Nasljedno pravo stječe se u trenutku ostaviteljeve smrti. Nakon smrti ostavitelja (kad sud primi smrtovnicu ostavitelja, izvadak iz matice umrlih ili s njima izjednačenu ispravu), pred sudom ili javnim bilježnikom provodi se ostavinski postupak. U ostavinskom postupku utvrđuju se nasljednici, sastav ostavine te prava koja pripadaju pojedinim nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama.
Nakon završetka ostavinskog postupka sud odnosno javni bilježnik donosi rješenje o nasljeđivanju. Tim rješenjem utvrđuje se tko je ostaviteljevom smrću postao njegov nasljednik te koja su prava stekle i druge osobe.
U skladu sa člankom 226. Zakona o nasljeđivanju, rješenje o nasljeđivanju sadrži: prezime i ime ostavitelja, njegov osobni identifikacijski broj, ime jednoga od njegovih roditelja, datum rođenja, državljanstvo, te za osobe umrle u braku i njihovo prezime koje su imale prije sklapanja braka; oznaku nekretnina s podacima iz zemljišnih knjiga potrebnima za upis, kao i oznaku pokretnih stvari i drugih prava za koja je sud utvrdio da ulaze u ostavinu; prezime i ime nasljednika, njegov osobni identifikacijski broj, njegovo prebivalište, odnos nasljednika prema ostavitelju, nasljeđuje li ga kao zakonski ili oporučni nasljednik, a ako ima više nasljednika, i nasljedni dio svakoga pojedinog nasljednika izražen razlomkom; je li i kako nasljednikovo pravo uvjetovano, oročeno ili opterećeno nalogom, odnosno inače ograničeno ili opterećeno i u čiju korist te prezime i ime, osobni identifikacijski broj i prebivalište osoba kojima je u vezi s nasljeđivanjem ostavitelja pripalo pravo na zapis ili neko drugo pravo iz ostavine s točnom oznakom toga prava.
Rješenje o nasljeđivanju dostavlja se svim nasljednicima i zapisovnicima, kao i osobama koje su tijekom postupka istakle zahtjev za nasljedstvo. Kad postane pravomoćno, rješenje o nasljeđivanju dostavlja se i nadležnoj poreznoj upravi.
U rješenju o nasljeđivanju sud će odrediti da se nakon pravomoćnosti rješenja u zemljišnoj knjizi provedu potrebni upisi u skladu s pravilima zemljišnoknjižnog prava te da se ovlaštenim osobama predaju pokretne stvari koje su pohranjene kod suda, javnog bilježnika ili po njihovu nalogu kod treće osobe.
I prije donošenja rješenja o nasljeđivanju, ako nasljednici ne osporavaju zapis, sud odnosno javni bilježnik mogu, na zahtjev zapisovnika (legatara), donijeti posebno rješenje o zapisu.
Ako je sastav ostavine samo djelomično nesporan, sud može nakon što utvrdi tko su nasljednici odnosno zapisovnici, donijeti i djelomično rješenje o nasljeđivanju kojim će utvrditi nasljednike i zapisovnike, te ono za što nije sporno da je u sastavu ostavine.
Međutim, što ako dođe do propusta nadležnih tijela prilikom provođenja ostavinskog postupka i to na način da se nasljednika ne uputi na neko nasljedno pravo koje mu pripada ili mu se to nasljedno pravo ne unese u rješenje o nasljeđivanju?
Prema odluci Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž 1209/16-4 od 7. lipnja 2017., propust javnog bilježnika da u ostavinskom postupku upozori nasljednika na oporučno pravo doživotnog stanovanja, uživanja i plodouživanja na nekretninama utvrđeno ostavinskom imovinom koje nije unio u rješenje o nasljeđivanju, ne može ići na štetu nasljednika.
Isto stajalište zauzeo je i Ustavni sud u odluci broj U-III/2255/2011 od 27. rujna 2016. u kojoj se navodi da pogreška ili propust nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana te stranka (kada se izričito ili prešutno odriče svojih prava koja čine „pošteno suđenje“) mora biti obaviještena o prirodi i opsegu prava za koja se donosi odluka:
„… sudac u pisano izrađenom rješenju o nasljeđivanju nije upisao (nesporno) oporukom stečeno pravo služnosti podnositeljice doživotnog uživanja u kući (oporučno ostavljenoj zajedničkoj kćeri podnositeljice i ostavitelja, podnositeljičinog muža). Prilikom odricanja od prava na žalbu podnositeljica je s punim povjerenjem u sud legitimno očekivala da će sudac u rješenje o nasljeđivanju unijeti stvarna oporučna raspolaganja ostavitelja. Riječ je o propustu ostavinskog suda u pisanju rješenja o nasljeđivanju, a prethodno i u sastavljanju zapisnika s ostavinskog ročišta, o čemu podnositeljica nije imala saznanja u trenutku odricanja od prava na žalbu, što je posljedično dovelo do situacije u kojoj nije imala pravo na ulaganje pravnog lijeka i ispravljanja rješenja o nasljeđivanju.
…
Ustavni sud ističe da ESLJP smatra da se stranke teorijski mogu odreći svojih prava koja čine "pošteno suđenje" sve dok takvo odricanje zadovoljava mjerila koja proizlaze iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.). Bila odricanja izričita ili prešutna, ona moraju biti dana slobodno, a stranka mora biti obaviještena o prirodi i opsegu prava za koja donosi odluku da ih se odriče.
U svjetlu svega navedenog, Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego utvrditi da su združeni učinci postupanja nadležnih državnih tijela (sudova), ranije opisanog propusta ostavinskog suda u prethodno vođenom izvanparničnom postupku i pretjeranog formalizma Vrhovnog suda i nižestupanjskih sudova u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom u tumačenju dispozicije stranaka njihovim postupovnim pravima (odricanja podnositeljice od prava na žalbu), u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, doveli do povrede prava podnositeljice na pravično suđenje propisnog člankom 29. Ustava.“
Marina Turković