Iz odredbi Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – u nastavku: ZOO) koje uređuju ovaj institut (čl. 214-246.) proizlazi da opći zastarni rok (nakon kojeg se više ne može zahtijevati ispunjenje obveze) iznosi 5 godina (čl. 225.). U slučaju tražbina povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, tim Zakonom propisan je zastarni rok od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (čl. 226. st. 1. i st. 2.). Zastarni rok od tri godine propisan je i u slučaju određenih specifičnih vrsta obveznih odnosa – međusobnih tražbina iz ugovora o prometu robe i usluga (čl. 228.), tražbina zakupnine i najamnine (čl. 229.), tražbina naknade štete (čl. 230.), tražbina iz ugovora o osiguranju (čl. 234.). Poseban zastarni rok od jedne godine propisan je odredbom članka 232. ZOO-a dok je odredbom članka 233. stavak 1. ZOO-a propisano da za deset godina zastarijevaju tražbine utvrđene pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.
S obzirom na to da sveopći razvoj tehnologije stvara i sve širi spektar različitih vrsta usluga, postojeći okviri općih obvezno-pravnih propisa koji uređuju specijalne zastarne rokove kod određenih vrsta obveznih odnosa, ako zastarni rokovi nisu propisani posebnim zakonom, ponekad postaju preuski. Naime, u sudskoj praksi znaju se pojaviti dvojbe u pogledu toga može li se konkretna usluga odnosno tražbina koja iz nje proizlazi, podvesti pod odredbu ZOO-a kojom je propisan zastarni rok za određene vrste usluga ili u tom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok propisan tim zakonom.
Pojava takvih pravnih pitanja u praksi zamijećena je u slučaju potraživanja koja proizlaze iz pružanja jedne od brojnih vrsta telekomunikacijskih usluga odnosno u slučaju kabelske televizije. Postojanje odnosno nepostojanje ovog pravnog problema ovisilo je o određenim posebnim propisima koji su se tijekom vremena bitno mijenjali.
Pojam kabelske televizije podrazumijeva širokopojasni prijenosni sustav koji putem kabela prenosi veći broj televizijskih i radijskih programa do korisnika. Izgradnjom suvremene kabelske infrastrukture te uvođenjem opće digitalizacije kabelska televizija prestaje biti namijenjena samo za distribuciju televizijskih i radio signala već postaje telekomunikacijska mreža za prijenos multimedija i podataka.
U odnosu na Europu, kabelska televizija u Hrvatskoj se pojavila kasno, početkom 1980-ih u zagrebačkom naselju Dugave. Od tada se ta telekomunikacijska djelatnost polagano i kontinuirano proširila na područje cijele Hrvatske. Ona je korisnicima pružila mogućnost gledanja velikog broja programa i to za više povezanih prijamnika u jednom kućanstvu, uz obavezu plaćanja jedne mjesečne pretplate pružatelju usluge. Pritom, treba reći da je pretplata za kabelsku televiziju nešto sasvim drugo u odnosu na pretplatu (plaćanje pristojbe) za „nacionalnu televiziju“. Dok pretplata za kabelsku televiziju predstavlja cijenu za programski sadržaj koji se nudi korisniku te usluge, pristojbu po posebnom zakonu (Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji, u nastavku: ZHRT) dužan je plaćati vlasnik televizijskog odnosno radio-prijamnika. Stoga, plaćanje pretplate za kabelsku televiziju nema nikakve veze s navedenom zakonskom obvezom, plaćanjem HRT pristojbe, odnosno tu zakonsku obvezu ne isključuje.
Kabelsku televiziju kao predmet izričite zakonske regulacije nalazimo u Zakonu o telekomunikacijama (Narodne novine br. 53/94, u nastavku: ZOT/94) koji je stupio na snagu 16. srpnja 1994. Prema odredbi članka 1. toga Zakona područje koje je on uređivao bile su „telekomunikacije, radio, televizija i kabelska televizija, odnosi između davatelja i korisnika telekomunikacijskih usluga, izgradnja, održavanje i uporaba telekomunikacijskih objekata i opreme te radijskih postaja“ dok je odredbom članka 2. toga Zakona kabelska televizija bila definirana kao „javne telekomunikacije koje prenose zvuk, sliku i druge signale do korisnika putem kabelskog sustava“.
Odredbom članka 84. stavak 1. ZOT/94 bilo je propisano da potraživanja davatelja telekomunikacijskih usluga prema korisnicima usluga i potraživanja korisnika usluga prema davatelju usluga zastarijevaju za šest mjeseci u slučaju potraživanja zbog manje ili više naplaćene cijene za usluge ili drugih troškova (točka 1.) te za druga potraživanja za jednu godinu (st. 2.). Tim posebnim zakonom bio je, dakle, jasno i nedvosmisleno uređen poseban rok zastare u pogledu svih telekomunikacijskih usluga koje su bile izričito pobrojane i definirane njegovim odredbama. Zakonodavac je u to vrijeme očito imao potrebu pitanje zastare za jedno cjelokupno posebno područje (telekomunikacije) detaljno urediti.
