Pojam "upotrebe" vozila i otvaranje vrata parkiranog vozila

1. UVOD

Motorna vozila najmasovnije su cestovno prometno sredstvo¹. Sa ovakvom masovnošću motornih vozila neminovno je povezan i rizik njihova „štetnog potencijala“. Taj rizik, rizik stradavanja u cestovnom prometu, u svom pojavnom obliku najčešće je izražen u vidu prometnih nesreća. Društvo je davno prepoznalo da je u pitanju izazov sa kojim se može nositi jedino ako u njegovo rješavanje interpolira i obavezno osiguranje od automobilske odgovornosti² (u nastavku: obavezno osiguranje od AO-a). Tako da je danas obavezno osiguranje od AO-a jedan društveno obrambeni mehanizam, kojemu je osnovni  zadatak "osiguravanje" sigurnog obeštećenja žrtvama prometa³.

Obaveznim osiguranjem od AO-a, ne osigurava se integralna (sveobuhvatna) građanskopravna odgovornost štetnika vozača/vlasnika motornog vozila, već samo onaj njezin dio za koji je zakonom propisana obveza sklapanja ugovora o osiguranju⁴. Radi se dakle o ograničenjima obveze osiguratelja.

Ograničenja obveze osiguratelja, ne samo da diferenciraju odgovornost osiguratelja od odgovornosti štetnika, već ujedno predstavljaju i graničnik ne/postojanja obveze osiguratelja.

U jedno od tih ograničenja, ubraja se i ono što čini sadržaj pojma „uporabe“ motornog vozila. Sadržaj pojma „uporaba“ motornog vozila značajan je jer se njime određuje (omeđuje) opseg obveze osiguratelja u obveznom osiguranju od AO-a.

Kako je u pitanju „živa“ materija, jer se u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje da li je do prouzročenja štete došlo „uporabom“ motornog vozila ili ne, nastavno će se izložiti shvaćanje Suda Europske unije – u nastavku SEU, o jednom vrlo čestom slučaju koji se u praksi pojavljuje.

To je slučaj oštećenja drugog zaustavljenog ili parkiranog motornog vozila, otvaranjem vrata nakon parkiranja vlastitog vozila (u pravilu radi izlaska vozača i/ili putnika iz vozila). No, prije toga, izlaže se vrlo sažeto, o pravu i praksi Europske unije u svezi „uporabe“ motornog vozila.

2.      UPOTREBA MOTORNOG VOZILA – pravo i praksa Europske unije

Počevši od Direktive 72/166/EEZ od 24. travnja 1972., SLEU, L 103/1 od 2. svibnja 1972., u nastavku: Prva Direktiva AO-a, pa sve do (posljednje) Direktive 2009/103/EZ od 16. rujna 2009., SLEU, L 263/11 od 16. rujna 2009., u nastavku: VI. kodificirana Direktiva AO-a, propisano je da: „svaka država članica poduzima sve odgovarajuće mjere kako bi osigurala da je građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području pokrivena osiguranjem“⁵. Te: „Na temelju mjera iz prvog stavka određuje se opseg pokrivene odgovornosti i uvjeti pokrića“⁶.

Kako gore navedene direktive EU-a ne sadrže i tumačenje onoga što se smatra „upotrebom“ motornog vozila, pred SEU-om se u posljednje vrijeme otvorila jedna “serija“ prethodnih pitanja vezanih uz tumačenje tog pojma. A obzirom da je riječ o autonomnom pojmu prava Unije, njegovo tumačenje nije moguće prepustiti nacionalnim sudovima država članica, već onome tko je za to nadležan, a to je isključivo SEU⁷.  Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi SEU-a, treba ga tumačiti osobito s obzirom na kontekst same odredbe i ciljeve koji se nastoje postići direktivama kojih je ovaj pojam dio.

U tom smislu, prema praksi SEU-a, jedna trenutna (radna) verzija sadržaja pojma „upotrebe“ motornog vozila, u smislu obaveznog osiguranja od AO-a, uključuje u sebi njegovu upotrebu tijekom koje ono obavlja svoju uobičajenu funkciju kao prijevozno sredstvo⁸, neovisno o posebnom mjestu upotrebe⁹, ali isključuje slučajeve kada pri nastanku nezgode glavna namjena vozila nije bila njegova upotreba kao prijevoznog sredstva¹⁰.¹¹

No time tumačenje pojma „upotrebe“ motornog vozila u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti još uvijek nije konačno (iscrpljeno) jer je SEU-u 20. studenog 2017. upućen još jedan Zahtjev za prethodnu odluku¹² u Predmetu C-648/17.

