Izraženim stajalištem Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj: U-III-5423/2008 od 28. siječnja 2009. prihvaćena su stajališta i standardi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), koji (ne)pristranost suda provjerava primjenom subjektivnog i objektivnog testa.
Subjektivno mjerilo pretpostavlja ispitivanje je li sudac imao neki od osobnih razloga pristranosti u konkretnom predmetu ili kakvu osobnu predrasudu, dok objektivno mjerilo znači ispitati jamči li sud sam, odnosno njegov sastav, dovoljno sigurnosti kako bi isključio svaku opravdanu sumnju u pogledu svoje nepristranosti. Objektivno je mjerilo važno imati u vidu pri ispitivanju objektivne nepristranosti, jer sudovi upravo time što nastupaju kao nepristrani pridonose povjerenju javnosti koje je nužno u demokratskom društvu.
Ustavni sud prilikom ocjene ustavnih tužbi u kojima se podnositelji pozivaju na pristranost suda i stoga nepravično suđenje konzultira praksu ESLJP-a i implementira ju u svoje odluke. Tako je primjerice u predmetima Olujić protiv Hrvatske (presuda, 5. 2. 2009., zahtjev br. 22330/05) i Mežnarić protiv Hrvatske (presuda, 15.7.2005., zahtjev br. 71615/01) istaknuto da u provjeri sudačke nepristranosti mišljenje stranke koja tu nepristranost osporava nije odlučno, premda je važno zbog povjerenja koje sudovi u demokratskom društvu moraju imati u očima javnosti i same stranke, slijedom čega mišljenje stranke mora u konkretnom slučaju biti opravdano objektivnim.
ESLJP je u predmetu Parlov-Tkalčić protiv Hrvatske (presuda, 22. 12. 2009., zahtjev br. 24810/06) ispitivao tzv. unutarnju nepristranost, to jest pritiske koji dovode u pitanje pristranost suda odnosno suca, a koji dolaze iz samog suda te je istaknuo:
"Sud ponavlja da se, prema njegovoj stalnoj sudskoj praksi, postojanje nepristranosti u smislu članka 6. stavka 1. mora utvrditi primjenom subjektivnog testa, pri čemu se mora uzeti u obzir osobno uvjerenje i ponašanje konkretnog suca, to jest, je li sudac imao neke osobne predrasude ili pristranosti u tom predmetu; te isto tako primjenom objektivnog testa, to jest, na način da se utvrdi je li sâm sud, uzimajući u obzir, između ostalih aspekata, i njegov sastav, nudio dovoljna jamstava kako bi se isključila svaka opravdana sumnja glede njegove nepristranosti (vidi, inter alia, Fey v. Austria, 24. veljače 1993., §§ 27, 28 i 30, Series A no. 255-A; te Wettstein v. Switzerland, br. 33958/96, § 42, ECHR 2000-XII).
79. Glede subjektivnoga testa, osobna nepristranost suca mora se pretpostaviti dok se ne dokaže suprotno (vidi Wettstein, prethodno citirano, § 43).
80. Glede objektivnoga testa, potrebno je utvrditi postoje li dokazive činjenice koje mogu pobuditi sumnju glede nepristranosti suca koji odlučuje u predmetu. To podrazumijeva da, kad se odlučuje o tome postoji li u određenom predmetu opravdani razlog za bojazan da sud nije nepristran, stav dotične osobe jest važan, ali nije i odlučan. Odlučno je može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi Wettstein, prethodno citirano, § 44, te Ferrantelli and Santangelo v. Italy, 7. kolovoza 1996., § 58, Reports of Judgments and Decisions 1996-III)."
U kaznenom postupku, za nepristranost sudaca, odnosno sudačkih vijeća, kao i ocjenu sudačke nepristranosti, mjerodavan je bio članak 36. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04. i 71/06.), odnosno neznatno modificiran članak 32. važećeg Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 121/11 - pročišćeni tekst, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., 70/17.) koji u bitnome jednako propisuju da je sudac isključen od obavljanja sudske dužnosti ako je oštećen kaznenim djelom, ako mu je okrivljenik, njegov branitelj, tužitelj, oštećenik, njihov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni drug ili srodnik u uspravnoj liniji bilo do kojeg stupnja, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, a po tazbini do drugog stupnja, ako je s okrivljenikom, njegovim braniteljem, tužiteljem ili oštećenikom u odnosu skrbnika, štićenika, posvojitelja, posvojenika, hranitelja ili hranjenika, smještene osobe ili udomitelja, ako je u tome kaznenom predmetu obavljao dokazne radnje ili je odlučivao o potvrđivanju optužnice ili je sudjelovao u postupku kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik, savjetnik žrtve ili opunomoćenik oštećenika odnosno tužitelja, ili je ispitan ili treba biti ispitan kao svjedok ili vještak, ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnim lijekom. Sudac može biti otklonjen od obavljanja sudske dužnosti ako se izvan slučajeva koji su prethodno propisani, navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost.