Tada važeći opći propisi o obveznim odnosima pitanje zastare za to područje također su uređivali svojim odredbama, međutim, nepotpuno s obzirom na faktički nastalu situaciju tj. razvitak vrlo širokog spektra usluga na tom području. Stoga su navedene odredbe tih općih propisa postale preuske.
Naime, prema odredbi članka 378. stavak 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – u nastavku: ZOO/78) poseban jednogodišnji zastarni rok bio je propisan, između ostalog, za „potraživanje radio-stanice i radio-televizijske stanice za upotrebu radio-prijamnika i televizijskog prijamnika“ (točka 2.) te za „potraživanje pošte, telegrafa i telefona za upotrebu telefona i poštanskih pretinaca te druga njihova potraživanja koja se naplaćuju u tromjesečnim ili kraćim rokovima“ (točka 3.).
U vrijeme kada je ZOO/78 stupio na snagu (1. listopada 1978.) u Hrvatskoj nisu niti postojale mnoge usluge koje su bile uređene odredbama ZOT/94 pa tako niti kabelska televizija. S druge strane, nakon donošenja ZOT/94, postalo je sasvim jasno da usluge na koje se odnosi odredba članka 378. stavak 1. točka 2. i 3. ZOO/78 su pojedine vrste usluga koje se mogu podvesti pod širu skupinu usluga (telekomunikacije) koje je jedinstveno uredio kasniji poseban propis – ZOT/94.
U takvoj situaciji, kada su postojale odredbe općeg zakona koji je uređivao opći zastarni rok (čl. 371. ZOO/78) te njegove odredbe kojima je na navedeni način bio propisan specijalni jednogodišnji zastarni rok (čl. 378. st. 1. točke 2. i 3. ZOO/78), u vrijeme donošenja posebnog zakona kao što je bio ZOT/94 koji je trebao urediti cijelo jedno područje (djelatnost telekomunikacija), sasvim razumljiva izgledala je potreba da se tim posebnim zakonom jasno i izričito uredi i pitanje zastare za to cjelokupno područje.
To tim više što je odredba čl. 378. st. 1. t. 2. i 3. ZOO/78 protekom vremena odnosno uslijed razvoja tehnologije postala nedovoljno određena i nedorečena. S obzirom da se u toj zakonskoj odredbi izričito navode samo određene usluge kao i samo neki subjekti koji takve usluge pružaju, u situaciji kada se razvio iznimno široki spektar srodnih usluga na tom području (telekomunikacije), u praksi se opravdano moglo postaviti pitanje odnosi li se odredba čl. 378. st. 1. t. 2. i 3. ZOO/78 na sve postojeće telekomunikacijske usluge ili samo na one usluge koje su u toj odredbi izričito navedene.
Sve potencijalne dvojbe i pitanja takve naravi riješio je, međutim, bivši ZOT/94 spomenutom odredbom čl. 84. st. 1. kojom je propisao navedene specijalne zastarne rokove za sve vrste telekomunikacijskih usluga te je po tom pitanju tako pridonio potrebnoj pravnoj sigurnosti. ZOT/94 je u odnosu na tada važeći ZOO/78 imao pravni značaj posebnog zakona što podrazumijeva da su odredbe tog zakona nadjačale (derogirale) odredbe općeg zakona (ZOO/78). To znači da se u vrijeme važenja ZOT/94 po pitanju zastare svih telekomunikacijskih usluga, pa tako i kabelske televizije, primjenjivala isključivo navedena odredba čl. 84. st. 1. ZOT/94 (lex specialis derogat legi generali).
Međutim, navedeni pravni spokoj u pogledu ovog segmenta obveznih odnosa nije dugo trajao. ZOT/94 prestao je važiti 19. srpnja 1999. kada je stupio na snagu novi Zakon o telekomunikacijama (Narodne novine 76/99). Taj novi zakon, za razliku od prethodnog, niti jednom svojom odredbom ne uređuje zastaru potraživanja koja proizlaze iz pružanja telekomunikacijskih usluga odnosno djelatnosti kabelske televizije. Nadalje, prema odredbi članka 49. stavak 8. Zakona o telekomunikacijama (Narodne novine 122/03), koji je stupio na snagu 30. srpnja 2003., po pitanju zastare ovih potraživanja primjenjuju se „odredbe općih propisa o obveznopravnim odnosima“. Ta odredba nije promijenjena niti narednim novelama toga Zakona (Narodne novine 158/03, 60/04, 70/05).