Kako se radi o „životnoj“ materiji, a time i vrlo interesantnoj za svakodnevnu praksu u obaveznom osiguranju od AO-a, više o navedenom predmetu izložit će se u nastavku ovog rada.

¹³

3.1. Kronologija događaja

Dana 24. listopada 2008., putnik vozila parkiranog na parkiralištu supermarketa (u nastavku: prvo vozilo) je otvorivši desna stražnja vrata vozila oštetio lijevi stražnji bok susjednog vozila (u nastavku: drugo vozilo).

Vlasnik drugog vozila i vozač prvog vozila na mjestu su nezgode popunili izvješće o prometnoj nezgodi, u kojem je vozač prvog vozila priznao krivnju i naveo da je putnik prvog vozila vratima tog vozila udario drugo vozilo.

Drugo vozilo je bilo osigurano dobrovoljnim osiguranjem (autokasko) kod BTA, dok je prvo vozilo imalo zaključeno obavezno osiguranje od AO-a s osigurateljem BAN.

BTA je svojem klijentu, vlasniku drugog vozila, na temelju ugovora o dobrovoljnom osiguranju (autokasko) koji je s njime sklopio, nakon odbitka franšize isplatio iznos od 47,42 latvijska latsa (LVL) (otprilike 67,47 eura) koji odgovara troškovima popravljanja štete koja je prouzrokovana tom vozilu.

Nakon toga je BTA postavio zahtjev BAN-u (na temelju prava subrogacije¹⁴) da mu nadoknadi tako nastale troškove, a BAN je odbio nadoknaditi te troškove, s obrazloženjem da se nezgoda do koje je došlo među dvama nepomičnim vozilima ne može smatrati „osiguranim slučajem” u smislu Zakona o obveznom osiguranju.

Iz tog razloga je BTA pokrenuo sudski postupak BAN-a kako bi mu ovaj nadoknadio iznos naknade štete koji je isplatio vlasniku drugog vozila. Prvostupanjski sud i žalbeni sud prihvatili su njegovu tužbu.

Povodom žalbe koju je podnio BAN, Vrhovni sud Latvije (Augstaka tiesa) je presudom od 28. ožujka 2014. ukinuo presudu donesenu u žalbenom postupku zbog nedostatka u obrazloženju.

Odlučujući u ponovnom postupku, Okružni sud u Rigi - vijeće koje odlučuje u građanskim stvarima (Rigas apgabaltiesas Civillietu tiesas kolegija) je presudom od 20. svibnja 2014. odbio BTA-ov zahtjev uz obrazloženje da je o prometnoj nezgodi riječ samo ako se jedno od dvaju uključenih vozila kreće i jer slijedom toga osigurani slučaj nije nastupio.

Taj sud je ujedno utvrdio da građanskopravnu odgovornost za štetu nastalu drugom vozilu ne snosi vozač prvog vozila, već isključivo njegov putnik.

BTA je na takvu odluku uložio (kasacijsku) žalbu Vrhovnom sudu Latvije. U prilog svojoj žalbi osobito BTA ističe da je tumačenje pojma „osigurani slučaj” koje je dao Okružni sud u Rigi - vijeće koje odlučuje u građanskim stvarima, protivno cilju zaštite žrtava nezgoda uzrokovanih motornim vozilima, čijem ostvarenju teže propisi Unije u području osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila, te da se konkretno činjenično stanje može  obuhvatiti pojmom „upotreba vozila” iako se ono ne kreće, kao i da je u pitanju šteta, za koju odgovara vlasnik (prvog) vozila, a koju su putnici tog vozila u okviru njegova korištenja prouzročili trećim osobama, pokrivena obaveznim osiguranjem od AO-a sklopljenim u odnosu na to (prvo) vozilo.

U tim je okolnostima Vrhovni sud Latvije odlučio prekinuti postupak i pokrenuti prethodni postupak (pitanje) pred SEU-om.

