Podnositeljica zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava (dalje: ESLJP) bila je zaposlena u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Taj je ugovor prestao otkazom skrivljenim ponašanjem podnositeljice od 27. ožujka 2009.
Tijekom sudskog postupka radi utvrđenja nedopuštenosti tog otkaza ugovora o radu, stranke su 2. veljače 2010. zaključile novi ugovor o radu. Valjanost ovog posljednjeg ugovora o radu podnositeljica nije osporavala, ali je po dolasku na posao (nakon duljeg bolovanja) 18. listopada 2010. usmeno obaviještena da je s tim danom istekao otkazni rok iz odluke o otkazu od 27. ožujka 2009. te joj je uskraćen daljnji rad. Istovremeno je obaviještena da je ugovor od 2. veljače 2010. sklopljen samo kao formalnost radi usklađenja s novom sistematizacijom radnih mjesta tijekom otkaznog roka.
Radi zaštite svojih prava podnositeljica je ustala tužbom kojom je tražila da se utvrdi da joj je poslodavac nezakonito uskratio pravo na obavljanje poslova iz ugovora o radu od 2. veljače 2010. te da se poslodavcu naloži vratiti je na poslove i radne zadatke sukladno ugovoru o radu sklopljenom 2. veljače 2010.
Njezin je zahtjev odbijen 9. listopada 2013. donošenjem presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-992/13 kojom je preinačena prvostupanjska presuda. Bitni dio te odluke glasi:
Naime, iz ugovora o radu od 2. listopada 2010. proizlazi da su stranke kao nesporno utvrdile da je među njima već zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a da se taj ugovor sklapa u skladu s Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika od 18. siječnja 2010.
S obzirom na navedeno, a budući da je tužiteljici ranije otkazan ugovor o radu od 29. lipnja 2001. zbog skrivljenog ponašanja, da je spor oko zakonitosti tog otkaza u tijeku te da je tijekom otkaznog roka ovim novim ugovorom došlo do usklađivanja njenog radnopravnog statusa sa novom sistematizacijom radnih mjesta, pri čemu je istaknuto da je radni odnos već ranije zasnovan na neodređeno vrijeme, usmenom obavijesti da je radni odnos prestao istekom otkaznog roka nije došlo do povrede tužiteljičinih prava iz radnog odnosa.
Tuženik je tužiteljicu nakon isteka otkaznog roka po osnovi otkaza ugovora o radu od 29. lipnja 2001. obavijestio da joj je ugovor o radu prestao jer je tada ugovor o radu stvarno prestao. Takvo postupanje pravno je ispravno, a zaključivanje ugovora o radu od 2. listopada 2010. samo je formalne prirode učinjeno u svrhu usklađivanja radnog mjesta tužiteljice sa novom sistematizacijom radnih mjesta za vrijeme dok joj otkazni rok ne isteče.
Slijedom navedenoga, a budući da tuženik nije povrijedio tužiteljičina prava iz radnog odnosa kako to ona u tužbi i tijekom postupka navodi, preinačena je prvostupanjska presuda i odlučeno kao u ovoj drugostupanjskoj presudi (čl. 373. t. 3. ZPP-a).
U zahtjevu podnesenom ESLJP-u podnositeljica je istaknula da je ova presuda drugostupanjskog suda suprotna pravnom stajalištu istog suda izraženom u presudi Gžr-1103/11. od 14. svibnja 2013. kao i presudi Županijskog suda u Splitu Gžp-1168/13. od 4. prosinca 2013.
U tim posljednje navedenim odlukama, donesenim u istovjetnim činjeničnim i pravnim situacijama radnika istog poslodavca, presuđeno je da je poslodavac povrijedio njihovo pravo na rad te mu je naloženo vratiti ih na rad i omogućiti im obavljanje poslova sukladno zaključenom ugovoru o radu.
Podnositeljica je pred ESLJP-om prigovarala da joj je zbog različite sudske prakse povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Vezano uz prigovor koji se odnosi na pravnu nedosljednost sudske prakse, ESLJP je istaknuo da njegova procjena takvih tvrdnji uključuje utvrđivanje postoje li „duboke i dugotrajne razlike“ u mjerodavnoj praksi, predviđa li domaće pravo mehanizme za prevladavanje tih razlika, jesu li ti mehanizmi bili primijenjeni i, ako je to primjereno, s kojim učinkom.
ESLJP je u ovom slučaju utvrdio da se podnositeljičine tvrdnje o pravnoj nedosljednosti odnose na činjenicu da je odluka Županijskog suda u Zagrebu od 9. listopada 2013. suprotna ranijoj odluci istog suda od 14. svibnja 2013. kao i (kasnijoj) odluci Županijskog suda u Splitu od 4. prosinca 2013., iako se obje posljednje navedene odluke odnose na identične činjenične i pravne situacije radnika istog poslodavca.
Imajući na umu da su sve tri odluke donesene u relativno kratkom razdoblju od svibnja do prosinca 2013., ESLJP je ocijenio da presuda koja je donesena u podnositeljičinom predmetu, iako se čini suprotnom drugim dvjema drugostupanjskim odlukama, nije dostatna za zaključak o tome da postoje „duboke i dugotrajne razlike“ u mjerodavnoj praksi domaćih sudova.
Osim toga, navedeno je da je presuda drugostupanjskog suda donesena u predmetu podnositeljice zadovoljavajuće obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom. Isto tako, nije nađeno ništa što bi ukazivalo na to da je postupak u kojem je donesena bio nepošten. Zbog toga je prigovor podnositeljice ocijenjen očito neosnovanim i odbačen kao nedopušten.
Mr. sc. Iris Gović Penić, sutkinja Županijskog suda u Zagrebu
