Pored općeg određivanja pokušaja praksa poznaje i posebne slučajeve pokušaja kao što su: nedovršeni i dovršeni pokušaj, pokušaj posrednog počiniteljstva, pokušaj kaznenog djela nečinjenjem, pokušaj kod supočiniteljstva, pokušaj formalnog delikta, pokušaj kvalificiranog kaznenog djela i kvalificirani pokušaj. Od pokušaja treba razlikovati neprikladni pokušaj ako počinitelj hoće ostvariti kazneno djelo, ali je ono objektivno nemoguće. O neprikladnom pokušaju radi se ako su objekt ili sredstvo neprikladni za počinjenje određenog kaznenog djela. Razlikovanje između prikladnog i neprikladnog pokušaja bitno je s obzirom na kažnjavanje pokušaja, budući da će se u slučaju prikladnog pokušaja počinitelj kazniti kao da je djelo dovršeno uz eventualno ublažavanje kazne, dok se kod neprikladnog pokušaja počinitelj može osloboditi kazne, kako je određeno u članku 34. stavak 2. i 3. Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – u nastavku KZ).
1. Faze nastanka kaznenog djela
Od trenutka kada se kod neke osobe rodi ideja o počinjenju kaznenog djela pa do njegova izvršenja i nastupa zabranjene posljedice, moguće su četiri faze koje se međusobno razlikuju po svom kazneno-pravnom učinku:
1. stvaranje odluke o počinjenju kaznenog djela – ne postoji kažnjivost
2. pripremne radnje – kažnjavaju se samo ako je to posebno predviđeno zakonom
3. pokušaj – u pravilu je kažnjiv kod težih kaznenih djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od 5 godina ili teža kazna, npr. ubojstvo (čl. 110. KZ-a); silovanje (čl. 153. KZ-a), prijevara (čl. 236. KZ-a), dok se sukladno zakonu izričito kažnjava i za pokušaj npr. u slučaju protupravnog oduzimanja slobode (čl. 136. st. 6. KZ-a), protupravnog prekida trudnoće (čl. 115. st. 5. KZ-a).
4. dovršeno kazneno djelo – uvijek se kažnjava.
Ove faze moguće su samo kod namjernih kaznenih djela. Kod nehajnih kaznenih djela nema odluke da se počini kazneno djelo pa su, po prirodi stvari, isključene pripremne radnje i pokušaj jer oni predstavljaju realizaciju navedene odluke koja je kod nehajnih kaznenih djela izostala.1
2. Razgraničenje pripremnih radnji i pokušaja
Prije definiranja samog pokušaja bitno je odrediti kada počinitelj izlazi iz faze pripremnih radnji i ulazi u fazu pokušaja, što je često vrlo složeno. Može se reći da i ne postoji neki jedinstveni, za sve situacije prikladan, kriterij za razgraničenje. Za pripremne radnje moglo bi se reći da su to djelatnosti kojima se omogućava počinjenje kaznenog djela, no, njihovim poduzimanjem nije ostvareno niti jedno obilježje kaznenog djela te se kao takve kažnjavaju samo u slučajevima kada je to posebno predviđeno zakonom.
Također, treba napomenuti da jedna radnja sama po sebi može imati različito značenje, može spadati u pripremanje ili u izvršenje djela. Npr. ako netko donese na tavan neki lako zapaljivi materijal i kantu benzina i ako je to učinio da u određenom trenutku izazove požar, radit će se o pripremnim radnjama, ali ako je to učinio u namjeri da odmah zapali, postojat će pokušaj kaznenog djela. U tom kontekstu, početak izvršenja kaznenog djela su već i one radnje koje su u danoj situaciji i prema cjelokupnom počiniteljevom planu tako povezane s radnjom izvršenja iz samog zakonskog bića djela, da se javljaju kao njezin sastavni dio, ulaze neposredno u radnju izvršenja, stojeći s njom u neposrednoj prostornoj i vremenskoj vezi.2
3. Pokušaj kaznenog djela
Pokušaj kaznenog djela definiran je člankom 34. stavak 1. KZ-a, koji glasi: „Tko s namjerom da počini kazneno djelo poduzme radnju koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarenju bića kaznenog djela, kaznit će se za pokušaj ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna ili zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.“.
