U skladu s navedenom presudom, kada su pojedinci tražili od Googlea da se izuzmu iz rezultata pretraživanja, Google je to učinio samo u odnosu na ekstenzije domena Europske unije (lokalne, npr. google.fr, ali ne i google.com). Commission nationale de l’informatique et des libertés (dalje: CNIL), francusko nadzorno tijelo za zaštitu podataka, odlukom od 21. svibnja 2015. godine, zatražilo je od Googlea da, kada pristane na zahtjev fizičke osobe za uklanjanjem određenih poveznica s popisa rezultata pretraživanja, obriše te rezultate pretraživanja iz svih ekstenzija domena širom svijeta. Google je odbio postupiti po toj odluci, samo je uklonio sporne rezultate prikazane nakon pretraživanja izvedenog na domenama pretraživača država članica EU-a. Osim toga, Google je neuspješno predložio mjeru "geoblokiranja" povezanu s IP adresom (određivanjem, primjerice, da je korisnik smješten u Francuskoj), bez obzira na domenu tražilice koja se koristi. Presudom od 10. ožujka 2016. CNIL je Googleu izrekao novčanu kaznu za nepoštivanje odluke u iznosu od 100 000 EUR. Google je zatim zatražio da tu presudu francuski Conseil d'État (Državno vijeće) poništi, nakon čega je Conseil d'État uputio niz prethodnih pitanja Sudu.
Nezavisni odvjetnik u svojem mišljenju ukazuje na to da iako odredbe prava EU izričito ne reguliraju teritorijalno područje primjene uklanjanja rezultata pretraživanja, smatra da bi se ipak trebala napraviti distinkcija prema mjestu na kojem se provodi pretraživanje. Poveznice koje su rezultat pretraživanja koje se provodi izvan EU-a ne bi se smjele brisati zato što se to pravo ne bi smjelo primjenjivati izvan granica 28 država članica. Iako mogu postojati primjeri izvanteritorijalne primjene prava EU-a (kao što su to pravila EU-a o zaštiti tržišnog natjecanja ili o žigu Europske unije), nezavisni odvjetnik smatra da Internet kao takav nije ograničena teritorijalna jedinica, pa se takve komparacije ne bi mogle primjenjivati.
Prema riječima nezavisnog odvjetnika, pravo na zaborav mora biti u ravnoteži s legitimnim interesom javnosti za pristup određenim informacijama, a taj interes bi mogao biti drugačiji u državama izvan EU-a. Slijedom toga, s jedne strane, problem bi bio u tome što nadležna tijela EU-a ne bi mogla odrediti i definirati pravo javnosti na pristup informacijama u svim državama svijeta, a s druge strane, ograničio bi se pristup informacijama osobama u trećim državama, što bi moglo zauzvrat dovesti do cenzure kojom bi treće države osobama iz EU-a zabranile pristup informacijama.
Ipak, nezavisni odvjetnik smatra da to ne znači da pravo na zaborav mora biti uvijek ograničeno na EU. U određenim situacijama, smatra da se od operatora pretraživača može zahtijevati da ukloni rezultate pretraživanja na svjetskoj razini, a on to mora učiniti ako u procjeni prioriteta temeljnih prava prevlada pravo na zaborav. Međutim, specifične okolnosti predmetnog slučaja nisu to opravdale.
Zaključno, nezavisni odvjetnik predlaže Sudu pravno rješenje u kojem smatra da operator pretraživača prilikom odlučivanja o zahtjevu za uklanjanjem rezultata pretraživanja nije dužan ukloniti rezultate na svim svojim domenama, na takav način da se oni ne pojavljuju bez obzira na mjesto s kojeg se pristupa informacijama. Međutim, operator pretraživača mora poduzeti sve moguće mjere kako bi osigurao potpuno i djelotvorno pravo na zaborav unutar EU-a, uključujući i mjere "geoblokiranja" IP adresa s područja država članica, bez obzira na naziv domene koja se koristi. To znači da bi, u svakom slučaju, poveznice o kojima je riječ bile uklonjene iz rezultata pretrage korisnika koji se nalazi na europskom teritoriju.
Lucija Prkačin, mag. iur.
