Ostvarenje opisane zabrane u praksi pretpostavlja pravovremenu istragu takvih navoda, koja mora biti učinkovita, temeljita i neovisna. Europski sud za ljudska prava (u nastavku: ESLJP) smatra da od navedenih vrijednosti nije dozvoljeno nikakvo odstupanje i to stoga što predstavljaju, uz druge, osnovne vrijednosti demokratskih društava koja čine Vijeće Europe. K tome naglašava da cilj i svrha Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija) kao instrumenta za zaštitu individualnih ljudskih bića zahtjeva da se ove odredbe tumače i primjenjuju na način da se osigurana zaštita provede praktično i djelotvorno.
Načelna stajališta o učinkovitosti istrage i djelotvornim sredstvima koje su države potpisnice Konvencije dužne primijeniti kako povreda članka 3. Konvencije ne bi bila utvrđena, ESLJP je u odnosu na hrvatske predmete ponovio u svojim odlukama Mađer protiv Hrvatske (zahtjev br. 56185/07, presuda, 21.6.2011.), V.D. protiv Hrvatske (br. 15526/10, presuda od 8.11.2011.) i Mafalani protiv Hrvatske (br. 32325/13, presuda od 9.7.2015.), u kojima je razrađen domašaj članka 23. stavka 1. Ustava (imanentan članku 3. Konvencije). Da bi zlostavljanje ili ponižavanje bilo podvedeno pod citirane članke, mora doseći minimalni stupanj težine koji se procjenjuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a parametri su, primjerice, trajanje takvog postupanja, tjelesne i duševne posljedice za žrtvu, spol, dob ili zdravstveno stanje žrtve.
Ponižavajućim postupanjem ESLJP smatra svako ono postupanje koje u žrtvama izazove osjećaj straha, tjeskobe ili manje vrijednosti koji posljedično dovode do osjećaja poniženja ili stida te potencijalno slamaju tjelesni ili moralni otpor žrtve. Nečovječnim pak postupanjem ESLJP smatra ono koje je primjerice smišljeno, primijenjeno satima bez prestanka i uzrokovalo je stvarne tjelesne povrede ili snažnu fizičku i psihičku patnju. U slučaju da je izvršena radnja koja bi bila protivna članku 3. Konvencije, pa i članku 2. - pravo na život -, od žrtve se očekuje aktivitet u iniciranju i praćenju istrage takvog postupanja, odnosno u podnošenju zahtjeva za provođenjem takve istrage čim je postala svjesna ili je trebala postati svjesna da se učinkovita istraga ne provodi. ESLJP smatra da je obavještavanjem sudskih vlasti o inkriminirajućem postupanju tijekom policijskog ispitivanja prema njemu, žrtva ispunila svoju dužnost obavješćivanja mjerodavnih državnih vlasti o tome da je bila zlostavljana ili da se s njome postupalo na ponižavajući način, dok su daljnji proceduralni koraci na nadležnom tužitelju, odnosno državnom odvjetniku, budući da se zlostavljanja od strane djelatnika policije kvalificiraju potencijalno kao kaznena djela za koja se progon poduzima po službenoj dužnosti.
Stoga, ako pojedinac iznese dokazivu tvrdnju da je pretrpio ozbiljno zlostavljanje od strane državnih vlasti protivno članku 3. Konvencije, ta odredba, u kombinaciji s općom dužnošću države iz članka 1. Konvencije da "svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom osigura prava i slobode određene u ... Konvenciji", podrazumijeva da se treba provesti djelotvorna službena istraga. Pri tome obveza provesti istragu "nije obveza rezultata nego sredstava". Naime, svaka istraga ne mora nužno biti uspješna ili dovesti do zaključka koji se podudara s tražiteljevim opisom događaja, međutim, ona treba u načelu biti prikladna da dovede do utvrđivanja činjenica predmeta i, ako se dokaže da su navodi istiniti, do identifikacije i kažnjavanja odgovornih.
ESLJP ne dvoji o kaznenoj kvalifikaciji takvih postupanja. Stoga je u predmetu Mađer ocijenio da građanska pravna sredstva na koja je ukazala Republika Hrvatska u postupku pred ESLJP-om nisu djelotvorno odvraćanje državnih službenika od toga da vrše zlostavljanje koje dovodi u pitanje temeljne vrijednosti, već se zahtjeva da se učinkovito primijene kazneno pravne odredbe i provede učinkovita istraga. Građanska pravna sredstva na koja se u tom predmetu pozivala Republika Hrvatska nisu ocijenjena kao dostatna za ispunjavanje obveza države ugovornice temeljem članka 3. Konvencije u predmetima kao što je Mađer, budući da im je cilj dosuditi naknadu štete, a ne utvrditi kaznenu odgovornost i kazniti ga za učinjeno kazneno djelo.
Provedba zabrane iz članka 3. Konvencije ostvaruje se provođenjem učinkovite istrage navoda o zlostavljanju u praksi. Istraga ima svojstva učinkovitosti u slučaju da dovodi do utvrđivanja svih okolnosti slučaja i kažnjavanja počinitelja, kada je to, uvažavajući sve razloge konkretnog slučaja, moguće. Učinkovita istraga mora biti i temeljita, odnosno državne vlasti moraju poduzeti sve razumne i raspoložive mjere i postupke da bi se utvrdilo točno činjenično stanje. Uobičajeno se radi o osiguranju dokaza koji se tiču incidenta, uključujući, uz ostalo, detaljnu izjavu navodne žrtve, izjave svjedoka očevidaca, forenzičke dokaze i, kada je to prikladno, dodatna liječnička uvjerenja koja su prikladna dati cjelovit i točan zapis ozljeda te objektivnu analizu medicinskih nalaza, osobito glede uzroka ozljeda, dakle, prikupljaju se personalni i materijalni dokazi. Zaključci koje su donijele osobe koje su sudjelovale u spornom događaju kritički se preispituju, što je odlika neovisne istrage, a neovisnost istrage podrazumijeva da osobe koje provode istragu moraju biti neovisne od osoba koje su sudjelovale u događajima koji se istražuju, odnosno, one ne bi smjele biti hijerarhijski ili institucionalno povezane, već ESLJP inzistira i na stvarnoj neovisnosti.
ESLJP nadalje ističe da svaki nedostatak istrage koji podriva njezinu sposobnost utvrđivanja uzroka ozljeđivanja ili odgovorne osobe predstavlja rizik da ovaj standard neće biti zadovoljen. Stoga istraga ozbiljnih navoda o zlostavljanju mora biti brza uz postojanje javne kontrole istrage ili njezinih rezultata, dok u svim predmetima žrtva mora imati djelotvoran pristup samom istražnom postupku.
Da bi se odgovorilo na ozbiljne zahtjeve koji su dosljedno u vidu prethodno iznesenih načelnih stajališta postali važan demokratski standard, Ustavni sud Republike Hrvatske je unutar svoje nadležnosti 23. prosinca 2014., donošenjem Poslovničke odluke o izmjenama Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (Narodne novine broj 2/15), u članku 54. stavku 1. dodao alineju 6. koja se odnosi na signaturu ustavnosudskih predmeta ustavnih tužbi radi neučinkovite istrage, oznake "U-IIIBi", koja decidirano označava "postupak u povodu ustavne tužbe i prije no što je iscrpljen pravni put zbog neprovođenja istrage (nedjelotvorna istraga) kaznenih djela vezanih uz članak 2. (pravo na život) i članak 3. (zabrana mučenja) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda". Na opisani način omogućeno je da potencijalne žrtve zlostavljanja i mučenja pred državnim tijelima Republike Hrvatske u posljednjoj instanci zatraže zaštitu svojega prava na učinkovitu istragu zbog ponižavajućeg i nečovječnog postupanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske.
