Naime, županijski sudovi u Republici Hrvatskoj o tom pitanju imaju različitu praksu, pa se čak događa i da različiti suci istog suda različito odlučuju. Zbog toga treba obratiti pažnju na odluku Vrhovnog suda RH koja je donesena prije nekoliko mjeseci i sadrži argumentirano i detaljno obrazloženje o tome zašto to (više) nije nužno učiniti.
Uređenje obveze podnošenja zahtjeva za zaštitu prava
Zakon o radu (Narodne novine br. 94/14, 127/17) predviđa da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može, odnosno mora da bi njegova tužba u radnom sporu bila dopuštena, u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.
Dakle, radnik je dužan podnijeti zahtjev i kad mu je poslodavac prava iz radnog odnosa povrijedio nekom radnjom (bez pisane odluke o otkazu)1. To se, primjerice, može dogoditi kada poslodavac radniku usmeno da do znanja da mu je radni odnos prestao. U tom slučaju, od dana kada je radnik saznao da mu je radni odnos prestao, počinje teći petnaestodnevni rok za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava.
Nakon što radnik podnese zahtjev, poslodavac nije dužan donijeti odluku o zahtjevu za zaštitu prava (VSRH, br. Revr-688/13, Revr-1782/12, Revr-1545/12, Revr-1787/12, Revr-71/12, Revr-321/13, Revr-1331/12, Revr-123/11). Naime, Zakonom o radu propisano je da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Dakle, poslodavac može, ali ne mora odlučiti o zahtjevu radnika.
Udovolji li poslodavac zahtjevu radnika, radnik koji smatra da tomu nije tako može podnijeti tužbu sudu i ona neće biti nedopuštena, ali će sud tužbeni zahtjev radnika kao tužitelja odbiti kao neosnovan.
Na postojanje ove procesne pretpostavke, kao i na sve druge procesne pretpostavke, sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, rokovi iz članka 133. Zakona o radu prekluzivne su naravi na koje sudovi paze po službenoj dužnosti. Zbog toga okolnost da se stranke nisu na njih izrijekom pozivale nije pravno odlučna (VSRH, br. Revr-507/03 od 2. lipnja 2004.) i sud ih je dužan uzeti u obzir neovisno o tome.
Ako je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu predviđen postupak mirnog rješavanja nastaloga spora, rok od petnaest dana za podnošenje zahtjeva sudu teče od dana okončanja toga postupka. Početak roka za podnošenje tužbe nakon okončanja tog posebnog postupka mirnog rješavanja spora (npr. mirenja, arbitraže i sl.) morao bi biti vezan uz saznanje radnika odnosno osobe koja ga zastupa da je posebni postupak okončan.
U sudskoj praksi zauzeto je sljedeće stajalište: podnese li radnik tužbu prije isteka roka od petnaest dana, a u vrijeme zaključenja glavne rasprave taj rok je protekao, nisu ispunjene pretpostavke za odbacivanje tužbe i o zahtjevu se može meritorno odlučivati2. Isto tako, ako bi poslodavac unatoč nepravovremenosti zahtjeva radnika meritorno odlučio, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana podnijeti tužbu sudu (VSRH, br. Revr-514/2006 od 30. studenoga 2007.). No, ako poslodavac nije meritorno odlučivao (već je odbacio zahtjev radnika), radnik u slučaju nepravovremenosti zahtjeva nema pravo na sudsku zaštitu.
Zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava ne mora podnositi radnik koji traži (samo) naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa3, a na radnike koji prema Zakonu o radu traže zaštitu dostojanstva, ove odredbe o sudskoj zaštiti prava iz radnog odnosa ne primjenjuju se. Isključivanje radnika koji traže zaštitu dostojanstva prema Zakonu o radu logično je s obzirom na to da je odredbom koja regulira postupak zaštite dostojanstva predviđen samostalni, potpuno drugačiji, put traženja pravne zaštite, a taj put sam po sebi isključuje postupanje po (općim) odredbama o zaštiti prava iz radnog odnosa.
Kada radnik pobija ugovor o radu zbog zablude, ne postoji obveza prethodnog obraćanja poslodavcu radi zaštite prava u smislu članka 133. Zakona o radu. Tada se primjenjuje odredba Zakona o radu prema kojoj se u skladu s naravi ugovora o radu primjenjuju i opći propisi obveznog prava, a članak 133. ne odnosi se na slučaj kad se ugovor o radu pobija zbog mana volje prilikom sklapanja ugovora o radu, već valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima (VSRH, br. Revr-762/02 od 19. prosinca 2002.).
