Osnovna negativna obveza države na temelju čl. 1. Protokola br. 1. je ne uplitati se u pravo na mirno uživanje vlasništva (primjerice, nerazmjernim oduzimanjem imovine). S druge strane postoji i pozitivna obveza države da poduzme odgovarajuće mjere kako bi se spriječilo neopravdano miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, uspostavio prikladan i učinkovit pravni okvir za ostvarivanje tog prava, te otklonile postojeće povrede.
Međutim, u praksi ESLJP-a pokazalo se suvišnim uspostavljati stroge granice u definiranju pozitivnih i negativnih obveza države u pogledu prava vlasništva. Tako je u predmetu Ališić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Srbije i Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije (br. 60642/08, presuda od 16. srpnja 2014.), Veliko vijeće zaključilo da prigovori podnositelja na nemogućnost podizanja štednje s bankarskih računa te činjenica da su njihovi depoziti postali nedostupni zbog čimbenika poput nedostatka sredstava u relevantnim bankama, zakonom nametnutog zamrzavanja računa, te propusta domaćih tijela vlasti da poduzmu mjere s ciljem omogućavanja vlasnicima depozita da raspolažu svoju štednjom, predstavlja takvo stanje koje se može ispitati s aspekta uplitanja u djelotvorno ostvarivanje prava na mirno uživanje vlasništva (negativna obveza) i propusta države da se osigura ostvarivanje spornih prava (pozitivna obveza).
Povreda pozitivne obveze države da osigura djelotvoran sustav ostvarivanja konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva povlači za sobom i dodatne posljedice. U predmetu Statileo protiv Hrvatske (br. 12027/10, presuda od 10. srpnja 2014.), ESLJP je našao povredu čl. 1. Protokola br. 1 zbog nerazmjernosti miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva vlasnika stanova na kojima treće osobe ostvaruju stanarsko pravo. ESLJP je tada prigovorio ne samo činjenici da vlasnici nemaju prema domaćem pravu prikladna postupovna prava za ostvarivanje povrata posjeda stanova niti ikakva utjecaja na sam ugovor o najmu, već i činjenici da je iznos zaštićene najamnine neprimjeren miješanju u pitanju, osobito u odnosu na tržišnu najamninu. ESLJP je izrijekom nazvao paradoksalnim situaciju da "su stariji najmodavci slabijeg imovnog stanja ustvari subvencionirali stanovanje radno sposobnih najmoprimaca koji primaju plaću".
Nakon utvrđenja povrede pozitivne obveze države da uspostavi pravičnu ravnotežu između interesa vlasnika i zaštićenih najmoprimaca, sukladno čl. 46. Konvencije predmet Statileo dostavljen je na izvršenje Odboru ministara koji je ovlašten određivati kako pojedinačne mjere izvršenja u odnosu na podnositelje, tako i opće mjere izvršenja presude u odnosu na državu. Na taj način se ustvari oživotvoruje pozitivna obveza države da uskladi svoje postupanje s presudama ESLJP-a. U postupku izvršenja ovog predmeta Odbor je između ostalog ustanovio da se u izvršenju općih mjera država obvezala donijeti novi Zakon o najmu stanova koji će vlasnicima omogućiti da ostvare pravo na tržišnu najamninu.
Međutim, sama najavljena zakonska izmjena nije dostatna za saniranje postojeće povrede jer na temelju iste vlasnici ne mogu ostvariti pravo na razliku između zaštićene i tržišne najamnine koju su dosad propustili ostvariti.
Stoga su u predmetu Bego i drugi protiv Hrvatske (br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12, presuda od 15. studenog 2016.) vlasnici stanova pokrenuli parnični postupak protiv države tražeći donošenje presuda kojima se državi nalaže isplata razlike između zaštićene najamnine koju su imali pravo primati prema domaćem zakonodavstvu i tržišne najamnine koju su mogli primiti da njihovi stanovi nisu bili sustavu zaštićenog najma. Njihov zahtjev je odbijen, a Vrhovni sud je zaključio da prema hrvatskom pravu podnositelji nemaju pravo na naknadu štete od države jer ne postoji protupravnost postupanja države kao jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu.
Međutim, ESLJP je u ovom predmetu našao povredu čl. 1. Protokola br. 1 u vezi sa čl. 41. Konvencije koji određuje da žrtve utvrđene povrede imaju pravo na potpunu naknadu štete koju zbog iste trpe. U tom smislu nacionalni sudovi su propustili izvršiti presudu Statileo u predmetu Bege i drugih, ali i propustili izravno primijeniti Konvenciju, usprkos tome što je Konvencija kao međunarodni ugovor sukladno Ustavu po svojoj pravnoj snazi iznad zakona i prema stabilnoj praksi Ustavnog suda izravno primjenjiva u postupcima pred nacionalnim sudovima (vidi, primjerice među brojnima, odluku Ustavnog suda broj: U-III-3304/2011 od 23. siječnja 2013., te predmet ESLJP-a Habulinec i Filipović protiv Hrvatske, br. 51166/10, odluka od 4. lipnja 2013., za sažetak ranije prakse Ustavnog suda o izravnoj primjenjivosti Konvencije).
U tom kontekstu valja napomenuti da je u postupku izvršenja presude Bego i drugi protiv Hrvatske Odbor ministara odredio kao opću mjeru otklanjanja postojeće povrede nužnost promjene shvaćanja Vrhovnog suda iznesenog u tom predmetu za prijelazno razdoblje do stupanja na snagu novog Zakona o najmu stanova. Postupak je još uvijek u tijeku i provodi se nadzor nad izvršenjem ove mjere.
Nataša Belamarić
mr. sc. Helena Majić
Više o zaštiti vlasništva u praksi Europskog suda za ljudska prava možete saznati na našem pravnom praktikumu koji će se održati 11.10.2019.
