Pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti djeteta

Postupak pred Ustavnim sudom

Odlukom broj: U-III-1095/2014 od 21. rujna 2017. (NN br. 104/2017., u nastavku: Odluka Ustavnog suda) Ustavni sud Republike Hrvatske usvojio je ustavnu tužbu, ukinuo presudu Županijskog suda u Karlovcu broj: Gž-1438/07-3 od 19. siječnja 2011. i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1150/11-2 od 11. prosinca 2013., te predmet vratio Županijskom sudu u Karlovcu na ponovno suđenje.

Podnositelj ustavne tužbe bio je tužitelj u parničnom postupku radi naknade nematerijalne štete pretrpljene zbog straha te povrede časti i ugleda. Ustavnu tužbu podnio je protiv presude drugostupanjskog suda (Županijskog suda u Karlovcu, Gž-1438/07-3 od 19. siječnja 2011.) kojom su djelomično usvojene žalbe prvotuženika i drugotuženika i preinačena presuda prvostupanjskog suda (Općinskog suda u Rijeci, P-4342/03 od 17. listopada 2006.), te mu je dosuđena naknada štete u umanjenom iznosu u odnosu na iznos dosuđen u prvom stupnju. Istovremeno s ustavnom tužbom, podnositelj je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske protiv drugostupanjske presude podnio reviziju koja je rješenjem Vrhovnog suda br. Rev 1150/11-2 od 11. prosinca 2013. odbačena kao nedopuštena.

Podnositelj je zatražio nastavak ustavnosudskog postupka (s kojim je Ustavni sud privremeno zastao zbog sumnje u opstojnost iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta kao postupovne pretpostavke za podnošenje ustavne tužbe), te osporio i rješenje Vrhovnog suda kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud je nastavio postupak, i budući da su osporene odluke vezane za isti sudski postupak, o obje ustavne tužbe odlučio jednom odlukom.

Činjenice i okolnosti slučaja

Podnositelj, tada dvanaestogodišnjak, je dana 10. svibnja 2003. s ocem bio u kupovini kod drugotuženika. Prilikom prolaska kroz automatsku zaštitu od krađe zazvonio je alarm, nakon čega je prvotuženik, djelatnik zaštitarske službe, pregledao oštećenika na način koji je, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, kod njega izazvao strah i povrijedio mu čast i ugled:

„U konkretnom slučaju, prvotuženik nije postupio sukladno citiranim odredbama propisa (čl. 27. i 30. Zakona o privatnoj zaštiti),¹ već je naprotiv uvjeren u nemogućnost greške alarmnog uređaja te usprkos tome što je vidio da se radi o mlt. djetetu za kojeg i sam tvrdi da je bio preplašen, zatečen, pregledao na način da ga je pred većom skupinom kupaca osramotio i prestrašio i naknadno mu pregledao unutrašnjost tenisica, nakon dolaska policije, mada je prema vlastitim navodima znao da njegove ovlasti prestaju dolaskom policije, čime je pretražio mlt. tužitelja na način na koji u konkretnom slučaju nisu postojali uvjeti što je uzrokovalo, kako to navode vještaci – kratkotrajni psihički disbalans jakog intenziteta uz zaostale smetnje i oporavak koje su procijenjene kategorijom smetnje blagog intenziteta uz poremećaj socijalizacije u vidu pojačanih psihičkih napora u trajanju od mjesec i pol dana, čime je to iskustvo bilo atak na njegovu osobnost, s obzirom da se osjećao izrazito neugodno u toj situaciji, bio je uplakan, prestrašen, osramoćen, pred većom skupinom ljudi, što je posljedično u psihološkom smislu, kako to ocjenjuju vještaci, moglo utjecati na razvoj sniženog nivoa samopouzdanja i samopoštovanja.
Nadalje, iako tuženici u tijeku postupka opetovano ističu da je mlt. tužitelj bio prestrašen uslijed vike njegovog oca, u provedenom dokaznom postupku nije dokazano da bi otac mlt. tužitelja bio agresivan prema nekom od djelatnika drugotuženika, već da je on bio iznerviran postupkom prema mlt. tužitelju, dok iz samih vještačkih nalaza i mišljenja vještakinja proizlazi da je mlt. tužitelj takvo ponašanje svoga oca doživljavao zaštitnički u odnosu na sebe, budući iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka nije dokazano da je mlt. tužitelj nešto ukrao ili je pokušao ukrasti, a u smislu naprijed navedenog utvrđeno je da prvotuženik nije koristio svoje ovlasti na način kako je propisano naprijed citiranim odredbama propisa, valjalo je mlt. tužitelju dosuditi s osnova pretrpljenog straha iznos od 20.000,00 kuna, a vodeći računa o intenzitetu straha te svim okolnostima propisanim člankom 200. Zakona o obveznim odnosima, te vodeći računa o tome da je tužitelj u trenutku nastanka predmetnog događaja bio dijete od svega 12 godina.“²