Može se reći da postoje četiri konstitutivna elementa svakog pokušaja: namjera, plan, radnja, prostorna i vremenska neposrednost.
Za postojanje pokušaja potrebno je ostvarenje subjektivne pretpostavke (namjera) i objektivnih pretpostavki (radnja i neposrednost).
Nužna pretpostavka pokušaja je postojanje namjere počinitelja za počinjenje kaznenog djela, ali ona kao subjektivna pretpostavka nije dovoljna jer se uz nju moraju ostvariti i objektivne pretpostavke.
Upravo je utvrđivanje namjere počinitelja ključno za kvalifikaciju kaznenog djela koje je ostalo u pokušaju. Naime, jedna te ista radnja može biti osnova za različita kaznena djela, ovisno o usmjerenosti namjere počinitelja. Primjerice, hoće li radnja osobe koja je ubola nožem oštećenika biti kvalificirana kao pokušaj kaznenog djela ubojstva ili tjelesne ozljede.3
Plan nije formalan element pokušaja, ali ga je potrebno uzeti u obzir, što proizlazi iz ratio legis odredbe o pokušaju.4 Naime, počiniteljev plan obuhvaća njegovu jasnu predodžbu o tome kako će realizirati svoju namjeru da izvrši djelo: ako je, primjerice, pripremio eksplozivnu napravu, nije svejedno hoće li je odmah sam aktivirati (tada je to pokušaj) ili će njezino aktiviranje ovisiti od daljnjih okolnosti (tada su to pripremne radnje). Što se tiče radnje, bliskost radnje ostvarenju bića kaznenog djela, kao objektivna sastavnica, postojat će kad za dovršenje djela neće trebati nikakve daljnje bitne radnje; pokušaj će prema tome početi kada je izvršena posljednja radnja koja prethodi radnji kojom se ostvaruje biće kaznenog djela ako nakon toga nisu potrebne nikakve daljnje međuradnje.5
4. Posebni slučajevi pokušaja
Pored općeg određivanja pokušaja praksa poznaje i posebne slučajeve pokušaja kao što su: nedovršeni i dovršeni pokušaj, pokušaj posrednog počiniteljstva, pokušaj kaznenog djela nečinjenjem, pokušaj kod supočiniteljstva, pokušaj formalnog delikta, pokušaj kvalificiranog kaznenog djela i kvalificirani pokušaj.6
4.1. Nedovršeni i dovršeni pokušaj te dobrovoljni odustanak
Nedovršeni je onaj pokušaj kod kojeg počinitelj nije poduzeo sve što je prema njegovom planu bilo potrebno za ostvarenje kaznenog djela, dok se o dovršenom pokušaju radi kada je počinitelj učinio sve što je prema njegovoj zamisli bilo potrebno da kazneno djelo bude ostvareno, ali do posljedice nije došlo. Razlika između dovršenog i nedovršenog pokušaja subjektivne je prirode jer se polazi od počiniteljeva plana. Iz tog plana vidi se je li počinitelj poduzeo sve što je bilo potrebno za izvršenje djela ili još mora poduzimati radnje. Razlika između dovršenog i nedovršenog pokušaja važna je i za sudsku kaznu, jer na visinu kazne utječe koliko se počinitelj približio dovršenju kaznenog djela. Iz toga proizlazi da je nedovršeni pokušaj blaži, a dovršeni pokušaj teži slučaj.
Razlika između dovršenog i nedovršenog pokušaja igra ulogu i kod utvrđivanja u čemu se sastoji dragovoljni (dobrovoljni) odustanak7, ali dolazi do izražaja i pri razgraničenju pripremnih radnji i pokušaja.8
Dobrovoljni odustanak reguliran je člankom 35. KZ-a: „Počinitelj koji je dobrovoljno prekinuo započeto počinjenje kaznenog djela, iako je bio svjestan da je prema svim okolnostima radnju mogao dovršiti ili je nakon dovršetka radnje spriječio nastupanje posljedice, može se osloboditi kazne.
