Pristup sigurnosno-obavještajnih agencija podacima kojima raspolažu sudovi

Prikupljanje podataka među glavnim je poslovima i ovlastima hrvatskih sigurnosno-obavještajnih agencija (članak 25.-41. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske, „Narodne novine“, br. 79/06. i 105/06., dalje: ZSOS). Svrha ovih aktivnosti proizlazi iz članka 1. stavak 1. ZSOS-a. Prema spomenutoj odredbi, navedenim se Zakonom, radi sustavnog prikupljanja, analize, obrade i ocjene podataka koji su od značaja za nacionalnu sigurnost, u cilju otkrivanja i sprječavanja radnji pojedinaca ili skupina koje su usmjerene: protiv opstojnosti, neovisnosti, jedinstvenosti i suvereniteta Republike Hrvatske, nasilnom rušenju ustroja državne vlasti, ugrožavanju Ustavom Republike Hrvatske i zakonima utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda te osnova gospodarskog sustava Republike Hrvatske i koji su nužni za donošenje odluka značajnih za ostvarivanje nacionalnih interesa u području nacionalne sigurnosti, osnivaju sigurnosno-obavještajne agencije: Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) i Vojna sigurnosno-obavještajna agencija (u daljnjem tekstu: VSOA).

Prikupljanje podataka po članku 30. ZSOS-a

Ovaj tekst posvećen je primjeni odredbe članka 30. ZSOS-a u odnosu na sudove. Tom je normom, u okviru regulacije prikupljanja podataka, propisano da su čelnici i zaposlenici državnih tijela i tijela jedinica područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima kao i zaposlenici, odnosno pripadnici Ministarstva obrane i Oružanih snaga, dužni udovoljiti zahtjevima sigurnosno-obavještajnih agencija glede podataka kojima raspolažu u okviru zakonom određenog djelokruga. U dijelu što se odnosi na uvid u registre i zbirke podataka i dokumentaciju primjenjuju se i članak 31. te članak 32. toga Zakona.

Što se tiče sudova, kao državnih tijela, odredba članka 30. ZSOS-a vrijedi u odnosu na predsjednike sudova, suce i državne službenike raspoređene u sudovima. Po prirodi stvari, primarno je usmjerena na predsjednike sudova.

Članak 30. ZSOS-a – kao odredba posebnog zakona – u odnosu na prikupljanje podataka od strane sigurnosno-obavještajnih agencija, dovoljna je osnova za prikupljanje podataka o sudskom predmetu. Navedeno isključuje primjenu općih pretpostavki za obavještavanje o predmetu i razgledanje spisa predmeta od strane drugih osoba, propisanih u članku 44. stavak 2. Sudskog poslovnika („Narodne novine“, br. 37/14., 49/14., 8/15., 35/15., 123/15., 45/16., 29/17., 33/17., 34/17., 57/17., 101/18. i 119/18). Osim obveze čuvanja tajnosti podataka, kojima su službenici agencija generalno podvrgnuti, ovdje vrijede i pravila o zaštiti prikupljenih osobnih podataka. Dopušteno je prikrivati svrhu prikupljanja podataka (članak 52. ZSOS-a). Kada je agencija stranka u konkretnome sudskom postupku, vrijede opće odredbe o položaju stranaka, usmjerene, među inim, na osiguranje njihove procesne ravnopravnosti.

Autonomija sudova i sudaca

Istodobno, odredba članka 30. ZSOS-a ne derogira ustavne odredbe kojima je propisana samostalnost i neovisnost sudbene vlasti (članak 118. stavak 2. i 3., vezano uz članak 121. stavak 1., članak 122. i članak 124. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“, br. 59/90., 135/97., 8/98. – proč. tekst, 113/00., 124/00. – proč. tekst, 28/01., 41/01. – proč. tekst, 55/01. – ispr., 76/10., 85/10. – proč. tekst i 5/14.). Ustavno uređenje sudačke autonomije dodatno je razrađeno, između ostalog, odredbama Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16. i 67/18.). U prvom je redu riječ o odredbama članka 2., članka 3. stavak 1., članak 4. stavak 1., članak 5., članak 6. i članak 8. navedenog Zakona.

Pritom je neovisnost pravosuđa u cjelini „moguće promatrati individualno kao stanje svijesti pojedinog suca u izvršavanju sudačkog poziva, i institucionalno, kao obvezu države osigurati neovisno funkcioniranje pravosudnog sustava u cjelini“, a „sudac mora postupati ispravno bez straha od kritike i neovisno o tome hoće li konačna odluka biti popularna u javnosti, medijima, vladi, ili sučevim prijateljima i članovima obitelji“, dok se uobičajeni društveni kontakti „ne trebaju izbjegavati, ali treba voditi računa da se pri tome ne stvara dojam u javnosti o ugrozi neovisnosti suca i utjecaju 'sa strane'“ (iz točke 4. Smjernica za tumačenje i primjenu Kodeksa sudačke etike).

Na umu je potrebno imati i da su spomenute agencije dio izvršne vlasti. Također, agencije su obuhvaćene općom obvezom države da osigura samostalnost i neovisnost sudova.

Ograničenja pristupa podacima sudova

Sagledavajući cjelinu mjerodavnoga normativnog okvira, dva su glavna ograničenja kojima je podvrgnuta primjena članka 30. ZSOS-a u odnosu na podatke kojima raspolažu sudovi. Prvo, ova se norma ne odnosi na saznanja koja nemaju obilježja podataka kojima sud raspolaže u okviru zakonom određenog djelokruga. Primjerice, ne odnosi se na predviđanje ishoda pojedinog spora, na procjenu valjanosti argumentacije pojedine stranke u sporu, na (ne)sklonost pojedinog suca određenim pravnim stajalištima i sl. Drugo, članak 30. ZSOS-a ne može biti interpretiran na način koji bi omogućavao bilo kakav, makar i vrlo neizravan i sofisticiran, utjecaj na odlučivanje suda (suca).

Postupanje predsjednika suda protivno netom navedenom može činiti razlog za njegovo razrješenje s predsjedničke dužnosti, članak 85. stavak 4. točka 5., možebitno i točka 1., Zakona o Državnom sudbenom vijeću („Narodne novine“, broj 116/10., 57/11., 130/11., 13/13., 28/13., 82/15. i 67/18.). Sudac bi se, pak, izložio stegovnoj odgovornosti (članak 62. navedenoga Zakona). U obavljanju poslova sudske uprave nemoguće je posve isključiti razmimoilaženja, ponekad i konflikte između predsjednika suda i suca. Međutim, što se tiče domene suđenja, primarna je uloga predsjednika suda da sucima bude „gromobran“, a ne provodnik utjecaja (šire o ovome v. npr. u tekstu: Odnos predsjednika suda sa sudskim strankama – pravno uređenje i pitanja iz prakse, dostupnom na poveznici: https://hrcak.srce.hr/219405 ).

Dodajmo da pojedina odluka suda u određenom predmetu sâma po sebi ne može predstavljati ugrozu za nacionalnu sigurnost. Relevantno za nacionalnu sigurnost može biti odlučivanje suca kao posljedica korupcije, djelovanja strane agenture i sl., ali ne i odluka donesena u okviru sudačke autonomije, bez nedopuštenih utjecaja i/ili motiva, bez obzira radi li se o pravilnoj odluci ili ne.

doc. dr. sc. Alen Rajko