Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

4.12.2017

Valjano obrazloženje istražnog zatvora - Grobenski protiv RH

Člankom 22. Ustava Republike Hrvatske propisano je načelo nepovredivosti slobode čovjeka i uvjeti pod kojima se ta sloboda može ograničiti. Riječ je o zakonskim pretpostavkama za oduzimanje ili ograničenje slobode, o čemu uvijek odlučuje sud. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda štiti pravo na slobodu i sigurnost građana člankom 5., a lišavanje slobode dopušta samo u zakonom propisanim slučajevima i postupku. Konvencija precizno propisuje i prava uhićene osobe koja su zajamčena i člancima 24., 25. i 29. Ustava.

Europski sud za ljudska prava (u nastavku: ESLJP) inkorporirao je u europsku judikaturu obvezatne standarde kada je riječ o opravdanosti pritvora1 (istražnog zatvora) i njegovom trajanju, te ustanovio načela vezana uz valjano obrazlaganje konkretnih razloga, odnosno pritvorskih (istražno zatvorskih) osnova.

Opravdanost trajanja pritvora procjenjuje se prema specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja, a pritvor će biti opravdan samo ako za čitavo vrijeme njegovog trajanja postoji stvarni javni interes koji je, unatoč načelu presumpcije nevinosti, jači od prava na slobodu pojedinca (ESLJP je to istaknuo u presudama P. Oreb protiv Hrvatske, zahtjev br. 20824/09, i Orban protiv Hrvatske, zahtjev br. 56111/12).

U smislu članka 5. stavka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija) okrivljenik se treba pustiti na slobodu čim daljnji boravak u istražnom zatvoru više nije opravdan, poštujući spomenuto načelo presumpcije nevinosti, što propisuje i članak 7. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 89/11 i 121/11 - pročišćeni tekst, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, u nastavku: ZKP). U odnosu na ukupno vrijeme boravka u pritvoru, ESLJP smatra da ono mora odgovarati visini izrečene kazne u prvostupanjskoj presudi, što upućuje na to da domaća tijela moraju procijeniti razmjernost težine optužbe protiv pritvorenika i vremena koje je proveo u pritvoru (presuda Trifković protiv Hrvatske, zahtjev br. 36653/09), a obveza domaćih sudova je sagledavanje svih okolnosti koje govore u prilog pritvaranju i protiv pritvaranja, kao i valjano obrazlaganje postojanja opravdanog društvenog interesa za pritvaranjem pojedinca, uz spomenuto uvažavanje načela presumpcije nevinosti, jer bi u protivnom moglo doći do povrede članka 5. stavka 3. Konvencije (kao kod slučaja Peša i P. Oreb protiv Hrvatske).

Razlozi kojim se obrazlaže pritvaranje osumnjičenika ne smiju biti općeniti i apstraktni, a u slučaju postojanja činjenica koje pretežu nad pravom na slobodu pojedinca, te činjenice moraju biti istaknute i valjano obrazložene. ESLJP je stoga utvrdio povredu članka 5. stavka 3. Konvencije u značajnom broju predmeta u kojima su domaći sudovi ponavljali „stereotipne formulacije“ za određivanje pritvora bez da su navodili specifične činjenice osobite za svaki pojedini slučaj.

S tim u svezi, kada se donose prva rješenja suda kojima se oduzima ili ograničava sloboda pojedinca, postojanje osnovane sumnje da je potencijalni pritvorenik počinio kazneno djelo jest conditio sine qua non za zakonitost pritvaranja. Isto tako, protekom vremena okolnost osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela radi kojeg je pritvoren više neće biti dovoljna za produljivanje istražnog zatvora, već je nužno navesti i druge, dobro obrazložene specifične razloge koji mogu razumno opravdati oduzimanje ili ograničavanje nečije slobode, što propisuje i članak 123. ZKP-a. Vezano uz obrazlaganje istražnog zatvora i osnovane sumnje na počinjenje određenog kaznenog djela, valja istaknuti da težina kaznenog djela za koje se provodi istraga ili u odnosu na koje je podnesena optužnica može biti od značaja prilikom procjene rizika od iteracijske opasnosti ili opasnosti od prikrivanja kaznenog djela, no, sama po sebi ne može biti dovoljna za dugotrajno pritvaranje, niti trajanje pritvaranja smije upućivati na očekivanu kaznu zatvora, a osobito ne smije biti svojevrsna zamjena za kaznu zatvora.

Čak niti kada je riječ o optužbi za teška kaznena djela kod kojih je određivanje istražnog zatvora, prema članku 123. ZKP-a, nužno radi neometanog odvijanja postupka zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, sud nije oslobođen dužnosti valjanog obrazloženja istražnog zatvora, jer u tom slučaju moraju biti navedeni elementi koji ukazuju na to da podnositelj i dalje predstavlja prijetnju, odnosno da bi njegovo puštanje na slobodu na neki način moglo naštetiti vođenju kaznenog postupka protiv njega.