Počinitelj koji je dobrovoljno poduzeo radnju koja bi spriječila počinjenje kaznenog djela, a ono je ostalo nedovršeno iz razloga neovisnog od njegove radnje, može se osloboditi kazne.
Supočinitelj ili sudionik koji je dobrovoljno spriječio počinjenje kaznenog djela ili je dobrovoljno poduzeo radnju koja bi spriječila počinjenje kaznenog djela, a djelo je ostalo nedovršeno iz razloga neovisnog od njegove radnje, može se osloboditi kazne.“
Kod nedovršenog pokušaja odustajanje se sastoji u tome što počinitelj obustavlja daljnju djelatnost. Npr. počinitelj je srušio protivnika i podigao nož da ga ubije, ali se predomislio i pustio ga. Ovdje se odustanak može sastojati u tom jednostavnom prekidanju daljnje aktivnosti, jer ono što je do tog trenutka učinjeno nije takvog značenja da bi bez novih dodatnih radnji počinitelja, automatski odvijanjem započetog kauzalnog tijeka, dovelo do posljedice. Tu sam prekid aktivnosti isključuje mogućnost nastupanja posljedice. Kod dovršenog pokušaja (gdje ono što je učinjeno već može biti dovoljno da i bez dodatnih aktivnosti počinitelja, samim razvitkom započetog kauzalnog tijeka, dovede do posljedice), odustajanje se sastoji u uspješnoj djelatnosti počinitelja, poduzetoj prije nego što je djelo otkriveno, da spriječi nastupanje posljedice. Npr. netko je osobi dao smrtonosnu dozu otrova i nakon toga joj je dao i protuotrov. Tu se odustajanje sastoji u sprječavanju nastupanja posljedice. To može ostvariti sam počinitelj, ali se o odustanku radi i onda kad je on za sprječavanje posljedice angažirao treću osobu, odnosno kad je zajedno s njom uklonio posljedicu. Pri tome se mora raditi o svjesnoj akciji počinitelja upravljenoj na sprječavanje nastupanja posljedice. On mora intervenirati da bi paralizirao učinak svojih već poduzetih radnji.9
„Zadavanje s opisanom namjerom dva uboda u tijelo oštećenoj M. K., budući da nije došlo do smrtnog ishoda, predstavlja, u kaznenopravnom smislu, takozvani dovršeni pokušaj kaznenog djela ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11, jer je optuženi I. Đ. poduzeo sve što je prema njegovoj odluci bilo potrebno za ostvarenje bića tog kaznenog djela, ali posljedica - smrt oštećenice - nije nastupila jer ubodima koje je on oštećenici zadao nisu nanesene takve ozljede koje bi dovele do smrtnog ishoda, i to upravo zbog njenog sprječavanja nanošenja joj dubljih rana. S obzirom na to, ne može se raditi o dobrovoljnom odustanku od počinjenja kaznenog djela koji, prema članku 34. stavku 1. KZ/11, postoji kod nedovršenog pokušaja kad počinitelj dobrovoljno prekine započeto počinjenje kaznenog djela, iako je bio svjestan da je prema svim okolnostima radnju mogao dovršiti, a kod ovakvog dovršenog pokušaja samo kada bi počinitelj nakon dovršetka radnje spriječio nastupanje posljedice (što se ovdje nije dogodilo).
Zbog iznesenog, činjenica da optuženi I. Đ., nakon što je, kako je opisano, oštećenoj M. K., u namjeri da je usmrti, zadao nožem dva uboda u trup, kada je ona pala na tlo nije više ustrajao u ostvarenju prethodne namjere, već je, očigledno se predomislivši, prestao s daljnjim napadom, ne predstavlja okolnost koja bi dovela u sumnju prethodno postojanje namjere usmrćenja oštećenice, niti okolnost koja bi dovela do drugačije pravne oznake njegovih radnji, već ta okolnost može samo utjecati na odluku o kazni.“ - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. I Kž 614/2015-4 od 7. siječnja 2016.
4.2. Pokušaj posrednog počiniteljstva
Pokušaj posrednog počiniteljstva10 vrlo je sličan dovršenom pokušaju jer počinitelj i ovdje čini ono što je prema njegovoj zamisli potrebno da djelo bude dovršeno, no, razlika je u tome što kod dovršenog pokušaja počinitelj svojom radnjom treba omogućiti dovršenje kaznenog djela, a kod pokušaja posrednog počiniteljstva dovršenje se čini ovisnim od treće osobe kao neposrednog počinitelja. Dakle, pokušaj posrednog počiniteljstva može se smatrati posebnim oblikom dovršenog pokušaja. Otud proizlazi da je pokušaj započet u trenutku kada je posredni počinitelj izvršio svoju radnju. Kao i kod dovršenog pokušaja, iznimka bi se mogla dopustiti samo kada posredni počinitelj nakon angažiranja neposrednog počinitelja zadrži vlast nad njegovom radnjom, tako da može bez opasnosti za sebe (što uključuje i da se ne oda kao naručitelj djela) spriječiti njegovu radnju, npr. liječnik koji odluči usmrtiti pacijenta tako da ujutro stavi brizgalicu na uobičajeno mjesto s kojeg je medicinska sestra treba navečer uzeti i dati pacijentu, ali brizgalicu ukloni tijekom dana, ostao je u stadiju pripremnih radnji; pokušaj ubojstva u tom bi slučaju počeo tek kad bi sestra uzela brizgalicu.11
4.3. Pokušaj kaznenog djela nečinjenjem
Nema nikakve dvojbe da je pokušaj nepravog kaznenog djela nečinjenjem moguć. Majka koja odluči usmrtiti svoje dijete tako da ga ne hrani, ali dijete bude spašeno, počinila je pokušaj teškog ubojstva nečinjenjem. U teoriji je samo sporno može li se na tom području razlikovati nedovršeni i dovršeni pokušaj. Prema jednom shvaćanju nedovršeni pokušaj postoji kad počinitelj još nije poduzeo sve što je prema njegovu planu bilo potrebno da nastupi posljedica, npr. majka je ocijenila da je za smrt djeteta potrebno da ga ne hrani tjedan dana i bude otkrivena već trećeg dana; u tom se slučaju nastup posljedice može spriječiti naknadnim poduzimanjem upravo onih dužnih radnji koje nije izvršila, tj. tako da nahrani dijete. Dovršeni pokušaj bi pak postojao kada je plan izvršen, a posljedica još nije nastupila; tada poduzimanje prvobitnih dužnih radnji nije dovoljno, nego se moraju poduzeti izvanredne mjere, npr. spašavanje života djeteta u bolnici. Poteškoća je u tome što počinitelj najčešće ne može znati koliko je vremena potrebno da zbog nečinjenja nastupi posljedica, tj. njegov plan nije siguran. Navedeno razlikovanje nema, međutim, nikakvog praktičnog značenja jer se dragovoljni odustanak od pokušaja nečinjenjem uvijek ocjenjuje prema istim kriterijima kao i dragovoljni odustanak od dovršenog pokušaja, tj. traži se aktivna počiniteljeva radnja, a s druge strane, kod razgraničenja pripremnih radnji i pokušaja uzimaju se isti kriteriji kao i kod dovršenog pokušaja. Zbog toga sve pokušaje nečinjenjem treba izjednačiti s dovršenim pokušajem.12
4.4. Pokušaj kod supočiniteljstva
U slučaju kada svaki supočinitelj poduzme radnju koja bi bila dovoljna i za pojedinačno počiniteljstvo ne dolazi do nikakvih poteškoća, jer tada vrijedi sve kao i za pojedinačnog počinitelja. Problemi nastaju kada jedan supočinitelj, na temelju dogovora, svoj doprinos kaznenom djelu treba obaviti u kasnijoj fazi do koje nije došlo. Ako više osoba zajednički započnu izvršenje djela, a ono ostane u pokušaju, svi su oni supočinitelji u pokušaju tog djela; dovoljno je da je jedan od njih u ostvarivanju zajedničkog plana poduzeo radnju koja znači početak izvršenja danog djela. To zato jer se kod supočiniteljstva prilozi jednog supočinitelja uračunavaju drugome.13 Međutim, sukladno članku 35. st. 3. KZ-a: „Supočinitelj ili sudionik koji je dobrovoljno spriječio počinjenje kaznenog djela ili je dobrovoljno poduzeo radnju koja bi spriječila počinjenje kaznenog djela, a djelo je ostalo nedovršeno iz razloga neovisnog od njegove radnje, može se osloboditi kazne.“
4.5. Pokušaj formalnog delikta
Pokušaj je, osim kod materijalnih kaznenih djela, kod kojih je najčešći, moguć i kod formalnih kaznenih djela. Pokušaj kod formalnih kaznenih djela nalazimo kod višeaktnih formalnih kaznenih djela u slučajevima kada je za pokušaj dovoljno da počinitelj započne jednu od radnji koje čine biće kaznenog djela, međutim, nalazimo ga i kod jednoaktnih formalnih kaznenih djela kada počinitelj započne, ali ne dovrši radnju koja predstavlja kazneno djelo.
