Sud EU-a odlukom u predmetu oznake C-268/17 od 25. srpnja 2018. odgovorio je na pitanje vezano uz u postupak povodom izdavanja europskog uhidbenog naloga te je utvrdio da se zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 2., članka 3. točke 2. i članka 4. točke 3. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, u daljnjem tekstu: Okvirna odluka, koja je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. i da je zahtjev je upućen u okviru postupka povodom izdavanja europskog uhidbenog naloga (u daljnjem tekstu: EUN) protiv mađarskog državljanina, od strane Županijskog suda u Zagrebu.
Županijski sud u Zagrebu postavio je pet pitanja Sudu EU-a, iznoseći dvojbe o tumačenju razloga za neizvršenje izdanog EUN-a koji su predviđeni u članku 3. točki 2. i članku 4. točki 3. Okvirne odluke 2002/584. Županijski sud u Zagrebu se između ostalog obratio Sudu EU kako bi saznao koje su obveze države članice izvršenja kad su različita nadležna pravosudna tijela u nekoliko navrata izdala EUN, u stadijima prije i nakon pokretanja sudskog kaznenog postupka.
Na ključno, peto pitanje, treba li članak 1. stavak 2. Okvirne odluke 2002/584/PUP tumačiti na način da je pravosudno tijelo države članice izvršenja dužno donijeti odluku o svakom EUN-u koji mu je poslan, čak i ako je u toj državi članici već odlučeno o prethodnom EUN-u koji se odnosio na istu osobu i isto djelo, ali je drugi europski uhidbeni nalog izdan samo zbog toga što je u državi članici izdavanja podignuta optužnica protiv tražene osobe, Sud EU-a istaknuo je da države članice izvršavaju svaki EUN na temelju načela uzajamnog priznavanja, u skladu s odredbama Okvirne odluke. Stoga pravosudna tijela izvršenja mogu odbiti izvršiti takav nalog samo u taksativno navedenim slučajevima koji su predviđeni Okvirnom odlukom, a izvršenje EUN-a "(...) smije se podvrgnuti samo uvjetima koji su u njoj iscrpno navedeni". Okvirnom odlukom su u članku 3. izričito navedeni razlozi za obvezno neizvršenje, a člancima 4. i 4.a navedeni su i razlozi za moguće neizvršenje EUN-a. Time pravosudno tijelo koje ne odgovori na izdan EUN i pravosudnom tijelu koje je izdalo nalog ne dostavi nikakvu odluku, povređuje svoje obveze iz Okvirne odluke 2002/584 te je Sud EU presudio da članak 1. stavak 2. Okvirne odluke 2002/584/PUP treba tumačiti na način da je pravosudno tijelo države članice izvršenja dužno donijeti odluku o svakom EUN-u koji mu je poslan, čak i ako je u toj državi članici već odlučeno o prethodnom EUN-u koji se odnosio na istu osobu i isto djelo, ali je drugi europski uhidbeni nalog izdan samo zbog toga što je u državi članici izdavanja podignuta optužnica protiv tražene osobe.
Sud EU u nastavku obrazlaganja svoje presude odgovorio je zajedno na prva četiri postavljena pitanja koja su zatražila tumačenje članka 3. točke 2. i članka 4. točke 3. Okvirne odluke 2002/584 u kontekstu odbijanja izvršenja EUN-a na temelju jedne od tih odredaba, a koje moguće propisuju da se zemlja kojoj je upućen EUN može pozvati na odluku državnog odvjetništva u okviru koje je osoba protiv koje je izdan EUN ispitana samo u svojstvu svjedoka (u konkretnom je slučaju bila riječ o odluci mađarskog Glavnog državnog odvjetništva za istrage kojom je obustavljena istraga pokrenuta protiv nepoznatog počinitelja).
Sud EU je načelno istaknuo da je u članku 3. točki 2. Okvirne odluke 2002/584 naveden razlog za obvezno neizvršenje u skladu s kojim pravosudno tijelo izvršenja odbija izvršenje EUN-a ako je obaviješteno da je u odnosu na traženu osobu donesena pravomoćna presuda u nekoj državi članici za ista kaznena djela, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja kazne, ona izvršena ili je u tijeku izvršenje kazne ili kazna više ne može biti izvršena u skladu s pravom države članice u kojoj je izrečena. Cilj te odredbe bio je izbjeći da se osoba ponovno kazneno goni ili da joj se sudi u kaznenom postupku za isto djelo, što ujedno predstavlja poštivanje načela ne bis in idem. Navedeno načelo zajamčeno je člankom 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, koji garantira da se nikome ne može ponovno suditi niti ga se može ponovno kazniti u kaznenom postupku za isto kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u Uniji u skladu sa zakonom.