„U pogledu povrede ugleda i časti unatoč mišljenjima stalnih sudskih vještaka (…) da kod 12-ogodišnjeg djeteta nije formiran doživljaj osobnog ugleda i časti i koje dopuštaju da bi to moglo doći do izražaja tek tijekom izrastanja u kasnijoj dobi, stav je suda da se čast čovjeka štiti od rođenja do smrti, a pod određenim uvjetima i poslije smrti. Naime, djeca mogu ne imati predodžbu o vlastitoj vrijednosti ugledu i časti, međutim, kod njih se i ne radi o povredi osjećaja vrijednosti već njihova dostojanstva koje mora postojati i to bez obzira na njihov vlastiti stav o tome, iz čega proizlazi da su objektivni kriteriji za povredu časti djeteta drugačiji od kriterija povrede časti odraslih, a sve vodeći računa da je do naprijed navedene povrede došlo na javnom mjestu, pred većom skupinom ljudi, gdje je tužitelj već pregledavan od strane prvotuženika, kako je to utvrđeno u provedenom dokaznom postupku, zbog čega je mlt. tužitelja, a kako je navedeno u nalazu vještaka psihologa – psihoterapeuta, bilo 'užasno sram, grozno, neugodno te se osjećao poniženim, a u trbuhu je osjećao veliku nelagodu'.
Temeljem svega naprijed iznesenog ovaj sud smatra da je pravična novčana naknada za povredu ugleda i časti mlt. tužitelja bila 15.000,00 kuna.“³

Drugostupanjski sud potvrdio je činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, koja u žalbenom postupku i nisu bila dovedena u sumnju. Međutim, ocijenio je da je podnositelju naknada za pretrpljeni strah dosuđena u previsokom iznosu (20.000,00 kn) te da je, s obzirom na konkretnu situaciju, životnu dob tužitelja i okolnosti slučaja, primjerena naknada u iznosu od 15.000,00 kn te da s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, nije bilo osnova za dosuđivanje naknade zbog povrede ugleda i časti.

Protiv drugostupanjske presude podnositelj je Vrhovnom sudu podnio izvanrednu reviziju (na temelju čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku), koju je on odbacio kao nedopuštenu uz obrazloženje da „postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, jer je pravno shvaćanje zauzeto u pobijanoj odluci podudarno pravnom shvaćanju revizijskog suda u odluci Rev 646/07.“⁴ Bilo je riječi o pitanju „može li maloljetna osoba pretrpjeti štetu zbog povrede časti i ugleda?“ (vidi obrazloženje rješenja Rev 1150/2011-2 od 11. prosinca 2013.). Zbog činjenice da je, kako je to podnositelj revizije, a kasnije i ustavne tužbe isticao, u dvije odluke Vrhovnog suda na koje se pozvao (Rev 44/2007-2 od 31. siječnja 2007. i Rev 646/2007-2 od 11. lipnja 2008.), maloljetnim tužiteljima priznato pravo na privatnost, dostojanstvo, ugled i čast, nejasno je u kojem bi smislu pravno shvaćanje iz pobijane drugostupanjske presude bilo podudarno s onim iz jedne od citiranih odluka na koje se pozvao Vrhovni sud.

Prigovori podnositelja i ocjena Ustavnog suda

Podnositelj je u ustavnoj tužbi isticao da je temeljno sporno pitanje „je li dijete subjekt – oštećenik ili zbog svoje životne dobi, neovisno o utvrđenom činjeničnom stanju, ne može pretrpjeti štetu iz osnova pretrpljenih duševnih boli povredom časti, ugleda i dostojanstva.“ Drži da je negativnim odgovorom na to pitanje „drugostupanjski sud nedopušteno suzio opseg njegovih ljudskih prava, kako na jednakost pred zakonom, uzme li se u obzir da je sudska praksa Vrhovnog suda vrlo jasna po pitanju uopće mogućnosti da djeca i maloljetnici budu oštećenici i ovlaštenici naknade nematerijalne štete, tako i prava iz čl. 35. Ustava. (…) iz obrazloženja drugostupanjske presude ne proizlazi da bi drugostupanjski sud dovodio u pitanja činjenična utvrđenja iz prvostupanjskog postupka, već isključivo shvaćanje da dijete u dobi od 12 godina nema razvijenu osobnost u toj mjeri da bi ona uopće mogla biti povrijeđena i kao takva objektom sudske zaštite, za koje shvaćanje drugostupanjski sud nije iznio nikakvu argumentaciju, nije se pozvao niti na jednu odredbu relevantnog materijalnog prava, već isključivo na, iz konteksta izolirani, usmeni navod vještaka zadaća kojih je bila utvrditi postojanje straha kao posebnog vida štete (iz tog je osnova naknada štete pravomoćno i dosuđena podnositelju), što predmetnu odluku čini arbitrarnom.“ (vidi t. 7. Odluke Ustavnog suda).

Osporavajući rješenje Vrhovnog suda o odbačaju revizije, podnositelj je istaknuo da je Vrhovni sud „bez posebnog obrazloženja ocijenio to pitanje nevažnim, ne upuštajući se u meritorno odlučivanje, s paušalnom i netočnom tvrdnjom da to shvaćanje (shvaćanje drugostupanjskog suda, op. a.) ne odstupa od shvaćanja Vrhovnog suda.“ (vidi t. 8. Odluke Ustavnog suda).