3.2. Prethodni postupak (pitanje)

Vrhovni sud Latvije postavio je SEU-u sljedeća prethodna pitanja:

1. Treba li članak 3. stavak 1. Prve direktive AO-a tumačiti na način da pojam „upotreba vozila“ obuhvaća radnju poput one iz glavnog postupka, odnosno otvaranje vrata parkiranog vozila?

2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo prethodno pitanje, treba li članak 3. stavak 1. Prve direktive AO-a tumačiti na način da pojam “upotreba vozila“ obuhvaća situaciju kao što je ona iz glavnog postupka, odnosno situaciju u kojoj je štetu na imovini treće osobe (drugo vozilo) prouzročio putnik koji je upotrebljavao vozilo?

Svojim pitanjima, Vrhovni sud Latvije u biti želi saznati treba li članak 3. stavak 1. Prve direktive AO tumačiti na način da je pojmom „upotreba vozila” iz te odredbe obuhvaćena situacija u kojoj je putnik vozila parkiranog na parkiralištu, otvorivši vrata tog vozila, udario i oštetio vozilo koje je bilo parkirano pokraj njega.

3.3. Presuda Suda Europske unije

U odnosu na postavljena prethodna pitanja, SEU (šesto vijeće) je odlučio:

Članak 3. stavak 1. Direktive Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (Prva Direktiva AO) treba tumačiti na način da je pojmom „upotreba vozila” iz te odredbe obuhvaćena situacija u kojoj je putnik vozila parkiranog na parkiralištu, otvorivši vrata tog vozila, udario i oštetio vozilo koje je bilo parkirano pokraj njega.

3.4. Bitnije stavke iz obrazloženja Presude SEU

U presudi, u bitnome, SEU navodi:

- da pojam „upotreba vozila” nije ograničen samo na situacije iz cestovnog prometa, to jest na upotrebu na javnom putu, nego se odnosi i na svaku upotrebu vozila koja je u skladu s njegovom uobičajenom funkcijom¹⁵,

- da su motorna vozila prema smislu Prve direktive AO, neovisno o svojim značajkama, namijenjena tomu da se uobičajeno upotrebljavaju kao prijevozna sredstva te da je stoga tim pojmom obuhvaćena svaka upotreba vozila kao prijevoznog sredstva¹⁶,

- da radnja otvaranja vrata vozila predstavlja njegovu uporabu koja je u skladu s njegovom funkcijom prijevoznog sredstva s obzirom na to da omogućava ulazak i izlazak osoba ili ukrcaj ili iskrcaj stvari koje treba prevesti ili koje su upravo prevezene tim vozilom,

- da na to ne utječe ni okolnost što su vozila u trenutku nezgode bila zaustavljena i nalazila se na parkiralištu,

- da činjenica što je vozilo koje je sudjelovalo u prometnoj nezgodi bilo zaustavljeno u trenutku kada se ista dogodila sama po sebi ne isključuje to da upotreba tog vozila u tom trenutku može biti obuhvaćena njegovom funkcijom prijevoznog sredstva, jer se otvaranje vrata općenito odvija tek onda kada su vozila zaustavljena,

- da ni pitanje je li motor predmetnog vozila bio upaljen u trenutku nastanka nezgode nije odlučujuće¹⁷,

- da okolnost što su vozila o kojima je riječ u glavnom postupku bila na parkiralištu ne utječe na doseg pojma „upotreba vozila”, jer ne ovisi o značajkama terena na kojem se to vozilo upotrebljava¹⁸,

- da okolnosti što je prometna nesreća posljedica radnje koja nije radnja vozača (prvog vozila) nego njegova putnika ne znači da ona nije obuhvaćena pojmom upotrebe vozila, jer Prva direktiva AO ne ograničava osigurateljno pokriće na građanskopravnu odgovornost određene kategorije osoba, poput vozača vozila,

- da se stoga može zaključiti da obavezno osiguranje od AO-a odnosi na građanskopravnu odgovornost koja je posljedica ne samo vožnje vozilima nego i njihove druge upotrebe i njihove upotrebe od strane osoba koje nisu vozač¹⁹,

- da se propisi EU-a u području obaveznog osiguranja od AO-a protive tomu da se obveza osiguratelja da nadoknadi štetu žrtvi prometne nezgode u kojoj je sudjelovalo osigurano vozilo isključi kada je tu nezgodu prouzrokovala osoba koja nije navedena u polici osiguranja²⁰.

