Zajednička pričuva ima značaj zajedničke imovine i tom imovinom upravlja upravitelj kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg suvlasnika, uloženom na način da donosi plodove. Zajedničko vlasništvo je takvo vlasništvo u kojem više osoba sudjeluje u pravu vlasništva iste stvari i svim vlasnicima ta stvar pripada zajedno jer svi imaju udjela u tom vlasništvu. Veličina udjela niti jednog suvlasnika u zajedničkoj pričuvi nije određena, ali je odrediva. Jedina razlika u odnosu na klasično zajedničko vlasništvo je u tome da suvlasnici nekretnine nemaju pravo na diobu zajedničke pričuve, jer ona isključivo služi za održavanje zajedničkih dijelova zgrade. Samo bi se u slučaju propasti (rušenja) zgrade ostatak zajedničke pričuve mogao razdijeliti na sve suvlasnike.
Najbitnija značajka zajedničkog vlasništva jest da svaki zajedničar ima pravo glede zajedničke stvari, odnosno radi ostvarivanja i zaštite svojega prava, postavljati određene zahtjeve prema trećim osobama izvan kruga zajedničara i prema drugim zajedničarima. To znači da je jedan suvlasnik ovlašten i aktivno legitimiran postavljati zahtjeve koji su upućeni na zaštitu zajedničke pričuve.
Zajedničku pričuvu plaćaju suvlasnici nekretnine (zgrade), dakle osobe koje na posebnim dijelovima nekretnine, odnosno na stambenim ili poslovnim jedinicama, imaju pravo vlasništva. To su ujedno osobe koje su u skladu sa Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima potpisnici međuvlasničkog ugovora.
No, u praksi se postavilo pitanje: kojim se sredstvima odražavaju dijelovi zgrade koji su bespravno u posjedu, ako posjednik nije potpisnik međuvlasničkog ugovora? O tome je u Odluci Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž 3107/2014 od 10. kolovoza 2015.,istaknuto:
Odbivši tužitelje sa zahtjevom radi isplate iznosa od 2.152,70 kn, koji tužitelji obrazlažu tvrdnjom da je tužena suvlasnica predmetne stambene zgrade u Z. te slijedom toga, a i s obzirom na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, u obvezi plaćati zajedničku pričuvu, sud prvog stupnja svoje stajalište, u bitnom, temelji na ocjeni osnovanosti prigovora tužene o nedostatku njezine pasivne legitimacije za namirenje tužiteljima utuženog novčanog iznosa jer nije suvlasnica predmetne stambene zgrade koju tvrdnju su i sami tužitelji potvrdili čineći nespornim da je tužena u posjedu bespravno sagrađenog dijela stambene zgrade i da, s obzirom na tu činjenicu, nije upisana u zemljišnim knjigama kao suvlasnica jer svojstvo bespravne dogradnje stambenog dijela takvu uknjižbu priječi.
Polazeći od odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojima je propisano da se vlasništvo nekretnine stječe upisom vlasništva u zemljišne knjige (članak 119. i 120.), odlukom suda ili drugog tijela (članak 126. i 127.) te dosjelošću (članak 159.) i nesporne činjenice da tužena nema status suvlasnice predmetne stambene zgrade u kojem bi slučaju, sukladno članku 380. ZV-a, bila dužna uplaćivati sredstva zajedničke pričuve, prvostupanjski sud je i ugovornu odredbu članka 8. stavka 3. međuvlasničkog ugovora od 6. svibnja 2008., kojim je ugovoreno da su korisnici prostora nastalih bespravnom gradnjom na zajedničkim dijelovima zgrade koji nisu ujedno i suvlasnici, obvezni sudjelovati u troškovima upravljanja sukladno površini koju koriste, ocijenio u odnosu na tuženu irelevantnom i neobvezujućom jer bi za njezinu pravnu snagu u odnosu na tuženu takvu ugovornu odredbu tužena trebala izričito prihvatiti, a ona to nije učinila.
Upravo zato što tužena evidentno nema svojstvo suvlasnice predmetne stambene zgrade, u smislu navedenih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tako je ni odredba članka 8. stavka 3. predmetnog međuvlasničkog ugovora ne može obvezivati jer je za pravovaljanost i primjenu takve ugovorne odredbe, na osobu koja ne uživa status suvlasnika, nužna pretpostavka da je ta osoba, u konkretnom slučaju tužena - prihvati, a što je u ovom slučaju izostalo.
Dakle, ako je netko u posjedu bespravno sagrađenog dijela stambene zgrade, a nije potpisao međuvlasnički ugovor kojim je određeno da su i takvi posjednici obvezni sudjelovati u troškovima upravljanja, tada nije u obvezi plaćati zajedničku pričuvu.