U Republici Hrvatskoj na snazi je, kao osnovni izvor pozitivnog međunarodnog privatnog prava, Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Sl. SFRJ 43/82, 72/82, NN 53/91 i 88/01, u nastavku: ZRS), odnosno tzv. Kolizijski zakon. Taj Zakon donesen je još 1982. godine, nakon čega su nastupile značajne i brojne promjene (osamostaljenje Republike Hrvatske, članstvo u Europskoj uniji), pa su postojeća pravna rješenja u ZRS-u većim dijelom zastarjela i trebalo ih je osuvremeniti.
Republika Hrvatska po prvi puta donosi zakon o međunarodnom privatnom pravu koji u vezi privatnopravnih odnosa s međunarodnim obilježjem sadrži pravila o određivanju mjerodavnog prava, nadležnosti, te priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka, ali na način kojim uvažava unificirano europsko međunarodno privatno pravo te istodobno zadržava rješenja iz ZRS-a koja su se pokazala funkcionalnima i kvalitetnima.
Na razini Europske unije međunarodno privatno pravo danas je u znatnoj mjeri ujednačeno. Uredbama Europske unije uređena je međunarodna nadležnost i priznanje odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, bračnim sporovima i predmetima roditeljske odgovornosti, nasljeđivanju, određivanje mjerodavnog prava za ugovorne i izvanugovorne obveze, za razvod braka itd. Jednako tako, značajan dio međunarodnog privatnog prava ujednačen je međunarodnim ugovorima, prije svega konvencijama Haške konferencije za međunarodno privatno pravo. Stoga, pojedine odredbe Zakona upućuju na primjenu relevantnih uredbi Europske unije i međunarodnih ugovora.
Odredbe Zakona o međunarodnom privatnom pravu o mjerodavnom pravu, nadležnosti i priznanju i ovrsi sudskih odluka primjenjivat će se, dakle, samo u onim predmetima za koje ne postoji ujednačeni nadnacionalni ili međunarodni izvor.
Sam tekst Zakona sastavljen je od šest dijelova. Prvi dio obuhvaća opće odredbe koje određuju državljanstvo te definiraju prebivalište, uobičajeno boravište i sjedište. Pri tome treba naglasiti da su definicije uobičajenog boravišta i sjedišta novina u odnosu na ZRS. Novim Zakonom nastoji se izbjeći sukob nadležnosti između hrvatskih sudova i sudova stranih država kao i upućivanje na pravo različito od onog koje bi bilo mjerodavno u drugim državama koje su povezane s predmetom postupka.
Drugi dio Zakona obuhvaća mjerodavno pravo koje se odnosi na pravo osobnog statusa, stvarno pravo, pravo intelektualnog vlasništva, obvezno, nasljedno i obiteljsko pravo. U općim odredbama drugog dijela uređuje se popunjavanje pravnih praznina, utvrđivanje sadržaja stranog prava, upućivanje na strano pravo, mjerodavno pravo u slučajevima nejedinstvenih pravnih poredaka, klauzula izuzeća, javni poredak, te pravila neposredne primjene koja propisuju ustanovljenu praksu kojom se dodatno štite hrvatski javni interesi poput političkog, društvenog i gospodarskog ustroja. U tom dijelu Zakona novine u odnosu na ZRS su proširena mogućnost pribavljanja obavijesti o stranom pravu od drugih tijela, vještaka i specijaliziranih ustanova prilikom utvrđivanja sadržaja stranog prava kao i proširena primjena hrvatskog prava na situacije u kojima se ne može utvrditi sadržaj stranog prava te isključenje, uz određene iznimke, primjene pravila stranog prava o određivanju mjerodavnog prava u slučajevima upućivanja na strano pravo odnosno ukidanje uzvrata u tim slučajevima.
Treći dio Zakona regulira nadležnost i postupak u građanskim i trgovačkim, osobnopravnim i obiteljskim, te u nasljednim stvarima. Najveća novina u tom dijelu su odredbe koje upućuju na relevantne uredbe europskog prava. Osim toga, u odredbama trećeg dijela Zakona uređuje se dvostruka litispendencija kao i oslobođenje od osiguranja troškova postupka te mjere osiguranja i potvrda o propisima.
Četvrti dio Zakona uređuje priznanje i ovrhu stranih sudskih odluka. U tom dijelu Zakon upućuje na uredbe Europske unije koje uređuju priznanje i ovrhu odluka sudova država članica Europske unije i koje, unutar svoga polja primjene, imaju prednost pred Zakonom. Odredbe Zakona o priznanju i ovrsi sudskih odluka primjenjuju se, slijedom toga, na odluke sudova trećih država. Tim odredbama uređuje se pojam strane sudske odluke, pretpostavke za priznanje i ovrhu strane sudske odluke, učinci stranih sudskih odluka, mjesna nadležnost suda i rok za podnošenje pravnog lijeka protiv rješenja o priznanju i ovrsi strane sudske odluke. Zakon, također, predviđa i primjenu Haške konvencije od 23. studenoga 2007. o međunarodnoj naplati tražbina za uzdržavanje djece i drugih oblika obiteljskog uzdržavanja.
Peti dio uređuje pojedine privatne situacije državljana Republike Hrvatske u inozemstvu. Odredbe sadržajno prate članke 102. do 105. ZRS-a, s obzirom da je riječ o pojedinim privatnim situacijama u inozemstvu koje također nije bilo potrebe drugačije uređivati jer su se pokazale trajnim i kvalitetnim rješenjima.
Šesti dio obuhvaća prijelazne i završne odredbe. Stupanje Zakona na snagu predviđeno je za 29. siječnja 2019. Taj datum usklađen je s početkom primjene Uredbe (EU) br. 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračno-imovinskih režima (SL L 183, 8.7.2016.) i Uredbe (EU) br. 2016/1104 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima imovinskih posljedica registriranih partnerstava (SL L 183, 8.7.2016.) koje se primjenjuju od 29. siječnja 2019. Drugi razlog tako dugom vacatio legisu je ostavljanje dovoljno vremena praktičarima da se upoznaju sa Zakonom koji regulira pravno područje koji se nije mijenjalo 35 godina.
Lucija Prkačin, mag. iur.