Navedena zakonska odredba pravni problem zastarnog roka za potraživanja koja proizlaze iz usluga kabelske televizije vraća u stanje dvojbi koje su postojale prije donošenja Zakona o telekomunikacijama iz 1994. (ZOT/94).
U vrijeme važenja Zakona o telekomunikacijama (Narodne novine 122/03, 158/03, 60/04, 70/05) ponovno se, naime, kao i prije donošenja starog ZOT/94, opravdano moglo postaviti pitanje odnosi li se odredba čl. 378. st. 1. t. 2. i 3. ZOO/78 na sve postojeće telekomunikacijske usluge ili samo na one koje su u toj odredbi izričito navedene. Stoga se u praksi, u svakom pojedinom slučaju određene telekomunikacijske usluge, koja se izričito ne navodi u odredbi čl. 378. st. 1. ZOO/78, pa tako i usluge kabelske televizije, moglo postaviti pitanje primjenjuje li se u tom konkretnom slučaju navedeni posebni jednogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO/78 ili neki drugi posebni odnosno opći zastarni rok propisan tim zakonom.
I dok je tako stari ZOT/94 ta pravna pitanja sasvim otklonio propisivanjem navedenog specijalnog zastarnog roka, u vrijeme važenja kasnije donesenog Zakona o telekomunikacijama (Narodne novine 122/03, 158/03, 60/04, 70/05) ta pitanja ponovno su se pojavila, a ona se zbog, čini nam se, određenih normativnih nedorečenosti, nažalost, u praksi pojavljuju i danas.
Donošenjem Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine 73/08), koji je stupio na snagu 1. srpnja 2008., prestao je važiti Zakon o telekomunikacijama iz 2003. Tim zakonom, a i njegovim kasnijim novelama (Narodne novine 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17), nisu se uvele nikakve promjene po pitanju uređenja zastare potraživanja koje proizlaze iz usluga na području elektroničkih komunikacija u odnosu na normativno stanje koje je na tom području nastalo prestankom važenja ZOT/94. Niti Zakon o elektroničkim komunikacijama, naime, ne sadrži nikakve posebne odredbe po pitanju zastare usluga iz navedene djelatnosti koja je, od vremena važenja ZOT/94, postala još složenija i raznovrsnija.
Budući da zastara u pogledu navedenog područja (elektroničke komunikacije) danas nije uređena posebnim zakonom, po tom pitanju preostaje primijeniti opće propise iz obveznopravnih odnosa.S obzirom na sadržaj odredbi danas važećeg ZOO-a koje reguliraju pitanje zastarnih rokova, u praksi se ponovno, kao i u vrijeme prestanka važenja starog Zakona o telekomunikacijama iz 1994., pojavljuju identične pravne dvojbe.
Tako se danas u pogledu zastarnog roka u slučaju konkretne vrste usluge - kabelske televizije, pojavljuju pitanja treba li primijenitiopći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) ili zastarni rok od tri godine koji je propisan za povremene tražbine (čl. 226. ZOO-a) ili se ta usluga, pak, može podvesti pod specijalni jednogodišnji zastarni rok koji uređuje odredba članka 232. stavak 1. točka 2. i 3. ZOO-a.
Prema odredbi čl. 232. st. 1. ZOO-a, između ostalog, za jednu godinu zastarijevaju „tražbina radiopostaje i radiotelevizijske postaje za uporabu radioprijamnika i televizijskog prijamnika“ (točka 2.) te „tražbina pošte, telegrafa i telefona za uporabu telefona i poštanskih pretinaca te druge njihove tražbine koje se naplaćuju u tromjesečnim ili kraćim rokovima“ (točka 3.).
Kao što vidimo, navedena odredba gotovo je identična odredbi čl. 378. st. 1. točke 2. i 3. ZOO/78 koja je stupila na snagu davne 1978. godine. I jednoj i drugoj zakonskoj odredbi cilj je očito bio urediti poseban zastarni rok za tražbine koje proizlaze iz jedne specifične djelatnosti. Ta djelatnost je, međutim, od 1978. doživjela intenzivan razvoj koji je bio normativno popraćen donošenjem spomenutih posebnih zakona i njihovih brojnih izmjena. Niti odredba čl. 378. st. 1. toč. 2. i 3. ZOO/78, a niti odredba čl. 232. st. 1. toč. 2. i 3. ZOO-a, svojim sadržajem u pogledu specificiranja posebnih usluga odnosno subjekata koji ih pružaju (eventualnim novelama) nije slijedila odredbe posebnih zakona. Stoga smo mišljenja da se u praksi, izuzev za vrijeme važenja spomenutog ZOT/94, javljao odnosno javlja se problem nepotpunosti navedenih odredbi što predstavlja izvor određenih pravnih dvojbi i nesigurnosti.
