Naime, prema malteškom pravu država je mogla izdati nalog za rekviziciju nekretnina od privatnih vlasnika ukoliko je to bilo nužno radi ostvarenja javnog interesa osiguranja smještaja određenim kategorijama osoba, odnosno radi osiguranja ravnomjerne distribucije životnog prostora. Nalog za rekviziciju vlasniku nekretnine nametao je svojevrsni odnos trajnog zakupa sa stanarom kojem je nekretnina dodijeljena (prvotno je to bila tzv. emfiteuza, nasljedni zakup, koji je kasnije pretvoren u obični trajni zakup nekretnine). Pri tom vlasnik nekretnine ima pravo na zakupninu u visini koju propisuje država.
Podnositelji zahtjeva su suvlasnici kuće na Malti. Ta je kuća 1992. g. oduzeta podnositeljima i dodijeljena u emfiteuzu trećim osobama. Po isteku roka, 2007. g., emfiteuza je ex lege pretvorena u najam te su stanari podnositeljima plaćali godišnju najamninu u iznosu od 279,50 EUR. Podnositelji su 2009. g. pred domaćim sudovima pokrenuli postupak zbog povrede prava na mirno uživanje vlasništva sukladno čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). Vještačenjem provedenim tijekom postupka utvrđeno je da je na nekretnini podnositelja zahtjeva zbog neodržavanja nastala šteta u iznosu od 58.000 EUR, kao i da tržišna vrijednost godišnjeg najma kuće podnositelja iznosi 4.893 EUR. Prvostupanjski sud je poništio nalog za rekviziciju i obvezao državu da podnositeljima isplati naknadu u iznosu od 50.000 EUR. Presudu je preinačio Ustavni sud umanjivši dosuđenu naknadu na 12.000 EUR na ime nematerijalne štete, te je ujedno odbio zahtjev za poništenje naloga za rekviziciju, jer su podnositelji propustili navedeno tražiti u redovnom sudskom postupku. Ovakva odluka Ustavnog suda predstavljala je djelomično odstupanje od ranije prakse toga suda. Nakon odluke Ustavnog suda vlasti su povukle nalog za rekviziciju, no nekretnina i dalje nije vraćena podnositeljima koji odbijaju ući u posjed bez službenog zapisnika o primopredaji u kojem će biti konstatirano stanje nekretnine i nastala šteta koju je država dužna podmiriti podnositeljima. Država je na koncu 2015.g. ključeve nekretnine položila u sudski polog.
Podnositelji zahtjeva su u svom zahtjevu ESLJP-u tvrdili da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva kroz dugogodišnje miješanje države u ostvarenje toga prava.
Primarno pitanje na koje je ESLJP morao odgovoriti u tom smislu jest pitanje mogu li se podnositelji zahtjeva i nakon što im je u domaćem postupku dosuđena naknada štete smatrati žrtvama povrede Konvencije, u smislu čl. 35. st. 3. (a) Konvencije.
Primjenjujući kumulativne kriterije razvijene u ranijoj praksi o navedenom pitanju1, ESLJP je zaključio kako se podnositelji zahtjeva i dalje mogu smatrati žrtvama povrede Konvencije, unatoč tome što su domaći sudovi u svojim odlukama utvrdili postojanje povrede prava na mirno uživanje vlasništva i za tu povredu dosudili određenu naknadu. Naime, naknada dosuđena na domaćoj razini zbog povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju može se smatrati primjerenom samo ukoliko obuhvaća sve aspekte pretrpljene štete, dakle materijalnu i nematerijalnu štetu. Protivno tome, podnositeljima zahtjeva je u domaćem sudskom postupku u konačnici dosuđena samo nematerijalna šteta, te su upućeni da naknadu materijalne štete ostvare u zasebnom sudskom postupku. Ovakav stav ocijenjen je neprihvatljivim stoga što nisu postojale nikakve zapreke u nacionalnom zakonodavstvu da se u istom postupku podnositeljima zahtjeva dosudi i materijalna šteta koja je povezana s povredom njihovog prava na mirno uživanje vlasništva. ESLJP je istaknuo kako u opisanoj situaciji nisu postojali nikakvi razlozi zbog kojih bi korištenje nekog drugog pravnog sredstva za ostvarenje prava na naknadu materijalne štete bilo nužno. Ovo poglavito stoga što je konačnu odluku o visini naknade donio Ustavni sud u postupku koji predstavlja univerzalno domaće pravno sredstvo koje podnositelji zahtjeva trebaju iscrpiti prije obraćanja ESLJP-u. Na temelju navedenog, ESLJP je zaključio da se podnositelji zahtjeva i dalje mogu smatrati žrtvama povrede prava na mirno uživanje vlasništva.
