se pokušava dokazati je li to posljednja oporuka te postoje li oporuke koje su sastavljene nakon nje. Primjerice, ako se kasnijom oporukom izričito ne opozove ranija oporuka, odredbe prethodne oporuke ostaju na snazi ako nisu u suprotnosti s odredbama kasnije oporuke. Međutim, ako je u kasnijoj oporuci oporučitelj izričito opozvao raniju oporuku, tada ta oporuka gubi pravni učinak.
Ako se oporuka sastoji od više listova, smatrat će se valjanom i kada je potpisana samo na kraju teksta oporuke, a ne i na svakom listu odnosno stranici.
I u sudskoj praksi odlučivalo se o valjanosti i nevaljanosti vlastoručne oporuke. Tako je u rješenju Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž-614/17-2 od 5. travnja 2017., istaknuto da se pismeno kojim se zapravo daruje nekretnina, ne može smatrati vlastoručnom oporukom:
„Ovaj sud je u cijelosti suglasan sa stavom prvostupanjskog suda da pismeno koje je na ostavinskoj raspravi kod javnog bilježnika proglašeno oporukom pok. M. K. nije vlastoručna oporuka pok. M. K. bez obzira da li je isto pismeno pisano i potpisano njenom rukom obzirom se istim ne raspolaže imovinom za slučaj njezine smrti već iz sadržaja iste jasno proizlazi da pok. M. K. daruje svoj stan nećakinji S. B. dakle da se radi o raspoložbi za života.
Kako se već iz samog sadržaja pismena moglo utvrditi da se ne radi o oporuci to je sud osnovano odbio provođenje po strankama daljnjih dokaza kojima bi se utvrđivala valjanost glede oblika navedene izjave kao vlastoručne oporuke…
Kako je već napomenuto u konkretnom slučaju radi se o jednostranom očitovanju volje pok. M. K. no sadržaj tog očitovanja „moj stan… darujem mojoj nećakinji…“ ne predstavlja raspolaganje za slučaj smrti.“
U odluci Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž-257/17-2 od 10. svibnja 2017., bilo je riječi o utvrđenju postojanja vlastoručne oporuke ostaviteljice. Naime, tužitelj je bio dužan dokazati postojanje vlastoručne oporuke i činjenicu da je ona uništena, izgubljena, sakrivena ili zametnuta bez znanja ostaviteljice:
„… tužitelj je u ovom postupku osim postojanja vlastoručne oporuke morao dokazati i da je ista uništena slučajem ili radnjom neke druge osobe, izgubljena, sakrivena ili zametnuta, ali bez znanja oporučitelja, koju činjenicu tužitelj nije niti dokazivao. Naime u slučaju da je oporuka zaista i bila po ostaviteljici napisana što se na temelju provedenih dokaza u ovom postupku doista ne može sa sigurnošću utvrditi i sama V. C. mogla ju je prije svoje smrti uništiti u kojem slučaju bez obzira na to što je oporuka postojala ne može proizvesti učinke valjane oporuke.“
U članku 40. Zakona o nasljeđivanju propisano je da oporuka koja je uništena, slučajno ili radnjom neke druge osobe, koja je izgubljena, skrivena, ili zametnuta, prije ili nakon oporučiteljeve smrti, ali bez njegova znanja, proizvodi učinke valjane oporuke ako zainteresirana osoba dokaže da je oporuka postojala, da je uništena, izgubljena, sakrivena ili zametnuta, da je bila sastavljena u propisanom obliku i ako dokaže sadržaj onoga dijela oporuke na koji se poziva.
U presudi Vrhovnog suda broj Rev 1226/2007-2, od 21. svibnja 2008., odlučivalo se o valjanosti vlastoručne oporuke koja je pisana velikim tiskanim slovima, dok se potpis na oporuci sastojao od početnog slova vlastitog imena i cijelog prezimena. U presudi je utvrđeno da je, bez obzira što potpis ostavitelja nije napisan pisanim već tiskanim slovima, ta vlastoručna oporuka ipak valjana.
Prema članku 48. Zakona o nasljeđivanju ako ostavitelj nekome nešto oporukom namijeni uz opterećenje nalogom, taj će se nalog smatrati raskidnim uvjetom, pa osoba opterećena nalogom gubi ono što joj je namijenjeno ako ne ispuni taj nalog.
Tako je u presudi Županijskog suda u Rijeci, broj Gž 407/2017-2, od 18. travnja 2017., odlučeno da nasljednica gubi pravo na nasljedstvo jer je ostaviteljica u vlastoručnoj oporuci istaknula da je treba pokopati u točno određenoj grobnici, što nasljednica nije učinila:
„ Budući da je u konkretnom slučaju oporučiteljica B. S. gornjom oporukom naložila tuženici da je pokopa u grobnicu na M., što potonja neprijeporno nije učinila, a ne radi se o nedopuštenom i/ili nemoralnom nalogu, niti o tome da se isti ne bi mogao točno i/ili uopće ispuniti (to tuženica niti ne tvrdi), to su neispunjenjem spomenutog naloga prestali pravni učinci predmetne vlastoručne oporuke, i to u skladu s izričitom odredbom članka 48. stavak 1. ZN-a, u smislu koje se smatra (praesumptio iuris et de iure - neoboriva ili zakonska predmnijeva) da je neispunjenjem gornjeg naloga kao raskidnog uvjeta tuženica izgubila prava koja bi joj trebala pripasti temeljem navedene vlastoručne oporuke…“
Ako u trenutku oporučivanja osoba nije sposobna za rasuđivanje do te mjere da bi shvatila značenje svojeg očitovanja posljednje volje kao i njezine pravne posljedice, ili nije bila u stanju vladati svojom voljom u toj mjeri da postupa u skladu s tim znanjem (prisila od strane treće osobe), takva oporuka smatrat će se ništavom.
Ako gubitak sposobnosti za rasuđivanje nastupi nakon što je oporuka već sastavljena, to ne utječe na njezinu pravovaljanost.
Poništenje oporuke ili pojedinih njezinih odredbi zbog prijetnje ili sile, prijevare ili zablude, može zahtijevati samo osoba koja za to ima pravni interes i to u roku od godinu dana od kada je doznala za postojanje uzroka nevaljanosti, a najkasnije u roku deset godina počevši od trenutka proglašenja oporuke.
Međutim, prema osobi koja prouzroči mane oporučiteljeve volje ili je za njih znala ili morala znati, poništenje oporuke može se zahtijevati u roku od dvadeset godina računajući od dana njezina proglašenja.
Marina Turković