4. ZAKLJUČAK

Društveno socijalna funkcija obaveznog osiguranja od AO-a je neprijeporna. Njime društvena zajednica, prvenstveno, nastoji određenim kategorijama sudionika cestovnog prometa – tzv. trećim osobama (vidi čl. 23. ZOOP-a) „jamčiti“ da će im prouzročene štetne posljedice biti (sigurno) naknađene. To „jamstvo“ pružaju osiguratelji koji se bave ovom vrstom premijskog osiguranja. Kako međutim, to njihovo „jamstvo“ nije neograničeno (kao što je to slučaj sa odgovornošću štetnika), već se kreće unutar zakona odnosno ugovora o osiguranju, vrlo važnu ulogu imaju odredbe – klauzule kojima se ono ograničava. U jednu od takvih odredbi, kojima se ograničava opseg obveze osiguratelja, ubraja se i pojam „uporabe“ motornog vozila. Kako se radi o pojmu čije obrazloženje ne sadrže zakonski tekstovi i direktive EU-a, javlja se potreba za tumačenjem onog što čini cilj i smisao ovog pojma. Tu ulogu su preuzeli na sebe sudovi. A s obzirom da je ujedno riječ i o autonomnom pojmu prava Unije čije se tumačenje ne može prepustiti ocjeni pojedine države članice, nego ga treba tumačiti osobito s obzirom na kontekst te odredbe i ciljeve koji se nastoje postići propisom kojeg je on dio²¹, glavni rôle creatour imaju presude SEU-a.

SEU se pitanjem tumačenja pojma „upotrebe“ vozila bavio u više svojih odluka, ali za potrebe ovog rada izdvojili smo jednu o njih, ne samo iz razloga što se radi o jednoj o najnovijih odluka SEU-a, već i iz razloga što je u pitanju jedna svakodnevna radnja vezana uz motorno vozilo – otvaranje vrata na vozilu.

U konkretnom slučaju radi se o radnji otvaranja vrata na vozilu koje je bilo zaustavljeno – parkirano na parkiralištu, kojom je prouzročeno oštećenje susjednog parkiranog vozila, a koju je radnju bio poduzeo putnik vozila.

SEU je po ovom (prethodnom) pitanju zauzeo stav da se radi o radnji koja je obuhvaćena pojmom „upotrebe“ vozila u duhu prava Unije. 

Berislav Matijević, dipl.iur, Hrvatska udruga za pravo osiguranja

[1] U 2010. je broj registriranih cestovni motornih vozila koja prometuju svijetom premašio jednu milijardu, dok se procjenjuje da će do 2035. taj broj premašiti dvije milijarde (izvor: Navigant Consulting (2014), Executive Summary: Transportation Forecast: Light Duty Vehicles (2014-2035). Navigant Researh, Chicago (USA), str. 4.

[2] Na europskom tlu, prvi prijedlog za donošenje zakona o obaveznom osiguranju od AO bio je dan 1906. u Belgiji, ali nije bio prihvaćen. Zatim je 1912. u Norveškoj bio usvojen prvi zakon koji je predviđao polog kaucije (depozita) prije stavljanja motornog vozila  u pogon, za slučaj da se njime prouzroči šteta. Da bi 20.03.1918 u Danskoj bilo uvedeno prvo pravo obavezno osiguranje od AO (izvor: Jankovec I. (1977), Obavezno osiguranje za štete od motornih vozila, Savremena administracija, Beograd, str.11.)

[3] Procjenjuje se da materijalna šteta uzrokovana prometnim nesrećama, prelazi osam milijardi kuna, odnosno čini 2,3 posto hrvatskog BDP-a, dok su posredni gubici višestruki (izvor: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske (2018), Bilten o sigurnosti cestovnog prometa za 2017., Zagreb, str. 3.)

[4] Čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu – u nastavku: ZOOP, Narodne novine br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, određeno je: „Vlasnik vozila dužan je sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari.”

[5] Čl. 3. st. 1. Prve Direktive AO, odnosno VI kodificirane Direktive AO.

[6] Čl. 3. st. 2. . Prve Direktive AO, odnosno VI kodificirane Direktive AO.

