c S
U središtu

Višestruko otuđenje nekretnine i stjecanje prava vlasništva

05.10.2017 Ako prodavatelj raspolaže istom nekretninom u dva različita pravna posla, postavlja se pitanje tko u tom slučaju stječe vlasništvo nekretnine. U jednom sudskom postupku bilo je riječi o otuđenju iste nekretnine ugovorom o doživotnom uzdržavanju, s jedne strane, i ugovorom o darovanju, s druge strane.

Prema članku 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. No, brisanje upisa vlasništva te osobe i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva. Tim člankom propisano je i daodnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, a koje nisu stekle vlasništvo nekretnine, uređuju obveznopravna pravila odnosno Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11).

Takav slučaj, kada je višestruko otuđena nekretnina predana u neposredan posjed jednoj osobi, i pitanje stjecanja prava vlasništva, razmatrao je Županijski sud u Varaždinu te je donio Odluku br. Gž-1770/14-2 od 20. siječnja 2015.

Dakle, u predmetu je bilo riječi o otuđenju iste nekretnine ugovorom o doživotnom uzdržavanju, s jedne strane, i ugovorom o darovanju, s druge strane. Prema ocjeni toga suda, riječ je o primjeni odredbe članka 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u nastavku: ZV), koja regulira pravnu situaciju kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine. U konkretnoj pravnoj situaciji konkurira stjecanje vlasništva na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju u smislu odredbe članka 116. Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 52/71, 47/78 i 56/00), koji se primjenjuje na valjanost ugovora o doživotnom uzdržavanju u smislu odredbe članka 254. stavak 2. važećeg Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13) i stjecanje vlasništva na temelju Ugovora o darovanju u smislu odredbe članka 479. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11).

Oba ugovora su ugovori kojima se provodi prijenos prava vlasništva s jedne na drugu osobu - na davatelja uzdržavanja prijenos vlasništva odgođen je do nastupa smrti na strani primatelja uzdržavanja, a kod darovanja darovatelj se obvezuje predati obdareniku, bez protučinidbe, stvar, u pravilu, trenutkom sklapanja toga ugovora. U tom smislu i prema ocjeni drugostupanjskog suda, postupanje drugotuženika nije bilo u dobroj vjeri u smislu odredbe članka 125. stavak 2. ZV-a, od koje odredbe pravilno polazi i prvostupanjski sud kod rješenja ovoga spora, jer je u trenutku kad je prvotuženica s njim sklopila Ugovor o darovanju znao da ona ima s njegovim pokojnim bratom sklopljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju i da Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije zakonito raskinut (u vrijeme sklapanja Ugovora o darovanju vodio se sudski postupak radi raskida predmetnog ugovora kod istog prvostupanjskog suda, koji je u međuvremenu pravomoćno okončan i tužbeni zahtjev je odbijen).

Osim toga, tužiteljice su se i nalazile (i nalaze se) u posjedu nekretnine koja je bila predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju, što su i prema ocjeni drugostupanjskog suda činjenice koje ukazuju na postupanje koje nije u skladu s pravnim standardom postupanja u dobroj vjeri na strani obdarenika, tj. drugotuženika. Upravo slijedom navedenog, tužiteljice su, kao nasljednice pok. davatelja uzdržavanja, legitimirane na podnošenje tužbe u smislu odredbe članka 125. stavak 2. ZV-a, kao što pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

Dakle, u konkretnom slučaju, u konkurenciji ugovora o doživotnom uzdržavanju i ugovora o darovanju vlasnikom nekretnine smatrat će se davatelj uzdržavanja bez obzira na to što se obdarenik upisao kao vlasnik te nekretnine u zemljišnu knjigu, ako je davatelju uzdržavanja nekretnina predana u posjed, a obdarenik u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju nekretnine sklopljenog nakon ugovora o doživotnom uzdržavanju, nije postupao u dobroj vjeri.