Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

21.11.2019

Reakcija na članak „Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF (slučaj "franak")“

Saborski zastupnik Goran Aleksić reagirao je na članak „Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF (slučaj "franak")“, objavljen na našim stranicama. U nastavku donosimo njegov tekst u cijelosti.

Članak profesora trgovačkog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu, profesora Siniše Petrovića i Tomislava Jakšića, s naslovom „Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF (slučaj "franak")“, objavljen u rubrici „stručni članci“, po mojem mišljenju, otvoreno i neargumentirano agitira za interese hrvatskih banaka osuđenih u kolektivnom slučaju franak.

U usporedbi odluke Vrhovnoga suda RH po reviziji Rev-2221/18 (poznata revizija banaka na odluku Visokoga trgovačkog suda o pravomoćnosti presude suca Dobronića) i odluke po reviziji Rev-2868/18, kojom je utvrđeno da potrošači koji su konvertirali CHF kredite imaju pravni interes podići privatnu tužbu i utvrđivati svoja prava na temelju kolektivne presude u slučaju franak, profesori izvlače iz konteksta dio obrazloženja revizijskoga vijeća VSRH iz Rev-2221/18.

Profesori tvrde kako je VSRH utvrdio odlukom o reviziji 2221/18 da potrošači koji su konvertirali svoje kredite nemaju pravni interes za privatne tužbe, i to obrazlažu na sljedeći način:

  1. kako aneks kojim je provedena konverzija stupa na mjesto prvotnoga ugovora o kreditu
  2. kako je obvezu imao samo vjerovnik, i da bi samo u slučaju kada bi obveza bila prisilna za obje strane, potrošač imao pravni interes za privatnu tužbu
  3. kako je konverzijom nestala osnova za vraćanje preplaćenih iznosa
  4. kako bi se vraćanjem preplaćenih iznosa učinila povreda načela konverzije, ali i povreda načela obveznoga prava
  5. kako obeštećenje nije moguće zbog toga jer bi se time korisnici CHF kredita koji sada imaju konvertirane euro kredite doveli u povlašteni položaj u odnosu na potrošače s euro kreditima od početka
  6. kako bi se obeštećenjem potrošača oštetile banke, jer bi potrošač ostvario dvostruku korist na štetu banke.

Takva izrečena stajališta profesora trgovačkog prava u potpunoj su suprotnosti sa Zakonom o obveznim odnosima, s Direktivom 93/13 te s odlukom Suda EU-a C-118/17.

Usprkos navodima iz stručnog članka kojima se relativiziraju stajališta Vrhovnog suda, zanemaruje praksa Suda EU te značaj i doseg Direktive 93/13, navedeni argumenti nisu dostatni da se suprotno pravu EU-a onemogući potrošače koji su konvertirali svoje kredite u ostvarivanju njihovih prava pred sudovima. Pritom nije od ključnog značaja je li konverzija kao posljedica zakonodavne intervencije valjana ili nije, već je glavno pitanje jesu li njome potrošači u cijelosti obeštećeni, što se mora utvrđivati u svakoj pojedinačnoj parnici. Pred sudovima ostaje otvoreno pitanje je li zbog ništetnih odredbi koje čine bitne sastojke ugovora o kreditu, predmet i cijenu ugovora, ugovor u cijelosti ništetan. U tome slučaju, ako bi se utvrdila ništetnost osnovnog ugovora, i Dodatak takvom ugovoru slijedio bi pravnu sudbinu glavnog ugovora. U nastavku ću argumentima pobiti tvrdnje profesora Petrovića i Jakšića.

Ad 1.