Kao mjerodavno pravo Ustavni sud je naveo članak 19. i 170. Zakona o obveznim odnosima iz 1978. (NN br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01, u nastavku: ZOO/78) i prije citirane članke 27. i 30. Zakona o privatnoj zaštiti. Kod navođenja ZOO/78 potkrala mu se greška, jer mu je „pridodao“ i članak 19. važećeg Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u nastavku: ZOO/05) s definicijom prava osobnosti.⁵ ZOO/78 nije, naime, sadržavao pojam prava osobnosti, niti njegovu definiciju. On se temeljio na tzv. subjektivno-objektivnoj koncepciji nematerijalne štete, definirajući je u članku 155. kao „umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećana (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).“ U članku 157. stavku 1. oštećeniku je priznavao zahtjev za prestankom radnje kojom se vrši povreda prava njegove ličnosti, a u članku 199. i neimovinske oblike njezinog popravljanja (objavu presude odnosno ispravka, povlačenje izjave ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom). Povreda prava osobnosti (ličnosti) bila je priznata kao neimovinska šteta, ali je sud pravičnu novčanu naknadu mogao dosuditi samo onom oštećeniku koji je kao posljedicu povrede prava osobnosti doživio duševne bolove ili strah, jer su oni bili priznati kao neimovinska šteta i naknadivi prema članku 200. stavku 1. ZOO/78.⁶ Iz obrazloženja istaknutih povreda ustavnih prava podnositelja može se zaključiti da je svoj tužbeni zahtjev on „osim na pretrpljenom strahu (…) temeljio i na pretrpljenim duševnim bolovima zbog povrede časti i ugleda“ (vidi t. 7. Odluke Ustavnog suda), u skladu s tada važećom koncepcijom.

Iako je podnositelj u ustavnoj tužbi isticao povrede drugih ustavnih prava,⁷ Ustavni sud je zaključio da iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da on, ustvari, ističe povredu prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, i to u aspektu zabrane arbitrarnosti. Ustavni sud je navedeni pristup redovnih sudova ocijenio arbitrarnim (vidi t. 19. Odluke Ustavnog suda), te je utvrdio da je „podnositelju povrijeđeno pravno na pravično suđenje propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava u vezi s pravom na poštovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, zajamčenog člankom 35. Ustava.“⁸

Izv. prof. dr. sc. Maja Bukovac Puvača, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci
___________________________________

^ 1 Članak 27. Zakona o privatnoj zaštiti:
„Ovlasti osoba kojima je izdano dopuštenje za obavljanje poslova tjelesne zaštite su:
1. provjera identiteta osoba, 2. davanje upozorenja i zapovjedi, 3. privremeno ograničenje slobode kretanja, 4. pregled osoba, predmeta i prometnih sredstava, 5. osiguranje mjesta događaja, 6. uporaba čuvarskog psa, 7. uporaba tjelesne snage, 8. uporaba vatrenog oružja.
Čuvari ne mogu koristiti ovlasti iz točke 3., 6., 7. i 8. stavka 1. ovoga članka.“

Članak 30. Zakona o privatnoj zaštiti:
„U primjeni ovlasti iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona čuvari i zaštitari su dužni postupati čovječno i poštovati dostojanstvo, ugled i čast svake osobe te druga temeljna prava i slobode čovjeka.
Primjena ovlasti mora biti razmjerna potrebi zbog koje se poduzima.
Primjena ovlasti ne smije izazvati veće štetne posljedice od onih koje bi nastupile da čuvari i zaštitari nisu primijenili ovlasti.“

^ 2 Utvrđenja iz prvostupanjske presude, cit. prema t. 4.1. Odluke Ustavnog suda.

^ 3 Utvrđenja iz prvostupanjske presude, cit. prema t. 4.2. Odluke Ustavnog suda.

^ 4 Vrhovni sud se u citiranom obrazloženju zadržao na takvom određenju odluke, iako ono očito nije potpuno. Da je zapravo riječ o rješenju VSRH Rev 646/2007–2 od 11. lipnja 2008. jasno je iz obrazloženja Odluke Ustavnog suda.

^ 5 Odluka Ustavnog suda, t. 9.:
„Članci 19. i 170. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/98., 112/99. i 88/01.; u daljnjem tekstu: ZOO) u mjerodavnim dijelovima glase:
"Prava osobnosti
Članak 19.
(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom.
(2) Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.
...)"

^ 6 Suprotno tome, prema objektivnoj koncepciji neimovinske štete koju je uveo ZOO iz 2005., sama je povreda prava osobnosti neimovinska šteta, jer se šteta u članku 1046. ZOO/05 definira kao „umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).“ Ni ona nije sama po sebi dovoljna da se na njoj temelji pravo na pravičnu novčanu naknadu, već to moraju opravdavati težina povrede i okolnosti samog slučaja (ZOO/05 čl. 1100. st. 1.: „U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.“).

^ 7 Povredu prava na jednakost pred zakonom zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava Republike Hrvatske (NN broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) te prava na poštovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti zajamčenog člankom 35. Ustava.