Nadalje, za podnošenje tužbe radi poništenja sporazuma radnika i poslodavca o prestanku ugovora o radu, zbog mana volje, mjerodavan je rok za podnošenje takve tužbe iz Zakona o obveznim odnosima (Županijski sud u Rijeci, br. Gž-2763/99 od 9. veljače 2000.).
U praksi su česti i sporovi u kojima radnici traže utvrđenje tzv. pretvaranja ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Vezano uz tu vrstu sporova, iz nekoliko odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske može se vidjeti da za dopuštenost tužbe nije odlučno je li se radnik prethodno obratio poslodavcu. To proizlazi i iz sljedeće odluke:
“Prema shvaćanju ovog suda u primjeni odredbe čl. 133. ZR-a, kada radnik tužbom zahtijeva utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme, budući da nije riječ o sporu u kojem se traži zaštita protiv odluke poslodavca kojom je povrijeđeno neko pravo radnika, za dopuštenost tužbe nije odlučno je li se radnik prethodno obratio poslodavcu u smislu odredbe čl. 133. st. 1. ZR-a. Odlučno je ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a, kojeg je u konkretnom slučaju trebalo prihvatiti jer poslodavac taj pravni odnos osporava.” - VSRH, br. Revr-820/12 od 1. listopada 2014.
Česte su i tužbe radi utvrđenja kojima radnici, primjerice, traže utvrđenje da su u radnom odnosu. No, treba imati u vidu da je u sudskoj praksi zauzeto stajalište da kada se pravna zaštita može ostvariti zahtjevom za činidbu, tada nije dopuštena tužba za utvrđenje.
O tome govori sljedeća odluka:
“Tužba na utvrđenje u smislu čl. 187. st. 2. ZPP ne može se podići ako tužitelj nema pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Kada se ista pravna zaštita može ostvariti zahtjevom za činidbu (kondemnatornom tužbom), nije dopuštena i tužba na utvrđenje. Tužitelj je u parnici Pr-2261/98, pored zahtjeva za poništenje odluka kojima mu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, istakao i kondemnatorni zahtjev da ga tuženik vrati u radni odnos i prizna mu sva prava iz radnog odnosa. Time je obuhvaćena i pravna zaštita (istog obima i kvalitete) koju tužitelj traži u ovoj parnici (utvrđenje da je bio u radnom odnosu).” - VSRH, br. Revr-312/04 od 15. rujna 2004.
Nadalje, Vrhovni sud RH je još 1998. zauzeo stajalište da “tužba na utvrđenje u radnom sporu ne može biti paralelni put zaštite, jer bi na taj način bila potpuno otklonjena primjena odredaba radno-pravnih propisa, koji se odnose na zaštitu zaposlenika kod poslodavca, te bi se zaštita provodila samo kod suda.” - VSRH, br. Rev-584/95 od 5. ožujka 1998. Naime, kada im je poslodavac povrijedio neko pravo, npr. odlukom o otkazu ugovora o radu, radnici su dužni tražiti utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu, a ako su to propustili, ne mogu tražiti samo utvrđenje da su u radnom odnosu jer su dužni slijediti pravni put pravne zaštite propisan ZR-om.
Ponekad se događa da je poslodavac posebnom odlukom odlučio o novčanom potraživanju radnika npr. otpremnini ili plaći. U tom slučaju radnik može tražiti isplatu bez pobijanja odluke jer svoje pravo može ostvariti kondemnatornim zahtjevom za isplatom.
O tome govore sljedeće odluke:
1. „Iz spisa proizlazi da je prvostupanjskom presudom posl. br. P- 559/01 od 27. siječnja 2005. sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a drugostupanjski sud presudom posl. br. Gž-1577/05-4 od 10. travnja 2006. prihvatio žalbu tuženika, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti (list 161 do 164 spisa). Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-1783/2006 od 20. svibnja 2008. (list 170 do 175) ukinuta je citirana presuda Županijskog suda i predmet vraćen istom sudu na ponovni postupak iz razloga jer je drugostupanjski sud na štetu podnositelja ustavne tužbe - tužitelja pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, prema pravnom stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske podnositelj – tužitelj nije mogao pobijati nešto što je po samoj prirodi stvari protuzakonito, a u konkretnom slučaju riječ je o novčanoj tražbini – razlici plaće koja je proizišla iz radnog odnosa, te zaposlenik nije obavezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava niti je to pretpostavka za ostvarivanje prava, pa sukladno čl. 126. st. 4. ZR propust zaposlenika ne može imati za posljedicu gubitak prava na tu tražbinu, stoga je pogrešno drugostupanjski sud zauzeo stajalište da se odluka tuženika iz razloga što nije utvrđena nezakonitom ima smatrati zakonitom, slijedom čega nije ni osnovan tužbeni zahtjev na isplatu razlike plaće. Prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske podnositelj ima pravo zahtijevati direktnu zaštitu povrijeđenog prava pred sudom, sukladno čl. 126. st. 4. ZR, jer se radi o novčanoj tražbini iz radnog odnosa. Naime, krajnji cilj može se postići kondemnatornom tužbom, budući da je pitanje osnovanosti isplate razlike plaća samo po sebi uključilo utvrđivanje nezakonitog postupanja tuženika, iz kojeg postupanja tužitelj izvodi svoj zahtjev.