[7] U čl. 267. st.1. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije, SLEU C 326 od 26.10.2012., navodi se:  Sud Europske unije je nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču: (a) tumačenja Ugovora; (b) valjanosti i tumačenja akata institucija, tijela, ureda ili agencija Unije; ...

[8] SEU, presuda C-162/13 od 4. rujna 2014. – predmet Damjan Vnuk, (EU, ECLI:EU:C:2014:2146)

[9] SEU, presuda C-334/16 od 20. prosinca 2017. – predmet Núñez Torreiro, (EU, ECLI:EU:C:2017:1007)

[10] SEU, presuda C-514/16 od 28. studenoga 2017. – predmet Rodrigues de Andrade, (EU, ECLI:EU:C:2014:2146)

[11] Za detaljnije upućujemo na slijedeću literaturu: Ćurković M. (2015), “Uporaba vozila” u obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti – nova definicija pojma u presudi Suda pravde Europske unije od 4. rujna 2014. (C-162/13), časopis Hrvatska pravna revija br. 10/15, Inženjerski biro, Zagreb;  Matijević B. (2018), Pojam „uporaba vozila“ u osiguranju od automobilske odgovornosti – nova praksa Suda Europske Unije, Zbornik radova sa XXI. Međunarodnog naučnog skupa „Odgovornost za štetu, naknada štete i osiguranje“,  Institut za uporedno pravo – Udruženje za odštetno pravo, Beograd/Valjevo; Matijević B. (2018), Pojam „uporaba vozila“ u osiguranju od automobilske odgovornosti – nova praksa Suda EU, (dostupno od 25.7.2018. na www.iusinfo.hr); Matijević B. (2018), Pojam motornog vozila i njegove upotrebe - kroz povijest i aktualne tendencije; Zbornik radova s međunarodne znanstveno-stručne Konferencije Hrvatski dani osiguranja 2018., Hrvatski ured za osiguranje, Opatija; Radovanović M. (2018), Pojam upotrebe motornog vozila u slovenačkoj sudskoj praksi, časopis Strani pravni život br, 1/2018, Institut za uporedno pravo, Beograd; Šaban D. (2016), Pojam uporabe motornog vozila u pravu osiguranja, Anali Pravnog fakulteta u Zenici br. 17., Pravni fakultet univerziteta u Zenici, Zenica.

[12] EU, SLEU 2018, C 72 od 26. veljače 2018., Obavijest br. 36., str. 27.

[13] EU, ECLI:EU:C:2018:917. , integralni tekst presude na hrvatskom jeziku dostupan je na poveznici: http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=207786&pageIndex=0&doclang=HR&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=502211, stranica posjećena 4.12.2018)

[14] Vidi čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – u nastavku ZOO, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18

[15] Vidjeti u tom smislu: presudu SEU, C-162/13 od 4. rujna 2014. (predmet Vnuk), EU, EU:C:2014:2146, t. 59., presudu SEU, C-514/16 od 28. studenog 2017. (predmet Rodrigues de Andrade), EU, EU:C:2017:908, t. 34.

[16] Vidjeti u tom smislu: presudu SEU, C-514/16 od 28. studenog 2017. (predmet Rodrigues de Andrade), EU, EU:C:2017:908  t. 37. i 38.

[17] ibid, t. 39.

[18] Vidjeti u tom smislu: presudu SEU, C-334/16 od 20. prosinca 2017. (predmet Núñez Torreiro), EU, EU:C:2017:1007, t. 30.

[19] U tom smislu se u čl. 5. ZOOP-a izričito navodi da: Osiguranjem vlasnika prijevoznog sredstva od odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama pokrivene su i štete koje prouzroče osobe koje voljom vlasnika sudjeluju u uporabi prijevoznog sredstva.

[20] Vidjeti u tom smislu: presudu SEU, C-442/10 od 1. prosinca 2011., (predmet Churchill Insurance Company Limited), EU, EU:C:2011:799, t. 33. do 44.

[21] Vidjeti u tom smislu: presudu SEU,  C-162/13 od 4. rujna 2014. (predmet Vnuk) , EU, ECLI: EU:C:2014:2146, t. 41. i 42.,  i presudu SEU, C-514/16 od 28. studenoga 2017. (predmet Rodrigues de Andrade), EU, ECLI: EU:C:2017:908, t. 31.