Aneks ne stupa na mjesto prvotnoga ugovora, nego je aneks kao što i sama riječ znači samo dodatak osnovnome ugovoru, koji je i dalje na snazi u dijelovima koji nisu izmijenjeni. Aneksom je konverzija ugovorena, konverzija nije retroaktivna, nego vrijedi od dana kada je provedena. Metodologija za izračun konverzije nije dio aneksa, i metodologija koje je primijenjena za konverziju temelji se na zakonskim odredbama o konverziji. Pritom je u konverziji primijenjena nepoštena kamatna stopa iz euro kredita, i takva nepoštena kamatna stopa ugovorena je aneksom za nastavak otplate kredita, mada zakonom nigdje nije propisano na koji točno način se ugovaraju parametri kamatne stopa odnosno fiksna marža i promjenjivi parametar.

Ad 2.

Činjenica da je tzv. Zakon o konverziji imao obvezujući učinak samo prema bankama, nije bitna u kontekstu prava potrošača na obeštećenje i nakon konverzije. Nakon što se dogodila pravno činjenična promjena, nakon što su Visoki trgovački sud i Vrhovni sud konačno potvrdili da je ništetna i valutna klauzula CHF, neutemeljene su bilo kakve tvrdnje da su banke imale gubitke, da je konverzijom potrošačima vraćen preplaćeni novac te da nakon konverzije nema osnova za vraćanje novca potrošačima. Jer, osnova za obeštećenje jest kolektivna presuda kao prvo, a kao drugo i presuda Suda EU-a C-118/17 utemeljena na Direktivi 93/13.

Ad 3. do 6.

Tvrdnja da je konverzijom nestala osnova za vraćanje preplaćenih iznosa te da bi potrošači s konvertiranim CHF kreditima obeštećenjem bili dovedeni u povlašteni položaj u odnosu na potrošače koji euro kredite imaju od početka, potpuno je irelevantna i nije bitna za sadašnju pravo činjeničnu situaciju. Jer, Direktiva 93/13 potpuno jasno nalaže da se u slučaju utvrđenja ništetnih ugovornih odredaba potrošač mora dovesti u stanje kao da tih odredaba nikada nije bilo, a u tome slučaju nije bitna usporedba s euro kreditima, nego usporedba s početnim stanjem CHF kredita na dan plasiranja tih kredita. To znači da vrijedi samo početni otplatni plan u kunama s početno ugovorenom kamatnom stopom. To znači da se svi preplaćeni iznosi zajedno s pripadajućim zateznim kamatama moraju vratiti potrošaču. I to znači da to nema baš nikakve veze s ostalim euro ili kunskim kreditima, niti se to može, niti se to smije uspoređivati. Tvrdnja kako bi se obeštećenjem potrošača oštetile banke suprotna je pravu EU-a. Zbog svega toga, potpuno je jasno sljedeće:

a)     Konverzijom potrošači nisu dobili preplaćene kamate.

b)     Konverzijom potrošači nisu dobili preplaćeni tečaj.

c)     Konverzijom potrošačima nisu isplaćene niti zatezne kamate na iznose preplaćenih anuiteta.

d)     Konverzijom umanjena glavnica veća je od glavnice kakva bi ona bila da se preostala glavnica u CHF iznosu na dan konverzije umanjila po početnome tečaju u novu kunsku glavnicu, i tu je potrošač dodatno zakinut za ono što mu pripada na temelju kolektivne sudske presude. Naime, utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule CHF, ta ništetnost vrijedi ex tunc, od početka, pa tako vrijedi i u trenutku konverzije. To znači da na dan konverzije preostala glavnica u CHF iznosu više ne postoji, nego postoji samo preostala glavnica u kunskome iznosu po početnom tečaju. Konverzija CHF glavnice zbog toga nije moguća, jer CHF iznos glavnice ne postoji.

e)      Odluka po reviziji Rev-2868/18 potpuno je jasna, i ona daje za pravo potrošačima da privatnim tužbama utvrđuju svoja prava.

f)       Sud EU-a svojom presudom po predmetu C-118/17 nedvojbeno je utvrdio da nacionalni sud unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, o čemu profesori ne govore ništa. Citiram paragrafe 44. i 45. presude C-118/17:

„44. U ovom slučaju, iako tužba Z. Dunai potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se Z. Dunai nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 31. svibnja 2018., Sziber, C 483/16, EU:C:2018:367, t. 53.).

