Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ž.B. protiv Hrvatske, zahtjev br. 47666/13 od 11. srpnja 2017.
Podnositeljica zahtjeva je u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava (u nastavku: Europski sud) prigovarala da su je domaća tijela propustila zaštititi od obiteljskog nasilja kojem je bila izložena.
U svibnju 2007. godine podnositeljica je podnijela kaznenu prijavu za obiteljsko nasilje protiv svog supruga. Protiv supruga podnositeljice nadležno državno odvjetništvo podnijelo je optužni prijedlog zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji iz članka 215.a Kaznenog zakona.
Podnositeljičin suprug je dva puta nepravomoćno osuđen za nasilničko ponašanje u obitelji, ali je drugostupanjski sud oba puta ukinuo prvostupanjske presude i vratio predmet na ponovno suđenje.
U trećem ponovljenom postupku prvostupanjski sud je 16. siječnja 2013. godine obustavio postupak zbog toga što je novim Kaznenim zakonom, koji je donesen 2011. godine, a stupio na snagu 1. siječnja 2013., ukinuto kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji iz članka 215.a Kaznenog zakona iz 1997. godine.
Europski sud je prigovore podnositeljice ispitivao u kontekstu prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija) u okviru kojeg se štiti i fizički i psihički integritet osobe. Posebno je ispitao je li odgovor domaćih tijela na obiteljsko nasilje bio u skladu s pozitivnim obvezama iz članka 8. Konvencije prema podnositeljici zahtjeva kao žrtvi navedenog nasilja.
Europski sud je podsjetio na svoju sudsku praksu prema kojoj se u slučajevima koji uključuju nasilje u obitelji od države zahtijeva uspostava odgovarajućih mehanizama kaznenopravne zaštite.
Unatoč tome što je Kaznenim zakonom iz 2011. godine ukinuto zasebno kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji, Europski sud je primijetio da je novi zakon propisao da slučajevi nasilja u obitelji predstavljaju teži oblik brojnih drugih kaznenih djela za koja se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti. Prema ocjeni Europskog suda, Kazneni zakon iz 2011. godine time je uspostavio pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 215.a Kaznenog zakona iz 1997. godine i drugih kaznenih djela propisanih novim Kaznenim zakonom, čime je omogućio učinkovit progon i kažnjavanja nasilja u obitelji. Štoviše, takav kazneno-pravni okvir bio je nadopunjen sveobuhvatnim mehanizmima zaštite žrtava nasilja u obitelji koji postoje u prekršajnom pravu, građanskom pravu i politikama Vlade.
Europski sud je u svojoj sudskoj praksi već prihvatio da različita zakonodavna rješenja mogu ispuniti uvjet primjerenosti pravnih mehanizama za zaštitu od nasilja u obitelji u području kaznenog prava, ako propisuju učinkovitu zaštitu od slučajeva nasilja u obitelji.
S obzirom na Kazneni zakon za 2011. godinu, ocijenio je da je on, nadopunjen drugim sveobuhvatnim mjerama zaštite od nasilja u obitelji koji su postojali u Republici Hrvatskoj, predstavljao odgovarajući zakonodavni okvir u hrvatskom pravu koji osigurava učinkovite kazneno-pravne mehanizme zaštite od nasilja u obitelji.
Imajući u vidu da je svrha Konvencije jamčiti prava koja nisu teorijska ili iluzorna, već su praktična i djelotvorna, države moraju svoju obvezu da zaštite prava osoba pod svojom nadležnošću odgovarajuće primjenjivati u praksi.
U konkretnom predmetu Europski sud je utvrdio da nadležno državno odvjetništvo nije razmotrilo prekvalifikaciju optužbi protiv supruga podnositeljice za nasilničko ponašanje u obitelji iz članka 215.a Kaznenog zakona u kazneno djelo prijetnje, odnosno nanošenja tjelesne ozljede članu obitelji iz članka 117., odnosno 139. Kaznenog zakona iz 2011. godine.
Nadležni sud potom je obustavio postupak protiv njega za kazneno djelo iz članka 215.a Kaznenog zakona iz 1997. godine, bez razmatranja postoji li pravni kontinuitet između kaznenog djela za koje je optužen i nekog od kaznenih djela iz novog Kaznenog zakona.
Domaća tijela time su uzrokovala situaciju u kojoj nadležni sud nikada nije utvrdio okolnosti navodnog nasilja u obitelji protiv podnositeljice zahtjeva, što je rezultiralo nekažnjavanjem njezinog supruga.
Takvo postupanje domaćih tijela bilo je po ocjeni Europskog suda manjkavo do te mjere da predstavlja povredu pozitivnih obveza tužene države iz Konvencije.
Podnositeljici je dosuđena pravična naknada u iznosu od 7.500 eura na ime nematerijalne štete i 115 eura na ime troškova i izdataka.
Morana Briški, dipl. iur.