Uvod
U žurnom prekršajnom postupku ne primjenjuju se odredbe Prekršajnog zakona o glavnoj raspravi prema članku 222. Prekršajnog zakona ("Narodne novine" broj 107/07., 39/13. i 157/13.; u daljnjem tekstu: PZ).
Žurni prekršajni postupak vodi se za prekršaje s novčanom kaznom do 10.000 kn za fizičku osobu odnosno 30.000 za pravnu osobu; ako je okrivljeni uhićen ili zadržan ili nema stalno prebivalište ili boravak u RH; po prigovoru protiv obaveznog prekršajnog naloga; protiv maloljetnika (čl. 221. PZ-a).
U ovom članku dat ćemo prikaz stajališta Ustavnog suda i ESLJP-a o pitanju žurnih prekršajnih postupaka, kako u apstraktnoj tako i u konkretnoj kontroli tih zakonskih odredbi.
Ocjena ustavnosti
Vlada Republike Hrvatske je kao razlog uvođenja takvog postupka u Prijedlogu Prekršajnog zakona iz 2007. navela: "No najbitnija je novina prijedlog da se vođenje prekršajnog postupka primjenom pravila o glavnoj raspravi bitno reducira na teže prekršaje na način da se postupak za lakše prekršaje u postupak u posebnim slučajevima provodi prema pravilima o žurnom postupku (članak 221.) bit kojega je da se u tom postupku ne primjenjuju odredbe ovog Zakona o glavnoj raspravi, njezinom zakazivanju i vođenju već sud sukladno odredbama ovog Zakona poziva okrivljenika, svjedoke, vještaka i ostale radi ispitivanja, te kada na temelju tih dokaza i drugih dokaza u spisu ocijeni da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno donosi odluku o prekršaju...".
Pojedine odredbe Prekršajnog zakona koje se tiču žurnog prekršajnog postupka bile su osporavane pojedinim prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom koji nisu bili prihvaćeni (U-I-4433/2007 i dr. od 19.6.2009., U-I-748/2010 i dr. od 19.5.2010., U-I-6110/2010 i dr. od 14.12.2010., U-I-557/2012 i dr. od 22.1.2013., U-I-2332/2014 i dr. od 15.10.2014., U-I-6660/2014 od 25.11.2014., U-I-1609/2017 od 12.9.2017., U-I-1211/2018 od 22.5.2018.). U rješenju broj U-I-4433/2007 i dr. u točki 7. obrazloženja, navedeno je: "U postupku u povodu prigovora protiv obaveznog prekršajnog naloga odlučuje isključivo nadležni prekršajni sud (članak 93. stavak 1. druga rečenica, članci 243. i 244. PZ-a), čime je prema ocjeni Ustavnog suda dostatna sudska zaštita osigurana u skladu s načelom razmjernosti. Prekršajni sud u povodu prigovora nastupa kao sud pune jurisdikcije i u tom je postupku osigurano: 1) da o pravima i obvezama građana (odgovornosti za kažnjivo djelo) odlučuje sud, 2) da postoji pravo na kontrolu prvostupanjske odluke na temelju članka 18. stavka 2. Ustava, 3) da okrivljenik ima sva prava iz članka 29. stavka 2. Ustava te članka 6. Konvencije, i 4) da sud može odlučivati i kontrolirati prvostupanjsku odluku upravnog tijela (prekršajni nalog) u odnosu na pravo i u odnosu na činjenice."
U kaznenim postupcima (postupcima u kojima se odlučuje o "sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela") okrivljenik pored prava iz čl. 29. st.1. ima dodatna prava iz čl. 29. st. 2. Prava stranke koja proizlaze iz prava na pravično suđenje (pravo prisustvovanja/aktivnog sudjelovanja na raspravi/kontradiktornost/jednakost oružja) također postoje i u nekaznenim postupcima, ali su dopuštena veća ograničenja tih prava ovisno o tome o kakvom se postupku radi odnosno od kakve je važnosti za stranku ono o čemu se u postupku odlučuje.
Kad će se smatrati da se radi o postupku u kojem sud odlučuje o "sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela" prosuđuje se prema Engel mjerilima, a to su:
1. postupci koji su kazneni postupci po domaćem pravu
2. vrsta djela - svrha je odvraćanje i kažnjavanje (a ne kompenzacija ili prevencija), odnosi se općenito na sve.