Jedan od uvjeta koji dopuštaju odbijanje izvršenja EUN-a jest da je u odnosu na traženu osobu „donesena pravomoćna presuda”, odnosno i ona odluka tijela koje sudjeluje u provedbi kaznenog postupka u nacionalnom pravnom poretku o kojemu je riječ, a kojom je pravomoćno obustavljen kazneni postupak u državi članici, pa i kad u donošenju takve odluke nije sudjelovao sud te takva odluka nije po svojoj formi presuda. Sud EU-a istaknuo je da njegova stabilna praksa smatra da je u odnosu na traženu osobu donesena pravomoćna presuda za isto djelo, u smislu članka 3. točke 2. Okvirne odluke 2002/584, ako je nakon kaznenog postupka u širem smislu, kazneni progon pravomoćno okončan ili ako su pravosudna tijela države članice donijela odluku u skladu s kojom se okrivljenik pravomoćno oslobađa za djela koja su mu stavljena na teret, dok donošenje „pravomoćne presude” u smislu članka 3. točke 2. Okvirne odluke 2002/584 pretpostavlja postojanje ranijeg kaznenog progona koji se vodio protiv tražene osobe. Sud EU-a nadalje naglašava da se načelo ne bis in idem primjenjuje se samo na osobe u odnosu na koje je donesena pravomoćna presuda u državi članici, te se ne odnosi na druge sudionike u kaznenom postupku, primjerice osobe koje su ispitane u okviru kaznene istrage u svojstvu svjedoka. Slijedom navedenog, Sud EU-a utvrdio je da odbijanje izvršenja hrvatskog EUN-a od strane mađarskih tijela, a na temelju članka 3. točke 2. Okvirne odluke 2002/584, nije bilo moguće pozivanjem na okolnost da je tražena osoba tijekom istrage u Mađarskoj ispitana u svojstvu svjedoka, a da se istraga vodila protiv nepoznate osobe, koja je i obustavljena odlukom mađarskog Glavnog državnog odvjetništva za istrage od 20. siječnja 2012.
U članku 4. točki 3. Okvirne odluke 2002/584 navedena su tri razloga za moguće neizvršenje: 1) pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje EUN-a ako su pravosudna tijela države članice izvršenja odustala od kaznenog progona zbog kaznenog djela zbog kojega je izdan EUN, 2) izvršenje EUN-a može se odbiti ako su pravosudna tijela države članice izvršenja odlučila obustaviti postupak zbog kaznenog djela zbog kojega je izdan EUN i 3) pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti EUN ako je traženoj osobi u nekoj državi članici zbog istih kaznenih djela izrečena pravomoćna presuda koja sprečava daljnji kazneni postupak. Slijedom okolnosti konkretnog predmeta u kojemu je došlo do zastoja postupka radi postavljanja prethodnog pitanja, a radi odbijanja izvršenja EUN-a na temelju tri razloga za neizvršenje predviđenog člankom 4. točkom 3. Okvirne odluke 2002/584, Sud EU smatrao je da se mađarska pravosudna tijela nisu mogla pozvati na spomenutu odluku.
Sud EU-a konačno je u bitnome istaknuo da mjerodavni članci 3. točka 2. i članak 4. točka 3. Okvirne odluke 2002/584 ne dopuštaju odbijanje izvršenja EUN-a pozivanjem na odluku državnog odvjetništva kojom se obustavlja istraga pokrenuta protiv nepoznatog počinitelja, a tijekom koje je osoba protiv koje je izdan EUN ispitana u svojstvu svjedoka, te da se protiv nje nije vodio kazneni postupak, niti je spomenuta odluka donesena u odnosu na tu (traženu) osobu.
Pravorijek Suda EU-a u iznesenom hrvatskom predmetu, u povodu postavljanja pitanja koja između ostalog dotiču i dvostrukost kaznenih postupaka, odnosno moguću povredu načela ne bis in idem kod izdavanja EUN-a, glasi:
"1. Članak 1. stavak 2. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., treba tumačiti na način da je pravosudno tijelo države članice izvršenja dužno donijeti odluku o svakom europskom uhidbenom nalogu koji mu je poslan, čak i ako je u toj državi članici već odlučeno o prethodnom europskom uhidbenom nalogu koji se odnosio na istu osobu i isto djelo, ali je drugi europski uhidbeni nalog izdan samo zbog toga što je u državi članici izdavanja podignuta optužnica protiv tražene osobe.
2. Članak 3. točku 2. i članak 4. točku 3. Okvirne odluke 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, treba tumačiti na način da se radi odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga na temelju jedne od tih odredaba nije moguće pozvati na odluku državnog odvjetništva, poput one mađarskog Glavnog državnog odvjetništva za istrage o kojoj je riječ u glavnom postupku, kojom se obustavlja istraga pokrenuta protiv nepoznatog počinitelja, u okviru koje je osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog ispitana samo u svojstvu svjedoka a da se protiv nje nije vodio kazneni postupak niti je ta odluka donesena u odnosu na tu osobu."
Ivana Đuras, viša savjetnica, Ustavni sud RH