Tako, primjerice, odredba čl. 232. st. 1. toč. 2. ZOO-a koja propisuje zastarni rok za „tražbinu radiopostaje i radiotelevizijske postaje za uporabu radioprijamnika i televizijskog prijamnika“, u kontekstu važećih posebnih propisa koji uređuju to područje, danas djeluje pomalo izgubljeno. Naime, pojam „radiotelevizijske postaje“ u Zakonu o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine broj 73/08, 90/11, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17, u nastavku: ZOEK) kao poseban pojam uopće se ne spominje. U pogledu zakonske formulacije „tražbina radiotelevizijske postaje za uporabu televizijskog prijamnika“ može se postaviti pitanje na koga se ta odredba uopće odnosi kada je odredbom članka 1. Zakona o elektroničkim medijima (Narodne novine 153/09, 84/11, 94/13, 136/13) propisano da taj zakon uređuje prava, obveze i odgovornost pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju djelatnost pružanja audio i audiovizualnih medijskih usluga i usluga elektroničkih publikacija putem elektroničkih komunikacijskih mreža …, dok je odredbom članka 34. ZHRT-a propisano da je svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski i televizijski prijamnik dužan plaćati Hrvatskoj radioteleviziji (javnoj ustanovi) mjesečnu pristojbu.
Konkretan primjer u sudskoj praksi u kojem su se, u iznesenom kontekstu, pojavila spomenuta pravna pitanja u pogledu zastarnog roka u slučaju usluge kabelske televizije je predmet koji se vodio pred Županijskim sudom u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem Gž-1185/17. U tom predmetu je navedeni županijski sud donio presudu od 25. svibnja 2018. u kojoj je u pogledu navedenog pravnog pitanja iznio stajalište da se u slučaju takve usluge ne može primijeniti specijalni jednogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 232. st. 1. toč. 2. i 3. ZOO-a odnosno da se ta usluga ne može podvesti pod tu specijalnu odredbu već da, budući da je riječ o povremenom potraživanju (mjesečno dospjela pretplata), treba primijeniti zastarni rok od tri godine koji se primjenjuje u smislu odredbe čl. 226. ZOO-a.
U nastavku, umjesto zaključka, iznosi se bitan dio obrazloženja navedene drugostupanjske presude:
„Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je prihvatio prigovor zastare istaknut od strane tužene te kada je zaključio da je u pogledu utuženog potraživanja protekao zastarni rok od godine dana, propisan odredbom čl. 232. st. 1. točke 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08 dalje: ZOO).
Prema odredbi čl. 232. st. 1. ZOO-a, između ostalog, za jednu godinu zastarijevaju tražbina radiopostaje i radiotelevizijske postaje za uporabu radioprijamnika i televizijskog prijamnika (točka 2.) te tražbina pošte, telegrafa i telefona za uporabu telefona i poštanskih pretinaca te druge njihove tražbine koje se naplaćuju u tromjesečnim ili kraćim rokovima (točka 3.).
U konkretnom slučaju tužitelj se obvezao tuženoj temeljem odredbe čl. 1. predmetnog Ugovora o zasnivanju pretplatničkog odnosa „kao pravna osoba koja se bavi pružanjem usluge distribucije televizijskog programa krajnjem pretplatniku putem satelita“ pružati tu uslugu dok se tužena obvezala za korištenje te usluge plaćati mjesečnu naknadu i osigurati potrebnu satelitsku opremu. Prema odredbi čl. 1. Općih uvjeta za uslugu B.net Total TV Totalna televizija d.o.o. od 1.12.2010. usluga B.net Total TV je usluga distribucije radijskog i televizijskog programa putem satelitskog prijamnika za prijem signala odašiljanih putem satelita.
Prema činjenicama koje su u provedenom postupku utvrđene tužitelj nije niti radiopostaja niti radiotelevizijska postaja, a niti se predmetni računi koji su tuženoj ispostavljeni odnose na usluge pošte, telegrafa, upotrebe telefona odnosno poštanskih pretinaca. Stoga se usluge koje je tužitelj pružio tuženoj i za koje je izdao predmetne račune ne mogu podvesti pod tražbine koje su uređene odredbom čl. 232. st. 1. točke 2. i 3. ZOO-a za koje je propisan jednogodišnji zastarni rok.
Budući da se u konkretnom slučaju radi o povremenim tražbinama u smislu odredbe čl. 226. st. 1. ZOO (dospijevaju mjesečno), a posebnim zakonom nije određen neki drugi rok zastare za takvu vrstu tražbina (Zakon o elektroničkim komunikacijama –„Narodne novine“ broj 73/08. 90/11, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17; u nastavku: ZOEK), to na konkretan slučaj treba primijeniti odredbu čl. 226. st. 1. ZOO prema kojoj takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.“
Vesna Težak-Škrbina, sutkinja Općinskog suda u Novom Zagrebu