Kada je opasnost od ponavljanja kaznenog djela navedena kao razlog određivanja pritvora, obrazloženje rješenja kojim se pritvor određuje moralo bi biti utemeljeno na konkretnim činjenicama predmeta, a imajući na umu načelo presumpcije nevinosti, „samo postojanje drugog kaznenog postupka ne može biti dokaz da je netko sklon počinjenju kaznenih djela“ (P. Oreb protiv Hrvatske). Tako, primjerice, kada je ranija osuda za kazneno djelo zloporabe opojnih droga razlog za određivanje pritvora zbog opasnosti od ponavljanja kaznenog djela, ESLJP smatra da su domaća tijela bila dužna procijeniti jesu li prijašnje činjenice i sama optužba bile usporedive bilo po vrsti bilo po težini s optužbom u postupku koji je u tijeku (Trifković protiv Hrvatske).

ESLJP je u presudama Peša protiv Hrvatske (presuda, 8.4.2010., zahtjev br. 40523/08) i Getoš-Magdić protiv Hrvatske (presuda, 2.12.2010., zahtjevi br. 56305/08) istaknuo da osobe optužene za kazneno djelo moraju uvijek biti puštene da se brane sa slobode, osim ako država (misli se na mjerodavna tijela kaznenog progona i postupka, državno odvjetništvo i sud) pokaže da postoje „relevantni i dostatni“ razlozi koji opravdavaju njihov boravak u pritvoru. U predmetu Peša također je utvrđeno da uznemirenost javnosti može biti dostatna osnova za pritvor samo ako postoje činjenice koje ukazuju da bi puštanje pritvorenika na slobodu doista izazvalo spomenutu uznemirenost.

Unatoč slučajevima u kojima domaći sudovi relevantno i dostatno obrazlažu razloge za dugotrajni pritvor, ESLJP je dodatno ocjenjivao jesu li domaći sudovi pokazali „posebnu revnost“ u vođenju postupka, u kojem kontekstu se "revnost" tumači kao ekspeditivnost, odnosno razumno trajanje kaznenog postupka u cilju utvrđivanja materijalne istine, odnosno krivnje, u kontekstu dugotrajnog oduzimanja slobode. Primjerice, u predmetu Dervishi protiv Hrvatske (presuda, 25.9.2012., zahtjev br. 67341/10)utvrđena je povreda članka 5. stavka 3. Konvencije jer je tijekom 3 godine i 6 mjeseci podnositeljevog boravka u pritvoru u prvoj godini ispitano samo 7 svjedoka, a u razdoblju od 1 godine i 9 mjeseci nije uočen napredak u postupku, dok je sud propustio razmotriti primjenu drugih mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika na sudu, dok je razmatranje primjene alternativnih mjera osiguranja okrivljenikove nazočnosti, odnosno sprečavanja ponavljanja kaznenog djela i/ili utjecaja na svjedoke bila njegova obveza. U kontekstu tereta dokaza vezanog uz ne/postojanje razloga za pritvor, ESLJP je u presudi P. Oreb protiv Hrvatske istaknuo da je prebacivanje tereta takvih dokaza na pritvorenika suprotno smislu članka 5. Konvencije.

Recentna odluka ESLJP-a u predmetu Grobenski protiv Hrvatske (zahtjev br. 36867/14 od 12. rujna 2017.) donesena je nakon odluke Ustavnog suda broj: U-III-5711/2013 od 28. studenog 2013. kojom je odbijena ustavna tužba podnositelja D. G. U citiranoj odluci Ustavni sud je utvrdio da su osporena rješenja o produljenju istražnog zatvora (dalje: osporena rješenja) donesena po nadležnim sudovima te su utemeljena na mjerodavnim kazneno-procesnim odredbama i rukovođena valjanim pravnim razlozima. Ocijenjeno je da su obrazloženja osporenih rješenja dostatna, budući da jasno proizlazi uslijed kojih su pravno relevantnih okolnosti i činjenica nadležni sudovi donijeli osporena rješenja, ne prejudicirajući krivnju podnositelja ni na koji način. Opravdanost produljenja istražnog zatvora također je dostatno ispitana, te Ustavni sud nije našao povredu nekog od ustavnih prava na koja je ukazivao podnositelj. U odluci je istaknuto da postojanje općeg (javnog) interesa u razmatranom slučaju unatoč poštivanoj presumpciji nevinosti podnositelja preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca. Argumentacija iz ustavne tužbe nije sadržavala odlučne razloge zbog kojih bi se moglo utvrditi da je do produljenja istražnog zatvora došlo na način protivan Ustavu, a ocijenjeno je da ustavna tužba predstavlja u bitnome prepričavanje žalbenih razloga o kojima je prethodno odlučivao drugostupanjski sud.