Kako je ESLJP još u rujnu 2006.g. u presudi Ghigo protiv Malte (br. 3122/05), koja se odnosi na činjenično bitno sličan predmet, zauzeo jasan stav da dugogodišnja nemogućnost korištenja nekretnina, zbog zakona kojim su one dodijeljene na neograničeno korištenje trećim osobama bez naknade tržišne vrijednosti najamnine vlasnicima, predstavlja povredu prava na mirno uživanje vlasništva, nije bilo potrebno provoditi test razmjernosti u ovome predmetu. Na temelju sličnosti ovoga predmeta s citiranim predmetom Ghigo, ESLJP je jednostavno zaključio da je podnositeljima zahtjeva povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva.
Podnositelji zahtjeva su također prigovorili da nisu imali na raspolaganju učinkovito pravno sredstvo za rješavanje svih njihovih prigovora o povredi prava na mirno uživanje vlasništva. Poglavito, podnositelji su istaknuli da je nemogućnost stupanja u posjed njihove nekretnine utemeljena na domaćem zakonu, isto kao i visina najamnine na koju imaju pravo, pa stoga nisu mogli s uspjehom pokretati nikakve postupke pred domaćim tijelima jer bi takvi postupci unaprijed bili osuđeni na neuspjeh.
Prije svega, ESLJP je istaknuo da, prema malteškom pravu, u postupku pokrenutom zbog povrede prava zajamčenih Ustavom i/ili Konvencijom, nadležni sudovi imaju nadležnost i ovlast naložiti iseljenje stanara i dosuditi sve vidove pretrpljene štete vlasnicima nekretnina. No, dugogodišnja praksa malteških sudova pokazuje da ne postoje odluke o iseljenju stanara koji nekretnine koriste na temelju relevantnih zakona2, da su iznosi naknade štete redovito neprimjereno niski, te dodatno opterećeni obvezom tužitelja (vlasnika nekretnina) da nadoknade troškove postupka. Stoga učinkovitost spomenutog pravnog sredstva u ovoj vrsti predmeta postoji samo u teoriji, ali ne i u praksi.
U pogledu pravnih sredstava koje je su podnositelji mogli koristiti u domaćem sustavu nakon što je Ustavni sud utvrdio povredu njihovog prava na mirno uživanje vlasništva kako bi ishodili iseljenje stanara, ESLJP nije zauzimao poseban stav o njihovoj učinkovitosti, s obzirom na činjenicu da je i samo utvrđenje povrede Konvencije od strane Ustavnog suda u ovome predmetu predstavljalo odstupanje od ranije prakse. U dijelu koji se odnosi na pravna sredstva usmjerena na utvrđivanje visine pretrpljene štete i njenu naknadu, ESLJP je istaknuo kako je osupnut činjenicom da se Ustavni sud, koji je imao i ovlasti i nadležnosti okončati utvrđenu povredu ljudskih prava i osigurati njeno popravljanje kroz obeštećenje, odgovornost za isto prebacio na redovne sudove. Ipak, ta okolnost nije bila dovoljna da ESLJP zaključi da navedeni pravni put ne bi bio učinkovito pravno sredstvo.
S druge pak strane, uvažavajući činjenicu da je ustavnosudski postupak trajao pet godina, te da su podnositelji za konačno rješenje svih svojih prigovora morali pokrenuti novi postupak pred redovnim sudovima (za koji se pretpostavlja da bi trajao najmanje pet godina na dvije razine nadležnosti), ESLJP je zaključio da domaći pravni sustav podnositeljima nije omogućio učinkovit pravni put za rješavanje ukupnosti njihovih prigovora o povredi prava na mirno uživanje vlasništva.
