Ustavni sud je u odluci br. U-III-10/2003 od 13. ožujka 2008. utvrdio da osiguranje tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini (fiducijarno osiguranje) ne dovodi na strani vjerovnika (kreditora, fiducijara) do stjecanja svih onih ovlaštenja koja ima drugi vlasnik nekretnine. On nekretninu, u pravilu, ne koristi i nema je u neposrednom posjedu, već je kao neposredni posjednik koristi fiducijant.
To je najbitnija karakteristika tog, u biti, ograničenog stvarnog prava sličnog založnom pravu. To stajalište Ustavni sud je potvrdio i nadopunio u odluci broj: U-III-3303/2008 od 30. rujna 2010. te je naveo da se kod fiducijarnog osiguranja tražbine, polazeći od odredbe članka 297. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u nastavku: Zakon o vlasništvu), primjenjuju odredbe Zakona o vlasništvu kojima se uređuje hipoteka, osim što fiducijant - dužnik ne može osnivati terete na nekretnini koju je prenio u vlasništvo, niti je fiducijar - vjerovnik ovlašten dalje s njom raspolagati, te što je fiducijar ovlašten, ne bude li mu tražbina ispunjena o dospijeću, namiriti se sukladno odredbama Ovršnog zakona.
U zaštiti prava na zalogu fiducijar prema fiducijantu ima ista prava kao i hipotekarni vjerovnik, samo što ta prava proizlaze iz prava vlasništva prenesenog radi osiguranja (kako se to pravo i upisuje u zemljišnim knjigama).
Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da osiguranje tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini (fiducijarno osiguranje) ne dovodi na strani vjerovnika (kreditora, fiducijara) do stjecanja svih onih ovlaštenja koje ima drugi vlasnik nekretnine. On nekretninu (u pravilu) ne koristi i nema je u neposrednom posjedu, već je kao neposredni posjednik koristi fiducijant.
Dakle, iako je do sada u teoriji i praksi već utvrđeno što sve sadrži fiducijarno vlasništvo, ostalo je, čini se, neriješeno pitanje kako postupati s fiducijarnim vlasništvom u trenutku kada fiducijant umre. O jednom takvom slučaju rješavano je pred Općinskim sudom u Vrbovcu u ostavinskom postupku. U nastavku ćemo prikazati stajališta nadležnih sudova u tom postupku te kritiku takvih stajališta.
Ostavinski postupak
U provedenom ostavinskom postupku broj: O-114/02 iza pok. B. B. (oca tužiteljice) na ostavinskoj raspravi održanoj pred prvostupanjskim sudom 19. ožujka 2002. kao ostavinska imovina utvrđena je, između ostalog, i nekretnina upisana u z.k.ul. broj ... k.o. Vrbovec, u 1/2 dijela. Na raspravi su nasljednici (majka tužiteljice, brat i tužiteljica) dali nasljedničke izjave iz kojih proizlazi da je taj dio nekretnine pripao tužiteljici.
U pisanom otpravku rješenja o nasljeđivanju nije navedena nekretnina iz z.k.ul. broj 4459 k.o. Vrbovec (u spisu se nalazi i izvadak iz zemljišne knjige za tu nekretninu, pribavljen 18. ožujka 2002. iz kojega je razvidno da je vlasnica te nekretnine Zagrebačka banka d. d. Zagreb, uz zabilježbu da ta nekretnina nakon isplate tražbine u iznosu od 33.000,00 DEM s 11,99% kamata godišnje, te ostalim troškovima prema ugovoru prelaze nazad u vlasništvo dužnika: B. B. i D. iz Vrbovca), a kao jedina nasljednica preostale ostavinske imovine navedena je majka tužiteljice.
Tužiteljica je otplatila kredit i ishodila brisovno očitovanje za predmetnu nekretninu na ime pok. oca te je 8. siječnja 2010. prvostupanjskom sudu podnijela prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju u odnosu na predmetnu nekretninu, prema nasljednim izjavama koje su dane na ročištu 19. ožujka 2002. (smatrajući da joj prema njima pripada 1/2 dijela predmetne nekretnine koji je pripadao pok. ocu).
Nakon toga je 17. ožujka 2010. održana rasprava pred prvostupanjskim sudom na kojoj su majka i brat osporili da je majka svoj dio predmetne nekretnine ustupila tužiteljici, te ustvrdili da joj je pripala trećina od suvlasničkog dijela predmetne nekretnine pok. oca. Potom je tužiteljica rješenjem prvostupanjskog suda broj: O-124/10-9 od 17. ožujka 2010. upućena na parnicu, a ujedno je odbijen i prijedlog za raspoređivanjem naknadno pronađene imovine iza pok. oca.
Parnica radi utvrđivanja vlasništva na temelju nasljeđivanja
Tužiteljica je 4. svibnja 2010. pokrenula parnicu protiv majke i brata tvrdeći da joj pripada 1/2 dijela predmetne nekretnine na temelju zakonskog nasljeđivanja iza pok. oca i na temelju izjava koje su njezin brat i majka dali u ostavinskom postupku broj: O-114/02 od 19. ožujka 2002.
Prvostupanjski sud je presudom od 27. lipnja 2014. djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice te točkom I. izreke presude utvrdio da je ona suvlasnica 1/3 dijela na suvlasničkom dijelu od 1/2 dijela B. B. na predmetnoj nekretnini, a točkom II. odbijen je preostali dio njezinog tužbenog zahtjeva.
Točkom III. dijelom je prihvaćen protutužbeni zahtjev te je utvrđeno da je D. B. (majka podnositeljice) suvlasnica 1/3 dijela na suvlasničkom dijelu od 1/2 dijela B. B. na predmetnoj nekretnini, a točkom IV. odbijen je preostali dio protutužbenog zahtjeva.
Točkom V. izreke utvrđeno je da su ništetne nasljedničke izjave koje su stranke dale na ostavinskoj raspravi održanoj 19. ožujka 2002. u predmetu broj: O-114/02 u odnosu na predmetnu nekretninu.
Razloge za takvu presudu prvostupanjski sud nalazi u činjenici što je predmetna nekretnina bila u fiducijarnom vlasništvu banke, te nasljednici nisu njome mogli raspolagati u trenutku vođenja ostavinskog postupka, te je stoga utvrdio ništetnima izjave stranaka u ostavinskom postupku i rasporedio suvlasnički dio predmetne nekretnine na temelju Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, br. 48/03 i 163/03, dalje: ZN). Nasljednici u pogledu naknadno pronađene ostavinske imovine nisu dali naknadno nasljedničke izjave, a u vrijeme kada su te izjave dali, ostavinska imovina ostavitelja nije bila upisana kao njegovo vlasništvo, pa su slijedom toga nasljednici trebali naknadno dati nasljedničke izjave u pogledu naknadno pronađene ostavinske imovine i vratiti u ostavinski postupak da o naknadno pronađenoj ostavinskoj imovini stranke daju svoje nasljedničke izjave. No, s obzirom na to da i dalje postoji spor u pogledu veličine zakonskog nasljednog dijela u smislu čl. 222. st. 2. toč. 2. ZN-a, predmetni spor je riješen tom parnicom, a u skladu sa zakonskim pravom nasljeđivanja (čl. 9. ZN-a) koji za svakog nasljednika iznosi 1/3 njegovog nasljednog dijela, zaključuje prvostupanjski sud.
Županijski sud u Velikoj Gorici, odlučujući o žalbama stranaka, presudom od 10. veljače 2016. preinačio je točke I. i III. izreke, te odbio tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ona vlasnica 1/3 dijela na suvlasničkom dijelu od 1/2 dijela B. B. predmetne nekretnine.
U obrazloženju je, između ostaloga, u odnosu na ništetnost nasljedničkih izjava (točka V. izreke prvostupanjske presude, koja je potvrđena) navedeno: „S obzirom na datum održavanja ostavinske rasprave zaključuje se da je fiducijarno vlasništvo bilo upisano u zemljišne knjige temeljem odredbe čl. 274. Ovršnog zakona - dalje u tekstu OZ ('Narodne novine' br. 57/96, 29/99, 42/00). Kako prema navedenoj odredbi zakona nekretnina nije bila u vlasništvu B. B. u vrijeme njegove smrti, ona nije mogla biti predmetom ostavinske imovine niti su nasljednici u pogledu iste mogli davati pravovaljane nasljedničke izjave (čl. 219. Zakona o nasljeđivanju - 'Narodne novine', br. 52/71, 47/78 i 56/00). Budući su dane izjave suprotne prisilnom propisu to su iste ništave (čl. 103. Zakona o obveznim odnosima - dalje u tekstu ZOO - 'Narodne novine' br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a kako je to ocijenio i prvostupanjski sud.“
U odnosu na preostale tužbene zahtjeve drugostupanjski sud navodi: „Kako je tužiteljica tražila da se utvrdi da je suvlasnica sporne nekretnine u 1/2 dijela temeljem ništavih nasljedničkih izjava, to je njezin tužbeni zahtjev neosnovan. (...) Sporna nekretnina je, a kao što je već rečeno, u vrijeme smrti ostavitelja i u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju bila upisana kao fiducijarno vlasništvo banke (ranije je bila upisana kao suvlasništvo tužene i njezinog supruga, svakog u 1/2 dijela). (...) Prema stavu ovog suda tužena, na kojoj leži teret dokaza, nije na pouzdan način dokazala ni da je sklopljen usmeni ugovor o diobi koji je u cijelosti realiziran. Konačno, tužena nakon brisanja fiducijarnog vlasništva banke nije pokretala nikakav postupak u svrhu upisa svog suvlasništva. Stoga je protutužbeni zahtjev u tom dijelu trebalo odbiti kao neosnovan, a ne utvrđivati što tuženoj pripada temeljem zakonskog nasljeđivanja.“
Kritika stajališta sudova i način postupanja kod fiducijarnog vlasništva
U konkretnom slučaju u sudskom postupku je utvrđeno da je dijelom ništava nasljednička izjava dana u ostavinskom postupku koji se pred prvostupanjskim sudom vodio pod brojem O-114/02 dana 19. ožujka 2002., jer je utvrđeno da su tužiteljica, njezina majka i brat raspravljali i raspolagali nekretninom koja je u trenutku smrti ostavitelja bila u fiducijarnom vlasništvu banke, te da je stoga neosnovan tužbeni zahtjev podnositeljice da se utvrdi da je suvlasnica sporne nekretnine u 1/2 dijela temeljem ništavih nasljedničkih izjava.
Valja podsjetiti da je Ustavni sud još u odluci broj: U-III-10/2003 od 13. ožujka 2008. (Narodne novine broj 50/08) utvrdio da osiguranje tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini (fiducijarno osiguranje) ne dovodi na strani vjerovnika (kreditora, fiducijara) do stjecanja svih onih ovlaštenja koja ima drugi vlasnik nekretnine. On nekretninu (u pravilu) ne koristi i nema je u neposrednom posjedu, već je kao neposredni posjednik koristi fiducijant.
U vezi posebne prirode fiducijarnog vlasništva svojestajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom rješenju broj: Uzz-16/2011-5 od 29. svibnja 2012., kada je zaključio: "Stoga je, obzirom na posebnu prirodu fiducijarnog vlasništva, o tome odnosi li se odredba čl. 20. st. 1. Zakona o financiranju, i na fiducijarnog vlasnika, potrebno zaključiti na temelju odredbi zakona koji uređuju institut fiducijarnog vlasništva, dakle, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ('Narodne novine' 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 141/06 i 146/08 - dalje: ZVDSP) i Ovršnog zakona ('Narodne novine' 57/96, 29/99, 173/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje: OZ). ZVDSP u svojim odredbama, iako polazi od toga da je fiducijarni vlasnik bezuvjetni vlasnik, ipak fiducijarnog vlasnika razlikuje od punopravnog vlasnika. Tako ZVDSP u čl. 34. st. 4. i 5. fiducijarnog vlasnika naziva prethodnim vlasnikom, a fiducijanta, kojem u pravilu ostaje posjed stvari, naziva potonjim vlasnikom. Osim toga, u čl. 297. st. 2. ZVDSP propisuje da će se ono što je određeno za založno pravo primjenjivati na odgovarajući način i na prijenos vlasništva radi osiguranja, kao i na svako drugo osiguravanje namirenja tražbine stvarima ili pravima dužnika ili treće osobe, ako tim zakonom nije što drugo određeno. (...) Obzirom na navedene odredbe OZ o odgođenoj obvezi plaćanja poreza na ... imovinu, i načelnom (ako se stranke nisu drugačije sporazumjele) nepostojanju prava predlagatelja osiguranja na posjed predmeta osiguranja, po shvaćanju ovog suda, fiducijarni vlasnik, koji nije postao i punopravni vlasnik ... nije vlasnik te nije porezni obveznik."
Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem rješenju broj: Rev-1567/12-2 od 4. listopada 2016. navodi: "Dakle fiducijarno vlasništvo je uređeno u dva, po svojoj naravi i pristupu, različita zakona (materijalnopravni i procesnopravni). ZVDSP definira fiducijarno vlasništvo kao uvjetom ograničeno pravo vlasništva koje se prenosi pravnim poslom radi osiguranja, s tim da vlasnik nema pravo na posjed predmeta vlasništva, već samo pravo na namirenje iz prodajne cijene stvari ili zadržavanjem vlasništva koje tada postaje bezuvjetno, kada se za to ispune pretpostavke. OZ pak (za razliku od ZVDSP-a) fiducijarno vlasništvo ne određuje kao vlasništvo ograničeno (raskidnim) uvjetom, ali definira u osnovi sadržaj prava i obveza koje za prenositelja i stjecatelja proizlaze iz tog vlasništva, te postupak namirenja iz predmeta osiguranja, kada je prijenos vlasništva radi osiguranja učinjen u formi sudskog zapisnika odnosno javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave. I terminologija ZVDSP-a i OZ-a je različita. Prema terminologiji u ZVDSP-u (čl. 34. st. 4.) stjecatelj vlasništva je prethodni vlasnik (fiducijar), a prenositelj - vlasnik koji mu je vlasništvo prenio je potonji vlasnik (fiducijant). Kako causa pravnog posla nije definitivan prijenos prava vlasništva na stjecatelja, to je njegovo vlasništvo vremenski ograničeno do postizanja svrhe takvog prijenosa, pa je u tom smislu fiducijar prethodni vlasnik u odnosu na fiducijanta koji vlasništvo tek treba steći kao potonji vlasnik. (...) Prema čl. 34. st. 4. ZVDSP-a, vlasnik čije će pravo vlasništva prestati ispunjenjem uvjeta ili istekom roka (prethodni vlasnik) dužan je postupati obzirno prema onome tko čeka da time postane vlasnikom (potonji vlasnik) te mu prenijeti vlasništvo pošto istekne rok ili se ispuni uvjet. (...) Dakle, kod fiducijarnog osiguranja prenesena stvar - predmet osiguranja, ako se ugovorne stranke izričito drukčije ne dogovore ostaje i dalje u (neposrednom) posjedu protivnika osiguranja - fiducijarnog dužnika (constitutum possessorium) i on je ovlašten njome se koristiti. Nesumnjivo, temeljna svrha fiducijarnog prijenosa vlasništva je osigurati namirenje tražbine vjerovnika, ali je pritom također bitna značajka ovog instituta da dužniku omogući zadržavanje u posjedu stvari radi njezinog gospodarskog iskorištavanja. S obzirom na causu ovog sporazuma fiducijant (protivnik osiguranja) će biti obvezan sa stvari postupati kao dobar gospodar."
Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi broj: Gž-1117/15-3 od 27. srpnja 2016. zauzima shvaćanje da "potonji vlasnik zapravo nema nikakva vlasnička prava, on nekretninu (u pravilu) ne koristi i nema je u neposrednom posjedu, pa ga tako ne terete niti obveze koje ima vlasnik (plaćanje pričuve), osim što ima pravo na namirenje svoje tražbine ukoliko mu ista ne bude namirena u roku", a Županijski sud u Puli - Pola u presudi broj: Gž-186/14-2 od 22. travnja 2015. ističe da "tuženik osnovano navodi da kao fiducijarni vlasnik nema nikakva prava i obaveze u vezi s tim vlasništvom osim prava da se iz vrijednosti tog stana namiri ako mu tražbina o dospijeću ne bude namirena."
Prvo valja utvrditi da odredbe mjerodavnog Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine broj 52/71, 47/78 i 56/00, u nastavku: ZoN/71), a ni odredbe članka 274. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 57/96, 29/99 i 42/00) ne uređuju postupanje ostavinskog suda s nekretninama koje su u trenutku smrti ostavitelja u fiducijarnom vlasništvu neke druge osobe (a on je bio u statusu fiducijanta), posebno ne na način da bi nasljednicima uskratili pravo na davanje nasljedničkih izjava u pogledu takvih nekretnina.
Naime, fiducijarno vlasništvo/osiguranje, prema prije navedenoj sudskoj praksi, jest pravo privremenog karaktera koje, najčešće, prestaje kada se dug radi kojega je takvo osiguranje zasnovano otplati.
Nadalje, u ostavini se uz nekretninu popisuju i prava (arg. čl. 172. ZoN-a/71) u koja, po svojoj pravnoj prirodi, pripada i fiducijarno vlasništvo/osiguranje - u odnosu na fiducijanta (prethodnog vlasnika).
Stoga, polazeći od navedenog, posebno od stajališta sudske prakse o prirodi i svrsi fiducijarnog vlasništva, ostaje nejasno na temelju čega je drugostupanjski sud utvrdio da su nasljedničke izjave dane u odnosu na nekretnine u fiducijarnom vlasništvu/osiguranju "suprotne prisilnom propisu te su ništave" kraj nesporne činjenice da ne postoji pravni propis koji bi takve izjave zabranjivao. Osim toga, s obzirom na svrhu fiducijarnog vlasništva, a to je prije svega osiguranje potraživanja, nije jasno ne samo zašto bi nasljedničke izjave u vezi fiducijarnog vlasništva bile ništave nego i zašto bi bile bespredmetne s obzirom na pitanje tko bi trebao otplatiti dug ostavitelja radi kojega je bilo zasnovano fiducijarno vlasništvo na predmetnoj nekretnini, te kako će banka dati brisovno očitovanje osobi koja je mrtva i koja nije ni otplatila dug.
Zbog toga je stajalište autora da se u ostavinskom postupku treba raspraviti i fiducijarno vlasništvo/osiguranje fiducijanta (prethodnog vlasnika) kao pravo koje je bilo u ostavini ostavitelja u trenutku smrti. O njemu se provodi ostavinska rasprava i nasljednici se o njemu očituju i daju valjane izjave, a to pravo unosi se u rješenje o nasljeđivanju. To je osobito bitno radi pravne sigurnosti jer osoba koja stekne to pravo rješenjem o nasljeđivanju legitimirana je prema banci odnosno kreditoru, za daljnju otplatu kredita i ishođenje brisovnog očitovanja nakon što se kredit otplati. To je bitno i kreditoru jer samo tako može znati tko će mu nadalje otplaćivati kredit i protiv koga će voditi ovrhu ako dođe do zakašnjenja otplate kredita.
Stoga, potrebno je razmisliti o promjeni prakse kod ostavinskih postupaka koji u sebi uključuju fiducijarno vlasništvo/osiguranje.
dr. sc. Robert Peček, Zagreb