Osnove instituta povlačenja tužbe
U trenutku kada podnosi tužbu sudu, tužitelj ne razmišlja o njezinom povlačenju, međutim, iz razloga koji ne moraju uvijek biti vezani uz pravo i primjenu propisa, već se mogu ticati promjene životnih okolnosti u kojima se tužitelj nalazi, on može odlučiti povući tužbu. To je jednostavno učiniti kada parnica još nije počela teći, dakle, kada nije nastupila litispendencija i kada se tuženik nije upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Naime, prema članku 193. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika koji se nije upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Da bi se tuženik uopće mogao i/ili trebao upustiti u raspravljanje o glavnoj stvari, on mora znati za parnicu, dakle, tužba mu mora biti dostavljena, čime, po izričitoj odredbi članka 194. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, parnica započinje teći (litis/lis pendet).
Tuženik se u raspravljanje o glavnoj stvari redovno upušta podnošenjem odgovora na tužbu. Riječ je o takvoj vrsti podneska, upućenog sudu, kojim se tuženik očituje o zahtjevima i navodima tužbe, te u kojem predlaže dokaze kojima potkrjepljuje te navode. Takav podnesak tuženik podnosi u roku koji sud odredi, uz uvjet da taj rok ne može biti kraći od trideset niti dulji od četrdeset pet dana. Budući da je riječ o zakonskom roku, on se ne može produljiti na zahtjev zainteresirane osobe te će protekom roka za odgovor na tužbu nastupiti one posljedice uz koje pravila procesnog prava vežu izostanak podnošenja (pisanog) odgovora na tužbu. Jedna od tih posljedica ogleda se i u mogućnosti donošenja presude zbog ogluhe u onim situacijama u kojima su za donošenje takve odluke ispunjene sve zakonom predviđene pretpostavke; tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno su dostavljeni tuženiku, osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu i ne radi se o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati.
Budući da je rok za podnošenje odgovora na tužbu između trideset i četrdeset pet dana, u tom periodu može doći do "promjene raspoloženja" tužitelja spram podnesene tužbe i namjera tužitelja može se promijeniti, odnosno ogledati se u njegovoj želji da povuče tužbu. Ako tužitelj odluči povući tužbu u trenutku kad tuženik još uvijek nije podnio odgovor na tužbu, tužitelj je može povući bez pristanka tuženika i tada će sud donijeti rješenje kojim će utvrditi da je tužba povučena.
No, ako je tuženik u međuvremenu podnio odgovor na tužbu (u roku koji mu je sud ostavio), tada mogućnost povlačenja tužbe ne ovisi isključivo o volji tužitelja već i o dispoziciji tuženika. Naime, tuženik koji se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari ima pravo dati ili uskratiti svoj pristanak glede povlačenja tužbe i to da bi spriječio, možebitno, šikanozno postupanje tužitelja koji, nakon što je tužbu jednom povukao i nakon što je sud o tome donio rješenje, istu tužbu može ponovno podnijeti zbog pravila prema kojem se povučena tužba smatra kao da niti nije bila podnesena.
Dakle, tuženiku koji se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari predstoje dvije mogućnosti: da pristane na povlačenje tužbe ili da takav pristanak uskrati. Treba naglasiti da se tuženik koji pristane na povlačenje tužbe izlaže riziku da ista tužba protiv njega bude ponovno podnesena, i to neovisno o svim procesnim i/ili materijalno-pravnim prigovorima kojima se on može suprotstaviti ponovno podnesenoj tužbi (primjerice, neovisno o prigovoru zastare u parnici u povodu ponovno podnesene tužbe).
S druge strane, za onog tuženika koji nije dao pristanak na povlačenje tužbe, ne postoji opasnost koja se ogleda u mogućnosti ponovnog podnošenja iste tužbe pa se uskraćivanje pristanka glede povlačenja tužbe čini boljom opcijom za pasivno legitimiranu stranku u sporu. Zbog toga tuženici koji žele spriječiti tužitelja da ponovno podnese tužbu, nakon što je prethodno podnesena tužba povučena, pribjegavaju uskraćivanju pristanka u svezi povlačenja tužbe.