  1. Slijedi da se nacionalni zakon, koji suca pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, ne protivi članku 6. stavku 1. Direktive 93/13, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala.

g)      Sud EU-a svojom presudom C-118/17 tvrdi da bi ugovori s ništetnom valutnom klauzulom trebali biti apsolutno ništetni te da potrošač bira ostanak u takvom ugovoru ili njegovu ništetnost, o čemu također profesori ne govore ništa.

Citiram paragrafe 52. do 55. presude C-118/17:

„52.   No, u ovom slučaju, kao što je već rečeno u točki 48. ove presude, odredba koja se odnosi na tečajni rizik određuje glavni predmet ugovora. Stoga se u tom slučaju, održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni.“

54.  Nadalje, valja još precizirati da, iako je Sud priznao u svojoj presudi od 30. travnja 2014. Kásler i Káslerné Rábai (C-26/13, EU:C:2014:282, t. 83. i 84.), mogućnost da nacionalni sud nepoštenu odredbu zamijeni dispozitivnom odredbom nacionalnog prava kako bi održao ugovor, iz sudske prakse Suda proizlazi da je ta mogućnost ograničena na slučajeve u kojima bi poništenje ugovora u cijelosti potrošača izložilo za njega osobito štetnim posljedicama na način da bi on time bio penaliziran (vidjeti u tom smislu presude od 7. kolovoza 2018., Banco Santander i Escobedo Cortés, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, t. 74., i od 20. rujna 2018., OTP Bank i OTP Faktoring, C-51/17, EU:C:2018:750, t. 61.).

55.  No, u glavnom postupku, iz utvrđenja suda koji je uputio zahtjev proizlazi da bi održavanje ugovora bilo protivno interesima Z. Dunai. Zamjena iz prethodne točke ove presude stoga se ne čini primjenjivom u ovom slučaju.“

Konačno, nakon čitavog niza pozitivnih presuda za konvertirane kredite te nakon čitavog niza rješenja kojima županijski sudovi vraćaju negativne presude na prvi stupanj zbog vještačenja, i utvrđenja imaju li potrošači pravo na obeštećenje ili nemaju, sudac Općinskoga suda u Zadru Vladimir Rončević, osvrnuo se također na konvertirane kredite, i u članku  „Predmet 'franak' - rekapitulacija kroz sudsku praksu“ ovako je objasnio jedno rješenje Županijskoga suda u Rijeci kojim je naloženo vještačenje na nižem sudu radi utvrđenja prava na obeštećenje:

"Iz navedene odluke proizlazi da je i u slučaju izvršene zakonske konverzije potrebno utvrditi postoji li ili ne preplata po pojedinom ugovoru o kreditu te ukoliko postoji visinu iste, kao i je li sklopljenim aneksom ugovora izvršena restitucija utvrđene preplate u cijelosti ili samo dijelom, a što je moguće tek provođenjem financijskog vještačenja."

Vrlo detaljno i pozivanjem na čitav niz hrvatskih presuda te pozivanjem na presudu Suda EU-a C-51/17 o toj temi govori i sutkinja Iva Ivanišević Mostovac, u članku „Utjecaj 'Zakona o konverziji' na ocjenu valjanosti ugovora o potrošačkom kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima“. Taj članak izuzetno je duboko ušao u temu vezanu za konvalidaciju ništetnih ugovornih odredaba, i u tome članku nedvojbeno je dokazano argumentima da ugovori s ništetnim predmetom i cijenom u konačnici moraju biti sudski proglašeni ništetnima.