U sferi građanskih postupaka mjerodavnim se ukazuje članak 71. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19.) koji propisuje da sudac ne može obavljati sudačku dužnost: ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stupnja, a u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili mu je bračni drug, izvanbračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stupnja, bez obzira na to je li brak prestao ili nije. ESLJP je u recentnoj odluci Marija Vukelić i Ante Vukelić protiv Hrvatske (odluka, 17.9.2019., zahtjev br. 50546/14) proglasio zahtjev nedopuštenim i odbacio ga, a prigovor u odnosu na članak 6. stavak 1. - pravo na pošteno suđenje, nepristrani sudac, očito neosnovanim. U navedenom je predmetu ESLJP koristio načelna stajališta u odnosu na nepristranost sudova iz presude Morice protiv Francuske ([Vv], br. 29369/10, §§ 73. i 78, 23. travnja 2015.), a koja je ponovio u presudi Ramljak protiv Hrvatske (presuda, 27.6.2017., zahtjev br. 5856/13, § 26.). U predmetu Ramljak protiv Hrvatske podnositeljica zahtjeva je pred jednim Općinskim sudom pokrenula parnični postupak u kojem je tražila poništenje oporuke, a spor je pravomoćno izgubila. Jedan od sudaca koji je donio drugostupanjsku odluku bio je otac odvjetničkog vježbenika zaposlenog u uredu odvjetnika koji je zastupao suprotnu stranku. Podnositeljica nije uspjela niti s revizijom u kojoj je prigovorila nepristranosti suca suda drugog stupnja, jer je Vrhovni sud utvrdio da sin navedenog suca nije sudjelovao ni u kojem svojstvu u predmetnoj parnici. Međutim, ESLJP je utvrdio da je tužiteljica imala razlog sumnjati u pristranost tog suca, imajući u vidu da je njegov sin bio subordiniran odvjetniku čiji je ured zastupao protivnu stranku u parnici, te je stoga utvrdio povredu prava podnositeljice na pošteno suđenje.
S druge strane, u predmetu Marija Vukelić i Ante Vukelić protiv Hrvatske podnositelji su prigovarali pristranosti suca jednog manjeg Općinskog suda, jer je sudac navodno bio srodnik suprotne stranke u parničnom postupku. Podnositelji su isticali da su o srodstvu suca obavijestili sud čim su navedenu okolnost saznali, ne pojašnjavajući kako su došli do tog podatka i zašto su sumnju u pristranost suca isticali u kasnoj fazi postupka. Podnositelji nisu istaknuli nikakve druge okolnosti koje bi upućivale na zaključak o pristranosti suca.
ESLJP je prvobitno utvrdio da nisu izvedeni dokazi koji bi upućivali na bilo kakvu osobnu pristranost suca koju su istaknuli u zahtjevu podnositelji, slijedom čega je nastavno ocjenjivana objektivna pristranost. Prilikom donošenja ocjene uzeo je u obzir dugotrajnost sudskog postupka koji je proveden pred malim prvostupanjskim sudom u maloj lokalnoj zajednici, što upućuje na zaključak da su podnositelji zahtjeva trebali saznati za srodstvo između suca i suprotne stranke ranije ili se radi o situaciji dalekog srodstva u kojem niti sam sudac nije imao saznanja. Stoga je istaknuo da stupanj srodstva u kojem se navodno nalaze sudac i suprotna stranka (tuženik), a radi se o djeci dvaju bratića, bez drugih naznaka pristranosti, nije dostatan da bi sam po sebi opravdao sumnju u nepristranosti suca. K tome je primijetio da mjerodavna odredba članka 71. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ne navodi tako dalek stupanj srodstva kao razlog zakonskog izuzeća suca, što je utvrdio i Vrhovni sud.
ESLJP je također primijetio da podnositelji zahtjeva nisu isticali nepristranost istoga suca nekoliko godina kasnije, kada je sudio u drugom prvostupanjskom postupku između istih podnositelja i istog tuženika. Argument podnositelja zahtjeva da kasnije nisu mogli tražiti izuzeće suca zbog malog broja sudaca na tom Općinskom sudu ESLJP je smatrao pretjeranim, s obzirom na to da nije bilo očito da bi drugi sudac tog suda bio pristran prema podnositeljima zahtjeva. ESLJP zaključno smatra da su podnositelji mogli na drugi način riješiti pitanje sumnje u pristranost suca u malom sudu i zatražiti delegiranje predmeta drugom općinskom sudu. U točki 27. odluke u predmetu Marija Vukelić i Ante Vukelić protiv Hrvatske ESLJP zaključno navodi: "...There is no indication that another judge of that court would have been biased against the applicant, but in any event, if they had strongly believed so, they could have requested that jurisdiction be transferred to another court (svrsishodna delegacija)".
Ivana Đuras, viša ustavnosudska savjetnica