Nakon citirane presude Ustavnog suda Republike Hrvatske drugostupanjski sud je presudom posl. br. Gž-1789/08 od 16. lipnja 2008. godine ponovno prihvatio žalbu tuženika, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev iz naprijed navedenih razloga.
S obzirom na obvezatnost i poštivanje odluka i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 31. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 49/02 – pročišćeni tekst), ovaj sud ocjenjuje pravilnim naprijed izloženo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da u predmetnoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbu čl. 126. st. 4. ZR prema kojoj propust zaposlenika da zahtjeva naknadu štete i drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa u rokovima iz st. 1. do 3. tog članka, ne može imati za posljedicu gubitak prava na to potraživanje. Naime, u konkretnom slučaju pravni zaključak prvostupanjskog suda je u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske.
Prema čl. 31. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezatni su i dužna ih je poštivati svaka fizička i pravna osoba, a prema st. 2. istog članka, sva tijela državne vlasti dužna su u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske.
Stoga je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u cijelosti prihvatio (čl. 126. st. 4. i čl. 102. ZR).“ - VSRH, br. Revr-537/08 od 19. studenoga 2008.
2. „Otpremnina (pravo na otpremninu i visina otpremnine) je novčana tražbina iz radnog odnosa, te zaposlenik nije obvezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava, niti je to pretpostavka za ostvarivanje prava na otpremninu. Naime, sukladno članku 126. stavku 4. ZR-a, propust zaposlenika, u ovom slučaju podnositeljice ustavne tužbe, da zahtijeva zaštitu prava kod poslodavca, a glede nepriznavanja kontinuiteta radnog staža u svezi s isplatom otpremnine, nema za posljedicu gubitak prava na tu tražbinu.
Drugostupanjski sud je stoga pogrešno utvrdio da zakonitost nepriznavanja kontinuiteta radnog staža nije mogao ocjenjivati jer je odluka o otkazu ugovora u pobijanom dijelu postala konačna i pravomoćna, a podnositeljica se nije prvo obratila tuženiku za zaštitu svog povrijeđenog prava nepriznavanja kontinuiteta radnog staža.
Podnositeljica je imala pravo, sukladno članku 126. stavku 4. ZR-a, zahtijevati direktnu zaštitu suda. Kako se u slučaju podnositeljice radi o novčanoj tražbini iz radnog odnosa, krajnji cilj tužbe može se postići kondemnatornom tužbom jer pitanje osnovanosti isplate razlike otpremnine uključuje utvrđivanje priznanja, odnosno nepriznavanja, kontinuiteta radnog staža iz koga se taj zahtjev izvodi.” - U-III-1095/2000 od 28. siječnja 2003.
Odluka Vrhovnog suda RH Revr-239/17 od 13. prosinca 2017. o obvezi obuhvaćanja tužbenim zahtjevom i odluke poslodavca u povodu zahtjeva za zaštitu prava
U predmetu u kojem je donesena odluka poslovni broj Revr-239/17, rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je da se tužba od 10. veljače 2015. smatra povučenom. Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
Revizija tužiteljice ocijenjena je osnovanom i Vrhovni sud RH ukinuo je rješenje suda prvog i drugog stupnja te je predmet vratio istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Relevantni dio obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH glasi:
„Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem dopuštenosti odluke o otkazu njezina ugovora o radu od 2. siječnja 2015., zahtjev za vraćanje na rad i isplatu naknade plaća.
Sud prvog stupnja pozvao je tužiteljicu da tužbu od 10. veljače 2015. u roku od osam dana ispravi odnosno dopuni na način da istom obuhvati i odluku kojom je odbijen njezin zahtjev za zaštitu prava od strane poslodavca, sve to uz upozorenje, pozivom na čl. 109. ZPP. Kako tužiteljica u ostavljenom roku nije vratila ispravljenu odnosno dopunjenu tužbu, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 109. st. 4. ZPP riješio da se tužba tužiteljice od 10. veljače 2015. smatra povučenom.
Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsko rješenje.
Osnovano tužiteljica u reviziji navodi da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, pobijane odluke nije moguće ispitati jer u obrazloženju nisu navedeni bilo kakvi razlozi zbog kojih sudovi u situaciji kada radni odnos prema Zakonu o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR) nije više statusni već građanskopravni odnos kao ugovorni odnos dviju ravnopravnih stranaka, smatra da predmetnu tužbu treba ispraviti odnosno dopuniti na način da se istom obuhvati i odluka koju je poslodavac u konkretnom slučaju donio povodom zahtjeva tužiteljice za zaštitu prava, a koji je podnesen u smislu odredbe čl. 129. st. 1. ZR.
Prema odredbi čl. 129. st. 1. ZR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava (istovjetno je bilo propisano čl. 126. st. 1. ranije važećeg Zakona o radu - "Narodne novine", broj 149/09).
Iz sadržaja navedene zakonske odredbe (čl. 129. st. 1. ZR) jasno proizlazi da za razliku od ranijih radnopravnih propisa – čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnih odnosa ("Narodne novine", broj 34/91 – dalje: ZOPRO), kojom odredbom je izrijekom bilo propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog tijela u organizaciji ili ako to tijelo ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora ima pravo u idućih petnaest dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, da ista (čl. 129. st. 1. ZR) ne predviđa "konačnu odluku", odnosno da bi tužbenim zahtjevom morala biti obuhvaćena i odluka poslodavca kojom je odlučeno o zahtjevu za zaštitu prava podnesenom u smislu čl. 129. st. 1. ZR. Navedeno pravno shvaćanje proizlazi i iz odredbe čl. 116. st. 1. ZR prema kojoj: "Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten ...", dakle, ne i "konačna" odluka poslodavca.
Prema tome, sudska zaštita se po ZR-u svodi na to da se utvrdi (ne)dopuštenost otkaza koji je dat nekom odlukom, a ne na poništavanje odluke poslodavca. Odluka kojom je dat otkaz predstavlja pisano uobličenje otkaza s naznačenim činjeničnim opravdanjem istog, a eventualno naknadna odluka poslodavca predstavlja samo očitovanje na radnikov zahtjev za zaštitu prava, a što nižestupanjski sudovi nisu imali na umu donoseći pobijane odluke, pa su u tom pravcu izostali i razlozi o obrazloženju istih (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP).
Kako su pobijane odluke donesene uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka to je na temelju čl. 394. st. 1. u vezi čl. 400. st. 3. ZPP odlučeno je kao u st. I. izreke.“ - Vrhovni sud RH poslovni broj Revr-239/17 od 13. prosinca 2017.
Mr. sc. Iris Gović Penić, sutkinja Županijskog suda u Zagrebu
________________________
^ 1 VSRH, br. Revr-703/09 od 3. prosinca 2009.: „Kako je tužitelj saznao za povredu svojih prava iz radnog odnosa dana 22. listopada 1998. kada su mu radnici K.“E.“ d.o.o. iz R. temeljem ugovora o opsluživanju kotlovnice i liftova predmetne zgrade sklopljenog između te tvrtke i tuženika, oduzeli ključeve kotlovnice predmetne zgrade, a zahtjev za zaštitu prava podnio je dana 21.prosinca 1998., pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je nastupila prekluzija prava zahtijevati sudsku zaštitu radi vraćanja na poslove domara-ložača.“
^ 2 “U vrijeme zaključenja glavne rasprave, a taj je trenutak mjerodavan za odluku o sporu, navedeni rok je već protekao pa suprotno navodima revidenta, revizijski sud prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da u takvoj procesnoj situaciji, kada je poštivan postupak propisan čl. 126. ZR, jer se je tužitelj obratio poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava, ali je tužitelj tužbu sudu podnio prije isteka roka iz čl. 126. st. 2. ZR, nije bilo zapreke donošenju meritorne odluke.” - VSRH, br. Revr-323/09 od 3. lipnja 2009.
^ 3 “Tuženikova tvrdnja da je zahtjev za naknadu plaće podnesen izvan prekluzivnog roka iz čl. 126. st. 2. ZR-a zbog propusta prethodnog podnošenja zahtjeva poslodavcu je neosnovana, jer prema odredbi st. 6. istog članka propust radnika da zahtjeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa, u rokovima iz st. 1., 2. i 5. ovoga članka, ne može imati za posljedicu gubitak prava na ta potraživanja”. - VSRH, br. Revr-240/05 od 27. travnja 2005.