Uskrata pristanka tuženika u odnosu na povlačenje tužbe
Kad tuženik uskrati svoj pristanak na povlačenje tužbe, to predstavlja najsloženiju situaciju koja se može dogoditi povodom povlačenja tužbe, što potvrđuje i različita sudska praksa o tom problemu. Osnovno pitanje koje se pritom postavlja odnosi se na vrstu odluke koju sud treba donijeti, ali i na stadij parnice u kojem sud može i/ili mora donijeti odluku. Nužno je napomenuti da se u praksi prvostupanjskog sudovanja pojavljuje sve više parnica u kojima tuženici koriste svoje pravo uskrate pristanka na povlačenje tužbe.
Nema dvojbe da kod pristanka na povlačenje tužbe (izričitog ili prešutnog) sud donosi rješenje o povlačenju tužbe. Kada tuženik izričito pristane na povlačenje tužbe, sud donosi rješenje kojim utvrđuje da je tužba povučena, a kada se tuženik u roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljena obavijest o povlačenju tužbe ne izjasni o povlačenju tužbe, sud donosi rješenje o tzv. presumiranom (predmnijevanom) povlačenju tužbe. Međutim, kada tuženik koji se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari uskrati svoj pristanak u odnosu na povlačenje tužbe, tada sud ne može o povlačenju tužbe odlučiti rješenjem, nego je dužan donijeti presudu.
U praksi se pojavila dvojba o tome kada i na koji način sud takvu presudu može i/ili mora donijeti, odnosno, ima li samo puki izostanak pristanka tuženika glede povlačenja tužbe za posljedicu to da sud donosi presudu kojom odbija tužbeni zahtjev ili je, pak, sud dužan nastaviti s raspravljanjem i izvođenjem dokaza te tek nakon toga može i treba donijeti presudu koja može biti pozitivna (usvajanje tužbenog zahtjeva) ili negativna po tužitelja (odbijanje tužbenog zahtjeva).
Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je krenuti od samog instituta tužbe i utvrditi koje sve dijelove može i/ili treba sadržavati tužba, ali i razmotriti stadij parnice u kojem sud uopće može donijeti presudu. Prije svega, treba napomenuti da tužba mora sadržavati tužbeni zahtjev koji je podoban za raspravljanje (tužbeni zahtjev koji je određen u pogledu glavne stvari i sporednih traženja). Kod parnice radi isplate ili naknade štete određeni tužbeni zahtjev bit će samo onaj kojim se traži isplata/naknada štete točno određenog novčanog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama kojima je određen tijek i visina kamatne stope; kod parnice radi utvrđenja prava vlasništva određeni tužbeni zahtjev bit će samo onaj kojim se nekretnina, koja je predmet zahtjeva, opisuje sukladno članku 10. Zakona o zemljišnim knjigama odnosno prema podacima koji su za tu nekretninu sadržani u zemljišnim knjigama (navođenje oznake katastarskog broja čestice, njezine površine prema katastru, kao i zgrada i drugih građevina koje trajno leže na zemljištu ili su ispod njegove površine (izgrađenost zemljišta) itd.).
Pored tužbenog zahtjeva, tužba mora imati i druge dijelove koji se odnose na činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev i dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Činjenice i dokaze tužitelj redovno navodi u dijelu tužbe koji se u teoriji procesnog prava naziva povijesnim dijelom tužbe ili historijatom tužbe. Stoga se postavlja pitanje što to tužitelj, zapravo, povlači kada izražava svoju procesnu dispoziciju vezanu uz povlačenje tužbe.
Smatramo da tužitelj povlači cjelokupan pravni akt koji čini tužbu, dakle, povlači kako dio koji se tiče tužbenog zahtjeva, tako i onaj u kojemu su navedene činjenice i dokazi. To posebno i zato jer za sâm tužbeni zahtjev nije niti predviđena mogućnost povlačenja. Zakon o parničnom postupku u odnosu na njega poznaje, primjerice, institut smanjenja tužbenog zahtjeva.
Opisano razlikovanje tužbe i tužbenog zahtjeva možda se čini pretjeranim formalizmom, no, to je itekako važno da bi se došlo do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz povlačenje tužbe u slučaju izostanka pristanka tuženika. Također, bitno je i zbog toga jer o ispravnom odgovoru na to pitanje ovisi i odgovor na pitanje o stadiju parnice u kojem sud može i treba donijeti odluku o povlačenju tužbe u slučaju kada je tuženik, koji se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, uskratio pristanak na povlačenje tužbe.