Međutim, valja naglasiti postojanje brojnih pozitivnih utvrđenja ESLJP-a u odnosu na predmete protiv Republike Hrvatske u kojima u promatranom razdoblju od 2014. - 2017. godine nisu utvrđene povrede konvencijskih prava. Među njima se nalaze i predmeti u kojima su podneseni zahtjevi radi neučinkovite istrage ratnih zločina promatrane u proceduralnom aspektu članka 2. Konvencije (Ćosić protiv Hrvatske, odluka od 14. ožujka 2017., zahtjev br. 68879/14, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13, Borojević protiv Hrvatske, presuda od 4. travnja 2017., zahtjev br. 70273/11, Treskavica protiv Hrvatske, presuda od 12. siječnja 2016., zahtjev br. 32036/13, Nježić i Štimac protiv Hrvatske, presuda od 9. travnja 2015., zahtjev br. 29823/13, Mileusnić i Mileusnić Espenheim protiv Hrvatske, presuda od 19. veljače 2015., zahtjev br. 66953/09, Nikolić protiv Hrvatske, presuda od 29. siječnja 2015., zahtjev br. 5096/12), zatim radi nečovječnog postupanja u zatvorskim uvjetima (Golubar protiv Hrvatske, presuda od 2. svibnja 2017., zahtjev br. 21951/15; Pozaić protiv Hrvatske, presuda od 4. prosinca 2014., zahtjev br. 5901/13) i radi neprovođenja učinkovite istrage zlostavljanja od strane državnih tijela (Đurović protiv Hrvatske, odluka o nedopuštenosti od 7. ožujka 2017., zahtjev br. 51714/13; H.P protiv Hrvatske, odluka o nedopuštenosti od 16. lipnja 2015., zahtjev br. 45599/13; M.B protiv Hrvatske, odluka o nedopuštenosti od 16. lipanj 2015., zahtjev br. 24488/13).
ESLJP je ocjenjujući dopuštenost zahtjeva u ukupno devetnaest predmeta u razdoblju od 2014. - 2017. godine, u kojima su podnositelji zahtjeva prigovarali zbog neučinkovitih istraga ratnih zločina, zahtjeve odbacio jer nisu bili ispunjeni uvjeti za dopuštenost zahtjeva, odnosno uvjet da je zahtjev podnesen u šestomjesečnom roku od dana donošenja konačne odluke u postupku pred nacionalnim sudovima.
Podnositelji su svoje zahtjeve vezali uz pravomoćne presude hrvatskih sudova u parničnim postupcima za naknadu štete zbog smrti bliske osobe, međutim, taj postupak nije relevantan za proceduralnu obvezu države na temelju članka 2. Konvencije - da istraži okolnosti smrti njihovih bliskih srodnika - te stoga ne utječe na računanje šestomjesečnog roka, utvrđujući da su u tim predmetima podnositelji bili svjesni da dulje vrijeme nema pomaka u istragama zbog smrti njihovih bliskih srodnika, čak i nekoliko godina prije podnošenja zahtjeva ESLJP-u, iako su navedeni zahtjev trebali podnijeti u roku od šest mjeseci otkad su postali svjesni te činjenice.
Ustavni sud Republike Hrvatske, zaključno sa 1. travnjem 2018., zaprimio je ukupno dvadeset i jedan predmet U-IIIBi- signature, od čega se deset predmeta odnosi na neučinkovito rješavanje neprimjerenih uvjeta u zatvoru ili postupanja prema osuđenicima na izvršavanju zatvorskih kazni, osam u odnosu na prigovore proceduralnog aspekta članka 2. Konvencije - neučinkovita istraga kaznenih djela s posljedicom smrti (ratni zločini, poplava, nesavjesno liječenje), te tri predmeta koji se odnose na neučinkovito istraživanje zlostavljanja odnosno ponižavajućeg postupanja djelatnika policije prema žrtvi (u jednom slučaju na osnovi spolne diskriminacije, u drugom slučaju u tijeku istražnog postupanja prema okrivljeniku, a u trećem slučaju u odnosu prema uhićeniku prije dovođenja pred suca istrage, odnosno državnog odvjetnika). Ustavni sud je u četiri predmeta donio odluku kojom je utvrdio da su podnositeljima ustavnih tužbi u razmatranim razdobljima bila povrijeđena prava zajamčena člankom 23. stavkom 1. i člankom 25. stavkom 1. Ustava te prava zajamčena člankom 3. Konvencije; u tri predmeta bila je riječ o uvjetima u zatvoru, dok je u jednom predmetu utvrđena i dodatna povreda članka 14. stavka 1. Ustava - zbog nedjelotvorne istrage zlostavljanja od strane policije i diskriminacije na temelju spolne orijentacije žrtve.
Imajući u vidu djelotvorno pravno sredstvo koje štiti pravo svakog građanina Republike Hrvatske na učinkovitu istragu i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, važno je naglasiti da propuštanjem podnošenja ustavne tužbe u takvim predmetima podnositelji nisu iscrpili pravni put u nacionalnom pravnom sustavu te nisu u mogućnosti zatražiti zaštitu pred ESLJP-om.
Ivana Đuras, viša ustavnosudska savjetnica
Ustavni sud Republike Hrvatske