4.6. Pokušaj kvalificiranog kaznenog djela
Pokušaj kvalificiranog kaznenog djela postojat će uvijek kada se kvalifikatorna okolnost odnosi na svojstvo radnje, pa počinitelj pored obilježja temeljnog kaznenog djela istodobno počne ostvarivati i kvalifikatorna obilježja14 (npr. pokušaj teškog ubojstva iz koristoljublja čl. 111. točka 4. u svezi sa čl. 34. KZ-a).
Moguć je i pokušaj kaznenog djela kvalificiranog težom posljedicom i to u dva slučaja:
1. ako je već pokušaj temeljnog kaznenog djela doveo do teže posljedice (pokušaj kaznenog djela kvalificiranog težom posljedicom, npr. počinitelj je iz nehaja usmrtio žrtvu prilikom pokušaja otmice, čl. 137. st. 3. u svezi sa čl. 34. KZ-a) i
2. ako započeto temeljno djelo nije dovršeno ili je dovršeno, ali je počinitelj namjeravao ostvariti i težu posljedicu i to tako da teža posljedica ne predstavlja posebno kazneno djelo (npr. kada počinitelj oduzme žrtvi slobodu s namjerom da oduzimanje traje najmanje 15 dana, a do oduzimanja slobode ne dođe ili ono traje manje od 15 dana, čl. 136. st. 3. u svezi sa čl. 34. KZ-a).
4.7. Kvalificirani pokušaj
O kvalificiranom pokušaju govori se kad je ostvaren pokušaj s posljedicom povrede koja je različita od one obuhvaćene namjerom počinitelja, ali koja je predviđena kao posljedica kaznenog djela.15
Tako na primjer, ako je neki počinitelj imao namjeru usmrtiti žrtvu, ali to nije uspio nego joj je samo zadao teške tjelesne ozljede, radit će se o prividnom stjecaju jer se jednom radnjom ispunjava biće dvaju kaznenih djela, ali će se počinitelj osuditi samo za jedno kazneno djelo. U ovom slučaju kaznit će se samo za pokušaj teškog ubojstva, ali se neće posebno kazniti za nanošenje teške tjelesne ozljede premda će ono predstavljati otegotnu okolnost prilikom odmjeravanja kazne.
„Prvostupanjski sud je pritom s pravom ocijenio iskaz oštećene J. J. kao vjerodostojan, budući je ista veoma jasno i određeno opisala sve radnje koje je optuženik prema njoj poduzeo inkriminirane zgode. To posebno u bitnom dijelu iskaza gdje je navela kako je optuženik, vozeći je na posao najprije skrenuo lijevo s automobilom na obilaznici i vozili su se možda kilometar do dva puteljkom kojom prilikom joj je rekao „Što misliš jel bi ti trebalo oduzeti život?“ , nakon čega je zaustavio automobil u kojem su jedno vrijeme sjedili i svađali se. Kad je u jednom trenutku izašla van iz automobila i krenula trčati, optuženik ju je sustigao odmah iza parkiranog auta, te uhvatio i povukao za desnu ruku, srušio na tlo, te je nogom udario u lijevu ruku i glavu. Potom je izvadio pištolj koji je imao ispod majice, te ga uperio prema njoj i rekao: „Pričaj kurvo!“. Molila je optuženika da makne pištolj i da će mu reći o kome se radi, nakon čega je optuženik maknuo pištolj, a ona krenula nazad u automobil i sjela na suvozačevo sjedalo. Kada mu je rekla da se radi o T. F., optuženik je podigao pištolj, repetirao ga, nakon čega je rekao „Biraj gdje ću ti pucat u glavu ili srce.“, a ona se prebacila na vozačko mjesto, okrenula ključ automobila u namjeri da ga pokrene. U tom trenutku optuženik je počeo pucati kroz zatvoreni prozor suvozačkih vrata automobila njoj u prsa, pri čemu je osjetila da ju je nekoliko metaka pogodilo. Iako pogođena, otvorila je vozačeva vrata, počela trčati prema putu, možda je pretrčala desetak do petnaestak metara, odnosno koraka, kada ju je optuženi pogodio u leđa i obje ruke …
Međutim, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbe kaznenog zakona. Suprotno žalbi optuženika osnovano je sud prvog stupnja utvrdio da je optuženik iz razloga ljubomore pokušao na opisani način u izreci usmrtiti oštećenicu. Stoga se u pobijanoj presudi ispravno zaključuje da su u postupcima optuženika sadržani svi subjektivni i objektivni elementi kaznenog djela kvalificiranog pokušaja ubojstva iz čl. 111. st. 4. u svezi čl. 34. KZ/11, a ne elementi ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11, na što neosnovano upućuje žalitelj.“ - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. I Kž 149/2014-6 od 14. siječnja 2015.
5. Neprikladni (nepodobni) pokušaj
„Počinitelj koji je iz grube nerazumnosti pokušao počinjenje kaznenog djela neprikladnim sredstvom ili prema neprikladnom objektu može se osloboditi kazne.“ - čl. 34. st. 3 KZ-a.
O počinjenju kaznenog djela neprikladnim sredstvom radi se kada je ono takvo da se njime ne može prouzročiti posljedica, npr. pokušaj ubojstva plastičnim pištoljem, dok se o počinjenju kaznenog djela prema neprikladnom objektu radi kada je objekt takav da se na njemu ne može izazvati posljedica, npr. pucanje u osobu koja je već mrtva.
Moguće je da se istodobno radi o neprikladnosti oba elementa, npr. pokušaj ubojstva plastičnim pištoljem osobe koja je već mrtva.
Za istaknuti je da se počinitelj neprikladnog pokušaja kaznenog djela može osloboditi od kazne, osobito ako se s obzirom na okolnost slučaja zaključi da nije postojala opasnost za određeno dobro, međutim, ako se zaključi da je moguće ostvarenje djela, tada se radi o opasnom pokušaju za koji se kažnjava.
„Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu o nepodobnom pokušaju zbog činjenice da je stavio u opticaj krivotvorenu novčanicu koja je prema nalazu i mišljenju Hrvatske narodne banke loše kvalitete i da se stoga radi o neprikladnom sredstvu jer se na prvi pogled moglo utvrditi da je u pitanju krivotvorina. Naime, tim prigovorom osuđenik zapravo nastoji dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja prema kojima se u konkretnom slučaju radi o krivotvorenoj novčanici koja je bila podobna da dovede u zabludu prosječnu osobu i da se na prvi pogled nije moglo zapaziti da to nije pravi novac. Dakle, osuđenik pravomoćnu presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog koje osnove se, međutim, ovaj izvanredni pravni lijek u smislu odredbe čl. 517. ZKP/08 ne može podnositi. Osuđeniku se, ipak, ukazuje da bi se o neprikladnom sredstvu u smislu odredbe čl. 34. st. 3. KZ/11 moglo raditi kada bi krivotvoreni novac bio tako loše napravljen da se to već na prvi pogled može lako zapaziti (npr. fotokopija u crno-bijeloj tehnici, novčanica potpuno drugih dimenzija i sl.), što u konkretnom predmetu nije slučaj jer nije dvojbeno da konobar K. M. nije u prvi mah mogao uočiti da se radi o krivotvorenim novčanicama.“ - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. III Kr 152/2014-4 od 14. siječnja 2015.