U zahtjevu koji je potom podnesen ESLJP-u navedeno je da istražni zatvor predstavlja povredu konvencijskih prava pritvorenika, budući da je osnovana sumnja kao conditio sine qua non istražnog zatvora proizašla iz pritvorenikovog nezakonitog priznanja počinjenja kaznenih djela teške krađe, a podnositelj zahtjeva istaknuo je i da pred nacionalnim sudovima nije imao priliku osporiti kako zakonitost istražnog zatvora, tako niti zakonitost dokaza iz kojih je proizašla osnovana sumnja na počinjenje kaznenih djela od strane podnositelja zahtjeva. No, ESLJP se priklonio ocjeni Ustavnog suda, potvrđujući da je drugostupanjski sud odredio istražni zahtjev podnositelju na temelju važećeg procesnog prava, ZKP-a, da je utvrdio postojanje osnovane sumnje temeljem brojnih dokaza iz spisa (zapisnika o očevidu, zapisnika o prepoznavanju i dr.), a opširno i detaljno obrazloženje sadrži valjane razloge za produljenje istražnog zatvora. Prema stajalištu ESLJP-a, podnositeljevo problematiziranje zakonitosti dokaza u vidu priznanja kaznenih djela bez nazočnosti branitelja nije u ovoj fazi postupka, prema Konvenciji, relevantno, tim više što se o zakonitosti dokaza u fazi određivanja/produljenja istražnog zatvora ne odlučuje. Štoviše, podnositelj zahtjeva je u kasnijoj fazi postupka ponovio priznanje kaznenih djela, a potencijalna nezakonitost nekog dokaza istovremeno ne znači da osnovana sumnja nije potkrijepljena drugim dokazima, niti da je istražni zatvor protivan članku 5. Konvencije. Zahtjev podnositelja ESLJP je utvrdio kao očito neosnovan.

Vezano uz navedeno, Ustavni sud je u brojnim odlukama (npr. U-III-4691/2012 od 6. veljače 2013., U-III-4047/2011 od 3. lipnja 2016., U-III-6241/2016 od 20. lipnja 2017. i dr.) već izrazio stajalište da postoji značajna razlika između pitanja koja se moraju riješiti pri odlučivanju o razlozima za određivanje pritvora i pri odlučivanju o odluci u glavnoj stvari; pri odlučivanju o određivanju pritvora ocjenjuju se samo pravna pitanja primjene procesnih odredbi o postojanju tzv. causae arresti i okolnostima koje postoje kao prima facie za postojanje pritvorskih osnova. Time se ne ocjenjuju cjelovito pravni i činjenični razlozi za osnovanost optužbe. S druge strane, pri odlučivanju o kaznenoj odgovornosti optuženika ocjenjuje se postojanje svih činjeničnih i pravnih razloga za meritornu odluku o krivnji i primjeni kaznene sankcije, što znači da su opseg i narav odluka o osnovanoj sumnji prilikom rješavanja o istražnom zatvoru i odluka o krivnji posve različiti.

Ustavni sud je i prethodno u svojim odlukama povodom ustavnih tužbi podnositelja koji se nalaze temeljem rješenja suca istrage u istražnom zatvoru (pretežito prema članku 123. stavku 1. točki 2. ZKP-a, iteracijska opasnost), a sukladno europskoj judikaturi i postojećim standardima, isticao da je "istražni zatvor, kao zakonsku mjeru oduzimanja temeljnog ljudskog prava na osobnu slobodu u razdoblju prije donošenja pravomoćne sudske presude, potrebno tumačiti i primjenjivati krajnje restriktivno te, načelno, samo u cilju osiguranja provođenja kaznenog postupka, uz uvažavanje načela razmjernosti te uz navođenje konkretnih, dostatnih i individualiziranih razloga, koji s duljinom trajanja istražnog zatvora zahtijevaju i sve podrobniju argumentaciju."

Analizom recentnih odluka Ustavnog suda (razmotrene su odluke Ustavnog suda u razdoblju od 2015-2017.) utvrđeno je da prevladavaju odluke o odbijanju ustavnih tužbi (u nekoliko slučajeva doneseno je i rješenje o odbačaju ustavne tužbe iz razloga što nisu postojale pretpostavke za odlučivanje o biti stvari), u kojima je utvrđeno da su navedeni standardi inkorporirani i u praksu redovnih kaznenih sudova.

Ivana Đuras, dipl. iur., samostalna ustavnosudska savjetnica
_____________________

1 Iako je mjerodavno kazneno procesno pravo napustilo izraz "pritvor" koji je zamijenjen izrazom "istražni zatvor", u nastavku teksta bit će korišten i izraz "pritvor", budući da je navedeni kaznenopravni institut praktički ostao isti, kao i standardi vezani uz njega, a određene odluke donesene su u vrijeme važenja tog izraza.


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite