U predmetima Lonić i Zahirović Europski sud za ljudska prava (u nastavku: ESLJP) u odnosu na Republiku Hrvatsku utvrdio je da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. i 3. točke (c) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06, u nastavku: Konvencija), napomenuvši da "iako to nije izričito navedeno u stavku 1. članka 6. Konvencije, predmet i svrha članka uzeti u cjelini ukazuju na to da osoba 'optužena za kazneno djelo' ima pravo sudjelovati u raspravi. Osim toga, točka (c) stavka 3. jamči da 'Svatko optužen za kazneno djelo' ima pravo 'da se brani sam', i teško je uvidjeti kako je podnositelj zahtjeva mogao ostvariti ta prava bez da je bio prisutan."
U tim je predmetima ESLJP ocijenio da bez obzira na diskreciju drugostupanjskog suda koji odlučuje hoće li ili ne pozvati žalitelja, ujedno i optuženika, na sjednicu žalbenog vijeća, pitanja koja žalbeni sud treba ispitati u povodu podnesenih žalbi zahtijevaju, u kontekstu pravičnosti, nazočnost žalitelja kao i saslušanje njegovih argumenata u vidu osobne i neposredne mogućnosti da se brani. U ova dva spomenuta predmeta ESLJP je istaknuo da osoba koja se tereti za kazneno djelo ima, kao opće načelo koje se temelji na ideji poštenosti suđenja, pravo da bude prisutna na prvostupanjskom suđenju, ali i da osobna nazočnost okrivljenika nema isto bitno značenje za žalbeno ročište kao što ga ima za raspravno ročište.
Naime, način na koji se članak 6. Konvencije primjenjuje na postupak pred žalbenim sudovima ovisi o osobitostima postupka o kojemu je riječ te je ESLJP istaknuo da se mora voditi računa o cjelovitosti (kaznenog) postupka u konkretnom pravnom poretku te o ulozi koju žalbeni sud ima u tom postupku, kao i o načinu na koji su žaliteljevi interesi zaista bili zaštićeni pred žalbenim sudom, osobito u svjetlu naravi pitanja o kojima on treba odlučiti i o njihovoj važnosti za podnositelja. Pri tome, u slučaju kad žalbeni sud treba ispitati predmet u odnosu na činjenice i pravo te dati potpunu ocjenu pitanja krivnje ili nevinosti, o tom pitanju ne može odlučivati bez saslušanja optuženika koji tvrdi da nije počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Promatrajući načelo jednakosti oružja s te platforme, ono predstavlja jednu od značajki šireg pojma poštenog suđenja, koje zahtijeva da svakoj stranci u postupku treba dati razumnu mogućnost iznošenja svog slučaja pod uvjetima koji je ne stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na protivnu stranku.
Vezujući se na standarde načela jednakosti oružja koja je ESLJP, osim u spomenutim predmetima Lonić i Zahirović, prethodno razradio i u presudi Sejdovic protiv Italije (zahtjev broj 56581/00, § 81., ECHR 2006-II.), ESLJP nastavlja razradu tog standarda u predmetu Prgić protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 32114/13, od 26. lipnja 2018.).
U recentnom predmetu podnositelj zahtjeva pokrenuo je postupak pred ESLJP-om zbog povrede prava na obranu iz razloga jer nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća. Postupku pred ESLJP-om prethodio je ustavnosudski postupak u kojem je odlukom broj: U-III-4208/2012 od 17. listopada 2012. odbijena njegova ustavna tužba kao neosnovana te je ocijenjeno da "osporavanim presudama koje su utemeljene na zakonu i donesene nakon provedenog dokaznog postupka sukladno odredbama ZKP-a, podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava iz članka 29. Ustava na koja se poziva u ustavnoj tužbi." Ustavni sud je tom prilikom, među ostalim, istaknuo: "Ustavni sud podsjeća da je, kada se utvrđuje je li postupak u cjelini bio pošten, potrebno uzeti u obzir i jesu li poštivana prava obrane. Osobito se mora ispitati je li podnositelju pružena prilika osporiti vjerodostojnost dokaza i usprotiviti se njegovoj uporabi. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvaliteta dokaza, između ostalog i je li, zbog okolnosti u kojima je dokaz pribavljen, dovedena u pitanje njegova pouzdanost i točnost (predmet Lisica protiv Hrvatske - presuda, 25. veljače 2010., zahtjev br. 20100/06)."
U spomenutom predmetu pred redovnim sudovima podnositelj zahtjeva koristio je izvanredni pravni lijek - zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude - koji je Vrhovni sud usvojio te predmet vratio na ponovno odlučivanje, utvrdivši povredu prava obrane u drugostupanjskom postupku.
Prema ustaljenoj praksi ESLJP-a, pitanje je li kazneni postupak ispunio zahtjeve pravičnog suđenja iz članka 6. Konvencije, ocjenjuje se uzimajući u obzir pravičnost "kao cjeline" ("as a whole"), što u konkretnom slučaju ESLJP nije definirao, međutim, pozivajući se na presudu Ibrahim i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (zahtjevi, 50541/08, 50571/08, 50573/08 i 40351/09., presuda, VV, 13. rujna 2016.) obrazložio je zašto se ocjenjuje pravičnost postupka "kao cjeline". U paragrafu 251. spomenute presude istaknuo je da se "sukladnost sa zahtjevima pravičnog suđenja mora u svakom pojedinom slučaju ispitati imajući u vidu razvoj postupka kao cjeline, a ne na temelju izoliranog razmatranja jednog određenog aspekta ili pojedinog incidenta, iako se ne može isključiti mogućnost da određeni čimbenik bude toliko odlučujući da omogućuje ocjenu pravičnosti suđenja u ranijoj fazi postupka."
Ocjenjujući pravičnost sudskog postupka kao cjeline, ESLJP će, ovisno o okolnostima svakog konkretnog slučaja, uvažiti minimalna prava zajamčena člankom 6. stavkom 3. Konvencije, koja se odnose na zahtjeve pravičnog suđenja u odnosu na specifične procesne situacije koje nastaju u kaznenim predmetima. Ta minimalna prava stoga postaju posebni aspekti prava na pravično suđenje u kaznenom postupku u domašaju članka 6. stavak 1. Konvencije, koja prava imaju zadaću doprinijeti osiguranju pravičnosti kaznenog postupka kao cjeline. Uzimajući u obzir svrhu Konvencije, a to je zaštita prava koja su praktična i djelotvorna (vidi Lisica protiv Hrvatske, § 60.) i u određivanju je li, uzevši kazneni postupak kao cjelinu, podnositelj imao "pošteno suđenje" u smislu članka 6. stavak 1. Konvencije, u slučaju Prgić ESLJP nije mogao tako postupiti. Naime, s obzirom na to da je kazneni postupak u trenutku odlučivanja o zahtjevu podnositelja bio u tijeku pred prvostupanjskim sudom, ESLJP nije mogao ispitati učinak nepozivanja podnositelja na pravičnost postupka u cjelini niti spekulirati o ishodu postupka, iz kojih razloga je odbacio podnositeljev zahtjev kao preuranjen, s napomenom da podnositelj može ponovno, nakon dovršenog kaznenog postupka, podnijeti zahtjev ESLJP-u, u slučaju ako bi i nadalje smatrao da je došlo do povrede prava na pošteno suđenje.
Značajan zaključak takve odluke ESLJP-a jest da se ocjena o okolnosti je li nepozivanjem okrivljenika na sjednicu žalbenog vijeća došlo do povrede njegovog prava na obranu i pravično suđenje donosi nakon ocjene pravičnosti kaznenog postupka kao cjeline, dakle, nakon (pravomoćno) dovršenog kaznenog postupka.
Ivana Đuras, viša ustavnosudska savjetnica