Prekršajni postupak u pravilu završava donošenjem presude kojom se optužba odbija (članak 181. Prekršajnog zakona, "Narodne Novine" br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18. – dalje: PZ) ili se okrivljenik oslobađa optužbe (članak 182. PZ-a) ili se okrivljenik proglašava krivim (članak 183. PZ-a).
Međutim, ovisno o tome tko ga donosi (sud ili tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak) ili u odnosu na koju kategorije okrivljenika se donosi (maloljetni ili punoljetni počinitelj prekršaja), odnosno ovisno o ispunjavanju uvjeta za njegovo donošenje prekršajni postupak može završiti i donošenjem rješenja o obustavi prekršajnog postupka.
Tako PZ u svojim odredbama u nekoliko situacija predviđa obustavu prekršajnog postupka donošenjem odgovarajućeg rješenja, i to u odredbama članka 109.b stavka 7. i 109.c stavak 6. (kod primjene tzv. tužiteljskog uvjetovanog oportuniteta), članka 109. stavka 2. i 5. (primjena oportuniteta tijela prekršajnog postupka), zatim u odredbama članka 155. (smrt okrivljenika i prestanak postojanja okrivljenika pravne osobe), članka 184. stavka 6. (neuručenje nepravomoćne odluke o prekršaju u slučaju isteka roka za zastaru prava na prekršajni progon), članka 190. stavka 2. (odluka tijela državne uprave koje vodi prekršajni postupak), te članka 226. i 227. (u postupku prema maloljetnim počiniteljima prekršaja).
Primjena načela oportuniteta
U odredbama članka 109.b PZ-a propisana je primjena načela oportuniteta na strani tužitelja, i to u stavku 1. bezuvjetni oportunitet, te u stavku 2. uvjetovani oportunitet, s tim da je za nas, a glede tematike ovoga članka, naglasak na uvjetovanom oportunitetu u tijeku trajanja pokrenutog prekršajnog postupka, za koju situaciju je relevantna odredba stavka 7. istoga članka, koja uređuje modalitet postupanja suda, odnosno tijela postupka nakon što ga tužitelj obavijesti o počiniteljevu ispunjenju ili neispunjenju u određenom roku preuzete obveze iz stavka 2.
Naime, u stavku 2. članka 109.b PZ-a propisana je mogućnost primjene oportuniteta u slučaju da počinitelj nije ranije bio počinitelj istog prekršaja i ako preuzme jednu od obveza da u određenom roku: otkloni posljedicu prekršaja, naknadi štetu prouzročenu prekršajem, ili plati propisane obveze neplaćanjem kojih se ostvaruje obilježje prekršaja.
Kada ovlašteni tužitelj obavijesti sud da je počinitelj ispunio pruzetu obvezu iz prethodno navedenog stavka 2., sud će, sukladno članku 109.b stavku 7. PZ-a, rješenjem obustaviti postupak, uz napomenu da je istom odredbom izrijekom propisano da protiv rješenja o obustavi postupka žalba nije dopuštena.
Također, u odredbama članka 109.c PZ-a uređena je primjena tužiteljskog uvjetovanog oportuniteta, no s različitim obvezama, pa su tako propisane kao obveze podvrgavanje odvikavanju od droge ili drugih ovisnosti i podvrgavanje psihosocijalnom tretmanu radi otklanjanja nasilničkog ponašanja uz pristanak počinitelja i žrtve na napuštanje obiteljske zajednice za vrijeme trajanja tretmana.
Ukoliko ovlašteni tužitelj obavijesti sud da je počinitelj ispunio prethodno navedenu pruzetu obvezu ili da do neispunjenja obveze nije došlo krivnjom počinitelja, sud če, sukladno članku 109.c stavku 6. PZ-a, rješenjem obustaviti postupak, a protiv kojeg rješenja, također, žalba nije dopuštena.
Konačno, u odredbama članka 109.d PZ-a propisana je primjena načela oportuniteta tijela prekršajnog postupka, a čemu je cilj da sud može tijekom trajanja postupka, uz ostvarenje uvjeta iz članka 109.b i 109.c PZ-a, postupiti prema oportunitetu predviđenom za tužitelja, ukoliko ovlašteni tužitelj ne iskoristi svoju mogućnost postupanja prema takvom oportunitetu.
Tako je u odredbi članka 109.d stavka 2. PZ-a propisano da kada postupi na način predviđen člankom 109.b stavkom 1. PZ-a (bezuvjetni oportunitet), sud će rješenjem obustaviti postupak, a protiv kojega rješenja je, sukladno članku 211. stavku 1. PZ-a, žalba dopuštena.
Isto tako, sud može sukladno članku 109.d stavku 3. PZ-a naredbom odrediti preuzetu obvezu i rok za njezino ispunjenje, prema članku 109.b stavku 2. i 109.c stavku 1. PZ-a, dakle, prema odredbama koje vrijede za tužiteljski uvjetovani oportunitet, pa ako počinitelj u danom roku ispuni preuzetu obvezu prema navedenom stavku 3., sud će, sukladno članku 109.d stavku 5. PZ-a, rješenjem obustaviti prekršajni postupak, a protiv kojeg rješenja žalba nije dopuštena.