Već i sama uskrata pristanka tuženika na povlačenje tužbe ima za posljedicu obvezu suda da donese presudu na temelju koje će tužbeni zahtjev biti odbijen. Isto tako, smatramo da je takvu presudu sud u mogućnosti donijeti i bez održavanja bilo kakvog ročišta jer je to svojevrsna (sui generis) procesna presuda koja se donosi već zbog samog izostanka pristanka tuženika na povlačenje tužbe. Uostalom, i rješenje o povlačenju tužbe može se donijeti (a u pravilu se i donosi) izvan ročišta pa nema razloga da to ne bude slučaj i u odnosu na presudu koja se donosi zbog uskrate pristanka tuženika na povlačenje tužbe. Prema Zakonu o parničnom postupku, usmena, neposredna i javna rasprava je pravilo, ali to pravilo može imati i izuzetak. Dakle, mišljenja smo da sud može donijeti presudu i ako nije prethodno održao glavnu raspravu, posebno onda kada presudu donosi samo zato jer se tuženik usprotivio povlačenju tužbe. Dapače, takva će presuda vezati sud čim je otpravljena (članak 334. stavak 1. Zakona o parničnom postupku), a prema strankama će imati učinak od dana kad im je dostavljena (članak 334. stavak 2. Zakona o parničnom postupku).
Razlog zbog kojeg se zalažemo za izneseni zaključak, koji se tiče mogućnosti suda prvog stupnja da zbog izostanka pristanka tuženika na povlačenje tužbe donese presudu kojom odbija tužbeni zahtjev, nalazi se u tome što tužba, kako je već rečeno, ima i tužbeni zahtjev i povijesni dio tužbe (s navedenim činjenicama i dokazima) pa kada se povuče tužba, to znači da tužitelj nije odustao samo od svog (tužbenog) zahtjeva, nego i od dokaza koje je naveo u povijesnom dijelu tužbe te bi, izvođenjem dokaza od kojih je tužitelj odustao, bilo povrijeđeno i samo pravilo prema kojem u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Osim toga, izvođenjem dokaza po prijedlogu tužitelja moglo bi se doći do zaključka da je tužbeni zahtjev osnovan što bi dovelo do apsurda kako za samog tužitelja koji je tužbu povukao (jer iz nekog razloga, koji ne mora nužno predočiti sudu i protivnoj stranci u sporu, tužitelj više nema interesa voditi spor), tako još više za tuženika koji se usprotivio povlačenju tužbe jer bi i protivljenje povlačenju tužbe izgubilo svoj razumni smisao i očekivani legitiman cilj kojemu tuženik teži, a to je onaj u kojem očekuje donošenje presude kojom će sud odbiti tužbeni zahtjev.
Razlog zbog kojeg smatramo da, nakon što je tužitelj jednom povukao tužbu, sud osim donošenja presude kojom tužbeni zahtjev odbija više nije u mogućnosti donijeti drugačiju odluku, je i u tome što je izjava o povlačenju tužbe neopoziva što znači da čak i ako sud zakaže pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu u povodu (povučene) tužbe, tužitelj nema procesno-pravne mogućnosti opoziva izjave o povlačenju tužbe i ustrajanja kod tužbenog zahtjeva iz povučene tužbe, a time niti kod dokaznih prijedloga koje je iznio u povučenoj tužbi. Naprotiv, izjava o povlačenju tužbe egzistira, neovisno o držanju tuženika spram takve procesne dispozicije tužitelja, samo što odluka suda ovisi o tome hoće li tuženik pristati na povlačenje tužbe (kad sud donosi rješenje o povlačenju tužbe) ili će tuženik uskratiti pristanak glede povlačenja tužbe (kad je sud dužan donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev).