Prema praksi ESLJP-a u to spadaju i prometni prekršaji (Ozturk protiv Njemačke, Ravnsborg protiv Švedske; Igor Pascari protiv Moldavije, 25555/10, presuda od 30.8.2016.; Marčan protiv Hrvatske, 40820/12, presuda od 10.7.2014.; Bojić protiv Hrvatske, 48134/15, odluka od 12.6.2018.).
3. moguća kazna - kazna zatvora (u pravilu), značajna novčana kazna ili manja novčana kazna koja se može zamijeniti zatvorom na vrijeme dulje od najkraćeg, diskvalifikacija za javnu dužnost; bodovi gubitak kojih vodi do gubitka vozačke dozvole
(2. i 3. kriterij se primjenjuju alternativno, ali je moguće kumulativno ako svaki posebno ne daje jasan zaključak).
U odnosu na žurne prekršajne postupke radi prometnih prekršaja ESLJP je u predmetima protiv Hrvatske zaključio da se primjenjuje kazneni aspekt čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (v. predmete Marčan i Bojić).
Ograničenja prava na javnu raspravu
Iako je pravo na javnu raspravu važan dio članka 29. stavka 1. Ustava u njegovom kaznenom aspektu, to pravo nije apsolutno i može se ograničiti kad se radi o djelima koji nisu klasična kaznena djela. Ograničenje prava iz čl. 29. ovisi o tome kakva sankcija prijeti okrivljenom (vrsta i težina kazne/mjere; druge posljedice osude npr. naknada štete). Javna rasprava nije uvijek potrebna, rasprava nije nužna kad je u konkretnom slučaju pitanje bilo isključivo pravno odnosno tehničko. Prema praksi ESLJP-a ne treba rasprava u iznimnim situacijama, kad se postupak tiče isključivo pravnih ili samo tehničkih pitanja (Schuler-Zgraggen protiv Švicarske; Varela Assalino protiv Portugala, Speil protiv Austrije) i kad ne postoji spor oko činjenica ili pravno pitanje koji se mogu razriješiti samo usmenim izvođenjem dokaza pred sucem te kad je okrivljeni mogao pisanim putem iznijeti svoje navode i osporiti dokaze protiv sebe.
Ustavni sud je u dvije svoje odluke nedavno zauzeo načelna stajališta o ograničenju prava na javnu raspravu u žurnim prekršajnim postupcima u vezi primjene Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14. i 64/15.), što su ujedno i najčešći prekršaji u hrvatskom pravnom sustavu. Tako je u predmetima broj: U-III-3312/2017 i U-III-3423/2017 od 9. listopada 2019. zauzeo sljedeća stajališta:
Uloga Ustavnog suda nije da odlučuje koje dokaze treba izvesti, a koje ne, već da, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, uključujući i način na koji su izvedeni dokazi, ocijeni je li taj postupak bio pravičan (usporedi s predmetima ESLjP-a Van Mechelen i drugi protiv Nizozemske, br. 21363/93, 21364/93, 21427/93 i 22056/93, § 50., presuda od 23. travnja 1997., Reports 1997-III; Lisica protiv Hrvatske, br. 20100/06, § 49., presuda od 25. veljače 2010.; Topić protiv Hrvatske, br. 51355/10, § 41., presuda od 10. listopada 2013.; i Murazaliyeva protiv Rusije [Vv], br. 36658/05., § 139., presuda od 18. prosinca 2018.).
Ustavni sud je ponovio da članak 6. stavak 3. točka d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) sadrži načelo da, prije nego što optuženi može biti osuđen, svi dokazi protiv njega moraju u pravilu biti izvedeni u njegovoj prisutnosti na javnoj raspravi u svrhu kontradiktornog raspravljanja.
Kada se osuda temelji na iskazu svjedoka kojeg obrana nije imala mogućnost ispitati potrebno je provesti test ustanovljen u predmetu ESLJP-a Schatschaschwili protiv Njemačke (naprijed citirano), oslanjajući se na predmet ESLJP-a Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Vv] (br. 26766/05 i 22228/06, presuda od 15. prosinca 2011.), a u hrvatskim predmetima primijenjen u predmetu Paić protiv Hrvatske.
Stoga se radi ocjene eventualne povrede ustavnih prava provodi test na temelju sljedećih pitanja:
1) Je li postojao valjan razlog za nemogućnost obrane da ispita svjedoka?
2) Je li iskaz odsutnog svjedoka predstavljao jedini ili odlučujući temelj za osudu podnositelja?
3) Je li bilo dovoljno uravnotežujućih čimbenika koji bi nadoknadili teškoće u kojima je obrana djelovala?
U odnosu na taj treći dio testa, Ustavni sud treba ispitati je li u okolnostima konkretnog predmeta, uzimajući u obzir način na koji su se tijekom postupka stvarno predstavili i štitili interesi podnositelja, posebno vezano uz narav pitanja o kojima je trebao odlučiti prekršajni sud, bio opravdan nedostatak kontradiktorne rasprave koja bi podnositelju omogućio da nazoči ispitivanju svjedoka, postavlja im pitanja te se očituje na njihove iskaze. Drugim riječima, Ustavni sud će ispitati jesu li u pojedinom predmetu ovlasti nadležnog suda u izboru načina vođenja žurnog prekršajnog postupka bile vršene u skladu sa zahtjevima članka 29. Ustava u njegovom kaznenom aspektu. Pri tome, s obzirom na to da se radi o prekršajnom postupku zbog prometnog prekršaja, Ustavni sud smatra bitnim prije svega utvrditi što je konkretno podnositelj osporio prigovorom, je li i na koju okolnost predložio koji dokaz, je li postojao spor oko neke činjenice koji se mogao razriješiti samo usmenim provođenjem dokaza pred sucem, je li taj spor bio važan za odluku o prekršajnoj odgovornosti odnosno temelji li se odluka u bitnome na dokazu na koji se podnositelj nije mogao očitovati. Ustavni sud u vezi s dokaznim postupkom napominje da kod prigovora povrede prava na pravično suđenje nije dovoljno samo navesti da je određeni dokazni prijedlog odbijen odnosno da je u odnosu na njega povrijeđeno načelo kontradiktornosti, već je potrebno pokazati da je taj dokaz bio važan za utvrđivanje istine.
Provevši taj test, Ustavni sud je u predmetu broj: U-III-3312/2017 utvrdio da je podnositeljica imala mogućnost poreći da je počinila prekršaj te iznijeti sve činjenične i pravne tvrdnje koje je smatrala svrsishodnima, i to prvo u pisanom prigovoru protiv prekršajnog naloga kojim je tražila provođenje sudskog postupka, a zatim prilikom njenog ispitivanja pred prekršajnim sudom. Tako je u prigovoru osporila da je počinila prekršaj te tvrdila da je do prometne nezgode došlo krivnjom vozača drugog vozila te da je do kontakta s trećim vozilom došlo zbog njenog pokušaja da izbjegne sudar s drugim vozilom i teže posljedice.
Na okolnost dinamike nastanka prometne nesreće prekršajni sud proveo je dokaze, i to ispitivanje podnositeljice i dvaju svjedoka (policijskog službenika i vlasnika drugog vozila). Iz obrazloženja osporavane presude proizlazi da se ona temelji na iskazu policijskog službenika I. H. odnosno njegovom opisu prometne nezgode i zaključcima o tome kako je do nje došlo. Iskaz drugog svjedoka prekršajni sud smatrao je irelevantnim, a iskaz podnositeljice nije smatrao vjerodostojnim, jer je bio motiviran izbjegavanjem prekršajne odgovornosti.
Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju prekršaj za koji je podnositeljica proglašena krivom nije utvrđen neposrednim opažanjem ili obavljanjem nadzora policijskog službenika I. H. ili druge službene osobe, a niti upotrebom tehničkih uređaja ili drugih tehničkih metoda dokazivanja (laboratorijske analize, vještačenje). Iz zapisnika o očevidu proizlazi da je taj svjedok kao policijski službenik na mjesto događaja došao nakon nezgode u povodu dojave podnositeljice te da svjedoka očevidaca nije bilo. S obzirom na te okolnosti, Ustavni sud je zaključio da se osporavana presuda temelji isključivo na iskazu svjedoka koji, iako je ispitan kao policijski službenik koji je uredovao nakon prometne nezgode, nema neposrednih saznanja o prekršaju za koji je podnositeljica proglašena krivom, i čijem ispitivanju podnositeljica nije mogla prisustvovati niti mu postavljati pitanja. Stoga je prekršajna presuda ukinuta i premdet vraćen na ponovni postupak.
Suprotno tome, u predmetu broj: U-III-3423/2017 Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu utvrdivši da je sudska presuda protiv podnositeljice utemeljena na nalazu prometnog vještaka, kojeg podnositeljica nije imala mogućnost ispitati na usmenom ročištu pred prvostupanjskim sudom. Također, podnositeljica nije imala mogućnost prisustvovati ispitivanju svjedoka prometne nesreće (uključujući i svjedoka kojeg je ona predložila) te im postavljati pitanja i očitovati se na njihove iskaze. U vezi s iskazom svjedoka Ustavni sud utvrđuje da je svjedok kojeg je predložila podnositeljica iskazao da tijek i dinamiku nastanka prometne nesreće nije vidio i da o tome ne može govoriti. Preostala tri svjedoka (od kojih je jedan oštećenik odnosno drugi sudionik nesreće) iskazivali su različito o dinamici prometne nesreće odnosno brzini kretanja motocikla.
Nakon ispitivanja svjedoka prekršajni sud odredio je provođenje prometnog vještačenja. U vezi s vještačenjem Ustavni sud primjećuje da je provedenim vještačenjem, a na temelju podataka o veličini vozila i tragova na mjestu prometne nesreće, dakle materijalnih dokaza, utvrđeno mjesto prometne nesreće, dinamika kretanja vozila (brzina kretanja oba vozila i vremensko-prostorna analiza sudara) te mogućnost izbjegavanja prometne nesreće od oba vozača koji su u nesreći sudjelovali. Vještak je zaključio da se motociklist kretao brzinom većom od dopuštene i da je sudar mogao izbjeći da se vozio dopuštenom brzinom, ali i da je podnositeljica mogla uočiti dolazak motocikla u trenutku uključivanja u promet. Taj nalaz i mišljenje vještaka dostavljen je podnositeljici i ona se na njega očitovala na način da je tvrdila da se motocikl kretao većom brzinom od one koju je utvrdio vještak odnosno da se kretao takvom brzinom da ga ona nije mogla uočiti pri uključivanju u promet na prometnici s prednošću prolaza. Nakon toga je prekršajni sud zaključio, te taj zaključak obrazložio, da je podnositeljica odgovorna za prekršaj jer se kretala sporednom cestom u odnosu na glavnu cestu kojom se kretao drugi sudionik nesreće i koja je označena prometnim znakom "stop" te da je za taj prekršaj odgovorna sve da je i točna njena tvrdnja o brzini drugog vozila odnosno da brzina drugog vozila ne otklanja njenu odgovornost za prekršaj.
Iz toga proizlazi da je prekršajni sud proveo dokaze na okolnosti iz prigovora podnositeljice protiv obaveznog prekršajnog naloga, da su neki od tih dokaza potvrdili navode podnositeljice o brzini drugog vozila te da je prekršajni sud zaključio da je podnositeljica odgovorna za prekršaj bez obzira na brzinu drugog vozila.
S obzirom na navode podnositeljice kojima je u prigovoru protiv prekršajnog naloga te tijekom postupka poricala krivnju za prekršaj, te s obzirom na okolnosti na kojima prekršajni sud temelji svoju odluku o prekršajnoj odgovornosti podnositeljice, tj. s obzirom na zaključak prekršajnog suda da je ona odgovorna za prekršaj bez obzira na brzinu vožnje drugog vozila s obzirom da to da se kretala sporednom cestom sa znakom "stop" odnosno da navodi iz njezinog prigovora protiv prekršajnog naloga ne isključuju njezinu odgovornost za prekršaj, a imajući na umu prirodu i svrhu žurnog prekršajnog postupka u povodu prigovora protiv obaveznog prekršajnog naloga zbog prometnih prekršaja, Ustavni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog predmeta, unatoč propustu suda da omogući podnositeljici da sudjeluje u dokaznom postupku, odnosno da ispita i da ispitati svjedoke optužbe i obrane (koje pravo se odnosi i na ispitivanje vještaka), nije došlo do povrede prava podnositeljice na pravično suđenje.
dr. sc. Robert Peček