6. Putativni delikt
Putativni delikt postoji kada počinitelj, koji zna što čini, pogrešno smatra da je njegovo ponašanje kazneno djelo. Primjerice, netko sklopi novi brak, iako misli da mu je žena iz prvog braka živa, a ona je bila mrtva. Da je žena zaista bila živa, kazneno djelo bilo bi ostvareno.
Putativni delikt ima dosta sličnosti s neprikladnim pokušajem, jer je u oba slučaja počinitelj u zabludi na svoju štetu. No, kod putativnog delikta, za razliku od neprikladnog pokušaja, počinitelj ima ispravnu predodžbu o onome što čini, samo pogrešno misli da je to što čini zabranjeno.16
Zaključak
Premda je kazneno djelo ostalo samo u pokušaju, iz svega navedenog proizlazi da počinitelja ipak treba kazniti iako sama namjeravana posljedica nije nastupila. Međutim, pokušaj se ne kažnjava kod svih kaznenih djela, nego samo za najteža kaznena djela, te za ona lakša kod kojih je zakonom određeno kažnjavanje pokušaja. Iako posljedica nije nastupila, postojala je realna opasnost za zaštićeno dobro, pa iz tog razloga počinitelj ne bi trebao ostati nekažnjen. Uzima se u obzir da je samo kazneno djelo ostalo u pokušaju i to se vidi iz zakonske odredbe kojom se sudu daje mogućnost da počinitelja blaže kazni, a u slučaju neprikladnog pokušaja čak i oslobodi od kazne. Moglo bi se reći da se pokušaj kažnjava zbog postojanja zločinačke volje počinitelja, koja je ista kao i kod dovršenog kaznenog djela, a mogućnost blažeg kažnjavanja vezana je uz slabiji učinak pokušaja za razliku od dovršenog kaznenog djela.
Kažnjavanjem pokušaja postiže se pravna sigurnost građana, čime se oni štite od napada pojedinaca na njihovo zaštićeno dobro, ali i preventivna svrha, što znači da počinitelj mora biti upoznat da će i u slučaju samog pokušaja kaznenog djela biti kažnjen.
Mirta Brkić – Gverieri, dipl. iur.
_____________________
1 Velinka Grozdanić, Marissabel Škorić, Uvod u kazneno pravo, Opći dio, Organizator d.o.o., Zagreb, Zagreb 2009., str. 139.
2 Franjo Bačić, Kazneno pravo, Opći dio, Informator, Zagreb, 1998., str. 287.
3 Grozdanić. Škorić, op. cit. (bilj. 1), str. 144.
4 I. Vukušić: Teorijski aspekti razgraničenja pripremnih radnji i pokušaja prema novom Kaznenom zakonu, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb) vol. 19, broj 2/2012, str. 688.
5 Petar Novoselec, Opći dio kaznenog prava, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2009., str. 309.
6 Ibid.
7 Ibid, str. 323.: „Odustanak je dragovoljan kada se temelji na autonomnoj odluci, tj. na odluci koju je počinitelj donio na temelju slobodnog samoodređenja, a da na nju nije bio prisiljen vanjskim okolnostima“.
8 Ibid, str. 311.
9 Ibid.
10 Ibid, str. 345.: „Pravna figura posrednog počiniteljstva temelji se na okolnosti da se počinitelj može poslužiti drugim čovjekom radi počinjenja kaznenog djela. U tom slučaju taj drugi (neposredni počinitelj) je samo sredstvo u njegovim rukama.“
11 Ibid, str. 312.
12 Petar Novoselec, Razgraničenje pripremnih radnji i pokušaja, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka, br. 2/2008, str. 755.
13 Bačić, op. cit. (bilj. 2), str. 313.
14 Novoselec, op. cit. (bilj. 5), str. 314.
15 Berislav Pavišić, Velinka Grozdanić, Petar Veić, Komentar kaznenog zakona, Narodne novine d.d., Zagreb, studeni 2007., str. 145.
16 Novoselec, op. cit. (bilj. 5), str. 314.