S obzirom na utvrđene povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju i čl. 13. u svezi čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju te činjenicu da je nacionalni Ustavni sud dosudio podnositeljima naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na mirno uživanje vlasništva, ESLJP se detaljno očitovao o zahtjevu podnositelja za naknadu svakog pojedinog vida štete.
U tom smislu, ESLJP je prvenstveno istaknuo kako naknada materijalne štete zbog oštećenja nekretnine još nije raspravljena pred nacionalnim sudovima, pa stoga Europski sud o tom aspektu štete ne može odlučivati.
S druge strane, naknada materijalne štete koji se odnosi na nemogućnost korištenja nekretnine u razdoblju od donošenja odluke o rekviziciji do dana polaganja ključeva nekretnine u sudski polog (čime je nekretnina stavljena na raspolaganje podnositeljima), bila je predmetom razmatranja pred malteškim sudovima. Iako u slučaju ograničenja prava vlasništva u cilju osiguranja socijalne pravde (sprječavanja beskućništva) naknada može biti umanjena (a iznimno čak i u potpunosti odbijena), od trenutka kada mjera ograničenja prava vlasništva više ne služi ostvarenju takvih ciljeva nema osnove za ograničenje visine naknade za nemogućnost korištenja nekretnine.
Prema praksi ESLJP-a, dosuđivanje naknade materijalne štete koja je posljedica povrede Konvencijskih prava, usmjereno je na dovođenje podnositelja, u mjeri u kojoj je to moguće, u situaciju u kojoj bi se nalazio da povrede Konvencije nije bilo, pri čemu se mora uzeti u obzir i inflacija te potreba obračuna kamate radi očuvanja vrijednosti novca. Uvažavajući sve navedene okolnosti, te činjenicu da je iznos zakonom propisane najamnine dostupan podnositeljima jer je položen u sudski polog na njihovo ime, ESLJP je podnositeljima na ime materijalne štete, koja je posljedica nemogućnosti korištenja nekretnine kroz period od dvadeset i tri godine, i kamata na tu naknadu, dosudio 33.000 EUR.
Konačno, iznos od 12.000 EUR koji je Ustavni sud Malte dosudio podnositeljima na ime nematerijalne štete, ESLJP je smatrao dostatnim za pokrivanje naknade nematerijalne štete (pravične naknade) zbog povrede prava na mirno uživanje vlasništva i prava na učinkovito pravno sredstvo s tim u svezi.
Iz navedene presude Europskog suda, koja se odnosi na činjenično vrlo sličnu situaciju onoj u predmetu Statileo protiv Hrvatske3 proizlazi da su načela potpune kompenzacije zbog nemogućnosti korištenja nekretnine kroz dugogodišnje razdoblje izražene u presudi Edward Zammit Maepel i Cynthia Zammit Maepel protiv Malte načelno primjenjiva i na eventualne domaće sudske postupke koje vlasnici nekretnina u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci pokreću pred domaćim sudovima. U svakom slučaju, ukoliko neki takav predmet završi pred ESLJP-om, sasvim je logično da će ESLJP o njemu odlučivati primjenom istih načela.
Matea Bašić, mag. iur, pomoćnica zastupnice Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava
(1) Priznanje postojanja povrede konvencijskih prava od strane domaćih sudova, te dodjela primjerenog i dostatnog obeštećenja za utvrđenu povredu.
(2) Kako ističe ESLJP, domaći sudski postupci ne mogu se smatrati učinkovitim u situacijama postojanja "uvjerljivih zahtjeva usmjerenih na naloge za rekviziciju koji, iako zakoniti i usmjereni na postizanje legitimnih ciljeva, podnositeljima nameću prekomjerni teret" (§ 71 u presudi Edward Zammit Maepel i dr.).
(3) Pri tom valja imati na umu i činjenicu da su načela izražena u ranijim presudama protiv Malte koje se odnose na situaciju nemogućnosti korištenja nekretnina zbog na zakonu utemeljenog (dugo)trajnog najma korištena kao temelj za donošenje presude o povredi prava na mirno uživanje vlasništva vlasnika stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci u presudi Statileo protiv Hrvatske (v. § 117, 125-126 i 138 presude Statileo).