Ono što profesori također ne spominju, jest činjenica da su banke u euro kreditima i kunskim kreditima također ugovarale nepoštenu kamatnu stopu, što je potvrdio i Visoki trgovački sud u presudi Pž-6632/17 na 44. stranici, gdje piše da je nepoštena kamatna stopa utvrđena kolektivnom presudom i za te kredite. To znači da nitko ne priječi potrošačima koji su ugovarali euro i kunske kredite prije 10. siječnja 2013., jer potrošački ugovori ugovoreni prije toga dana nemaju pravilno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, da tuže banku i zatraže preplaćene kamate i pripadajuće zatezne kamate. Drugim riječima, potrošači s euro kreditima, kao i oni s kunskim kreditima, također imaju pravo na restituciju zbog nepoštenih kamata. U tome smislu oni su potpuno jednaki potrošačima sa CHF kreditima, imaju potpuno jednaka prava.

Moram naglasiti da, unatoč tome što nakon utvrđenja ništetnosti valutne klauzule CHF to nije više uopće bitno, čak niti načelo konverzije o izjednačavanju CHF dužnika s euro dužnicima aneksima nije ostvareno, nego su dapače potrošači s euro kreditima u povlaštenom položaju u odnosu na potrošače iz CHF konvertiranih kredita. Moja tvrdnja temelji se na činjenici da dužnici s ugovorenim euro kreditima na temelju kojih su izračunani efekti konverzije bez problema ostvaruju pravo na obeštećenje zbog ugovorenih nepoštenih kamatnih stopa, dok su potrošači iz CHF konvertiranih kredita ugovaranjem aneksa, kako to profesori tvrde, i to pravo izgubili. Svi euro krediti ugovoreni u razdoblju kada su se ugovarali CHF krediti imaju ugovorene nepoštene kamatne stope, kamatne stope koje se mijenjaju odlukama banaka. I svaki potrošač s takvim euro kreditom ima pravo dobiti obeštećenje, kao što su obeštećenje već dobili potrošači na temelju pravomoćnih presuda po euro kreditima broj Gž-278/16 Županijskoga suda u Zadru te broj Gž-2130/18 Županijskoga suda u Varaždinu, stalna služba u Koprivnici. Postoji i nekoliko prvostupanjskih presuda za takve kredite. Samo uslijed slabe osviještenosti potrošača s euro kreditima o njihovim pravima, takvih tužbi za preplaćene kamate iz euro kredita nema puno. Konverzijom su potrošači s CHF kreditima prihvatili metodologiju koja je uzela u obzir sve nepoštene kamate iz euro kredita, i time su oni upravo u nejednakom položaju u odnosu na euro dužnike jer ne mogu taj dio preplaćenih kamata tražiti, a nisu u povlaštenom položaju kao što insinuiraju profesori. I to je jedan od razloga zašto potrošači s konvertiranim CHF kreditima svakako imaju pravo na obeštećenje.

Posebno valja naglasiti da su banke imale izbor konverziju riješiti novim ugovorima, ili dodacima ugovora, a banke su izabrale u pravilu dodatak ugovora kao način za realizaciju konverzije, jer su time sebi oslobodile prostor da konverziju i same pokušaju srušiti odnosno da osnovni ugovor i dalje ostane vezan za CHF valutnu klauzulu nakon poništenja aneksa.

Valja reći i to da su potrošači konverziju prihvatili zbog teške ekonomske situacije u koju su uvučeni uslijed divljanja tečaja CHF-a, ali i uslijed rasta kamatnih stopa na nezakonit način, što je također presuđeno u kolektivnome sporu. Potrošači su zbog ekonomske prisile potpisivali dodatke ugovora, mada su i ti dodaci sadržavali nepoštene kamatne stope iz istovrsnih euro kredita.

Iz svih navedenih argumenata, očigledno je da su profesori Petrović i Jakšić površno i nedovoljno argumentirano pristupili obrazlaganju prava na obeštećenje nakon konverzije CHF kredita, a razlozi zbog čega tako površno pristupaju tome problemu mogu se samo nagađati.

Goran Aleksić, saborski zastupnik



Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2019

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2018

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite