Prema članku 7. stavak 4. Zakona o radu (NN 93/14) zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s tim Zakonom i posebnim zakonima. Prema stavku 5. istog članka poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s tim Zakonom i posebnim zakonima.
Prema članku 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12), ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama toga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. Teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci. Vjerojatnost treba tumačiti kao uvjerenje da ima više argumenata u prilog postojanju ili nepostojanju neke činjenice nego onih koje govore protiv njezinog postojanja ili nepostojanja.
U svakom slučaju, bitno je naglasiti da osoba koja se poziva na diskriminaciju mora jasno navesti po kojem je temelju diskriminirana.
Vezano uz teret dokazivanja u slučaju diskriminacije i obvezu da se učini vjerojatnim da je do nje došlo, u sudskoj praksi postoji zanimljivo stajalište. Riječ je o odluci Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1993/12 od 6. prosinca 2012.
Predmet spora u toj pravnoj stvari bio je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je postupanje tuženika povrijedilo pravo na jednako postupanje tužitelja u pogledu organizacije rada i rasporeda poslova, te da se tuženiku naloži da odmah provede radnje u cilju uklanjanja razloga utvrđene diskriminacije tužitelja.
Iz činjeničnih navoda tužbe i činjenica iznesenih tijekom postupka proizlazi da tužitelj smatra da je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na kolege na istom radnom mjestu – vodič demonstrator i to u pogledu obima i opsega poslova, rasporeda radnog vremena i svakodnevnog dežurstva.
Ocjenjujući izvedene dokaze, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku, prvostupanjski sud utvrdio je sljedeće činjenično stanje:
- tužitelj je kod tuženika obavljao poslove radnog mjesta vodiča demonstratora,
- kod tuženika nisu popunjena sva radna mjesta predviđena sistematizacijom, te druga dva vodiča demonstratora obavljaju, pored poslova koji su navedeni u Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada, dodatne poslove koji su ugovoreni Ugovorom o radu, jer posjeduju dodatno obrazovanje i iskustvo,
- radni zadaci tužitelja i radnika Z. A. i M. Z. preklapaju se samo djelomično, ali ne potpuno, jer ti radnici, temeljem Ugovora o radu koji su sklopljeni 12 godina prije tužiteljevog, imaju dodatna zaduženja i dulje radno vrijeme,
- tužitelj tijekom postupka nije naveo niti jednu osnovu diskriminacije predviđenu odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o radu (1995), (u nastavku: ZR), i članka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, u nastavku: ZSD).
Drugostupanjski sud smatra da je na temelju tako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
Naime, odredbom članka 2. stavak 1. ZR-a zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija osobe koja traži zaposlenje i osobe koja se zaposli na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnog stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, te tjelesnih ili duševnih poteškoća.
Odredbom članka 1. ZSD-a određeno je da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.
Dakle, članak 2. ZR-a i članak 2. stavak 1. ZSD-a određuju da izravna diskriminacija znači svako postupanje uvjetovano nekim od temelja iz stavka 1. članka 2. ZR-a, odnosno članka 1. stavka 1. ZSD-a, kojim se osoba koja tvrdi da je diskriminirana stavlja ili je bila stavljena ili mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.
Prema članku 20. ZSD-a stranka koja se poziva na diskriminaciju nije je dužna dokazati sa stupnjem sigurnosti, već je dostatno da učini vjerojatnim da je do diskriminacije došlo. Standard vjerojatnosti znači to da osoba koja se poziva na diskriminaciju mora dokazati da je došlo do njezinog stavljanja u nepovoljniji položaj, te da bi bilo moguće da je do toga došlo zbog izravne ili neizravne diskriminacije.
Prema tome, osoba koja se poziva na diskriminaciju mora navesti po kojem je od temelja iz članka 2. stavka 1. ZR-a odnosno članka 1. stavka 1. ZSD-a stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu osobu u usporedivoj situaciji.
Prvostupanjski sud je utvrdio, a takvo utvrđenje prihvaća i drugostupanjski sud, da tužitelj u tužbi i tijekom postupka ne navodi niti jedan temelj diskriminacije i svoje navode o diskriminaciji ne obrazlaže niti jednom činjenicom iz koje bi bilo razvidno da je diskriminiran po nekoj osobini iz navedenih zakonskih odredbi, pa stoga nije učinio niti vjerojatnim da je do diskriminacije došlo i zbog toga je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
Žalbeni navod u kojem tužitelj ističe da je naveo temelj za diskriminaciju u podnesku od 21. rujna 2011. i u kojem se navodi da je taj razlog njegov socijalni status – autsajder, ne može se prihvatiti jer taj temelj nije predviđen citiranim odredbama ZR-a i ZSD-a. Osim toga, tužitelj je taj razlog iznio nakon što je zaključena glavna rasprava i određena objava presude za dan 28. rujna 2011., pa se takvi činjenični navodi, izneseni nakon zaključenja glavne rasprave, ne mogu niti iz tog razloga uzimati u obzir.