Različita sudska praksa u slučaju izostanka pristanka tuženika, koji se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, na povlačenje tužbe
Vjerujemo da je izneseno motrište ispravno s procesnog stajališta i to posebno nakon što je presudom Županijskog suda u Rijeci, br. Gž-3701/2015, od 3. prosinca 2015., potvrđena prvostupanjska presuda od 27. veljače 2015. kojom je taj sud odbio tužbeni zahtjev samo zato jer se tuženik protivio povlačenju tužbe. To stajalište potvrđuje i ustaljena sudska praksa među kojom valja istaknuti i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž 3559/88, od 31. siječnja 1989. (PSP 42/137).
No, u rješenju Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-1244/2015-2, od 27. veljače 2017., zastupljeno je pravno shvaćanje koje je suprotno prethodno navedenim odlukama. Naime, Županijski sud u Šibeniku je u obrazloženju rješenja izrazio stajalište da, u situaciji kada se tuženik protivi povlačenju tužbe, sud prvog stupnja treba odrediti pripremno ročište, odnosno poduzeti zakonom propisane radnje za pripremu glavne rasprave, kako bi se stekli uvjeti za donošenje meritorne odluke nakon što stranke rasprave predmet spora (iznoseći dodatno i to da Zakon o parničnom postupku ne propisuje da će se u situaciji izostanka pristanka tuženika na povlačenje tužbe donijeti meritorna odbijajuća presuda, već propisuje da se tužiteljevo povlačenje tužbe može prihvatiti samo uz pristanak tuženika, a ako tog pristanka nema, sud je u obvezi nastaviti s postupkom i na pripremnom ročištu i dalje tijekom glavne rasprave poduzimati sve radnje propisane tim zakonom uvažavajući i daljnja eventualna raspolaganja stranaka).
Ne ulazeći u ikakvu kritiku navedenih drugostupanjskih odluka, ne možemo ne primijetiti da te dvije odluke predstavljaju potpuno oprečan način razmišljanja drugostupanjskih sudova pa se time dolazi do problema vezano uz njihovu različitu sudsku praksu. Taj problem postao je zanimljiv nakon što je Zakonom o područjima i sjedištima sudova (koji je u dijelu koji regulira drugostupanjsku nadležnost u parničnim predmetima stupio na snagu 1. siječnja 2016.) za odlučivanje o žalbama protiv odluka svih općinskih sudova predviđena nadležnost svakog županijskog suda uvođenjem tzv. opće drugostupanjske nadležnosti (uz izuzetke u odnosu na radne, obiteljske i zemljišno-knjižne predmete). Naime, sud prvog stupnja kod donošenja svoje odluke ne zna koji će drugostupanjski sud biti nadležan za odlučivanje o žalbi protiv njegove odluke, a budući da postoji različita sudska praksa drugostupanjskih sudova, tada prvostupanjski sud svoju odluku ne može niti potkrijepiti nekim od stajališta drugostupanjskih sudova.
Iako smo svjesni da hrvatski pravni sustav ne počiva na principu presedana, ipak držimo da sud prvog stupnja mora uvažavati drugostupanjske odluke. Naime, sudska praksa djeluje snagom svog autoriteta i to već zbog činjenice da je oblikuju suci drugostupanjskih sudova (i Vrhovnog suda Republike Hrvatske). Također, sudska praksa stvara zakon za stranke, a time, posljedično, dovodi i do jednakosti stranaka pred tim istim zakonom. Zbog toga bi sudac prvog stupnja uvijek trebao nastojati konzultirati sudsku praksu, posebice onda kada i sam ima dvojbe kod donošenja neke odluke, primjerice u situaciji povlačenja tužbe s izostankom pristanka tuženika na to povlačenje, koje dvojbe postoje zbog različitih odluka drugostupanjskih sudova u pogledu istog procesno-pravnog pitanja.
Mišljenja smo da se ovaj problem može prilično efikasno riješiti. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske ima Ustavom Republike Hrvatske i zakonom ustanovljenu obvezu osiguravanja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Izloženi pravni problem možda se naizgled čini banalnim, s obzirom na to da je riječ "tek" o institutu povlačenja tužbe, no, on u praksi i te kako može dovesti do kršenja načela ravnopravnosti stranaka, pa čak i do povrede prava na pristup sudu, kao jednom od segmenata prava na pošteno suđenje kojeg štiti Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Larisa Smiljan Pervan, sutkinja Građanskog odjela Općinskog suda u Rijeci