Smrt okrivljenika i prestanak postojanja okrivljene pravne osobe
Odredbama članka 155. PZ-a uređuju se posljedice koje će za pokrenuti prekršajni postupak imati činjenica smrti okrivljenika, odnosno prestanak postojanja pravne osobe.
Tako je člankom 155. stavkom 1. PZ-a propisano da ako se činjenica smrti ili prestanak postojanja pravne osobe utvrdi nakon započinjanja postupka, rješenjem će se obustaviti prekršajni postupak, uz napomenu da ako se prije započinjanja prekršajnog postupka utvrde takve okolnosti, rješenjem će se odbaciti optužni prijedlog. U tom kontekstu potrebno je istaknuti kako prema članku 157. stavku 2. prekršajni postupak započinje: otvaranjem glavne rasprave (članak 165. stavak 1. PZ-a), te u postupku bez glavne rasprave, ispitivanjem okrivljenika ili izvođenjem dokaza (kada se provodi žurni postupak sukladno članku 221. PZ-a).
Sličnu odredbu sadrži i Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine" br.: 152/08. do 70/17.) koji u članku 199. propisuje da kad se u tijeku postupka utvrdi da je okrivljenik umro, rješenjem će kazneni postupak prije potvrđivanja optužnice obustaviti državni odvjetnik, a nakon toga rješenjem sud.
Rješenje o obustavi prekršajnog postupka prema članku 155. stavku 4. PZ-a donosi sud kod kojeg se nalazi spis u času utvrđenja smrti okrivljenika odnosno prestanka postojanja pravne osobe, pa se time otvara mogućnost i drugostupanjskom sudu da zbog takvog razloga donese rješenje o obustavi prekršajnog postupka kada se spis u povodu žalbe nalazi kod njega na nadležnom odlučivanju.
S obzirom da nije izrijekom isključena, to je protiv rješenja o obustavi prekršajnog postupka u ovoj pravnoj situaciji dopuštena žalba sukladno članku 211. stavku 1. PZ-a, uz izuzetak da takva žalba nije dopuštena u slučaju da je takvo rješenje donio drugostupanjski sud, odnosno Visoki prekršajni sud RH, a sukladno članku 211. stavku 4. PZ-a.
Međutim, ako se postupak može provesti protiv pravnog sljednika pravne osobe, neće se donositi rješenje o obustavi prekršajnog postupka, već će se zastati s postupanjem i postupak nastaviti nakon što ovlašteni tužitelj ne odgovarajući način izmijeni optužni prijedlog, a ako je već doneseno takvo rješenje, nakon što tužitelj izmijeni optužni prijedlog, to će se rješenje staviti izvan snage i nastaviti postupak (članak 155. stavak 2. PZ-a). Vezano uz to potrebno je istaknuti kako je člankom 59. stavkom 2. PZ-a propisano da prekršajna odgovornost pravne osobe prestaje prestankom njezina postojanja, a u slučaju postojanja njezina pravnog sljednika, za prekršaj odgovara njezin sveopći pravni sljednik.
Na ovom mjestu možemo napomenuti da je člankom 7. stavkom 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela ("Narodne novine" br.: 151/03., 110/07., 45/11. i 143/12.) propisano da prestane li pravna osoba postojati prije nego je okončan kazneni postupak, novčana kazna, sigurnosne mjere, javno objavljivanje presude, oduzimanje imovinske koristi i oduzimanje predmeta mogu se izreći pravnoj osobi koja je njezin sveopći pravni sljednik, a čime se zapravo želi onemogućiti fiktivni prestanak pravne osobe.
Prema članku 4. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br.: 111/93. do 40/19.) trgovačko društvo gubi svojstvo pravne osobe brisanjem toga društva iz sudskog registra, pa je u tom smislu potrebno pribaviti odgovarajuće podatke iz sudskog registra, dok se činjenica smrti utvrđuje pribavljanjem izvatka iz matice umrlih.
U sudskoj praksi su se događali i slučajevi gdje su prvostupanjski sudovi zbog prestanka postojanja okrivljene pravne osobe, pozivajući se na članak 181. točku 5. PZ-a, donosili presudu kojom se optužba odbija, pa čak ujedno i protiv okrivljene odgovorne osobe. Međutim, to nije bila pravilna odluka, i to iz razloga što su odredbe članka 155. PZ-a lex specialis u odnosu na odredbe članka 181. PZ-a, pa u konkretnim slučajevima je potrebno primijeniti odredbe članka 155. PZ i donijeti rješenje o obustavi prekršajnog postupka, pri tome posebno vodeći računa o odredbi članka 61. stavka 3. PZ-a koja izrijekom propisuje da odgovorna osoba prekršajno odgovara za počinjeni prekršaj i u slučaju ako nakon počinjenja prekršaja prestane raditi u pravnoj osobi ili ako je nakon počinjenja prekršaja pravna osoba prestala postojati, pa stoga prestanak pravne osobe ne može biti okolnost koja isključuje prekršajni progon protiv okrivljene odgovorne osobe u pravnoj osobi.
Isto tako, možemo napomenuti kako u slučaju da je okrivljenik umro ili okrivljenik pravna osoba prestala postojati prije odluke o podnijetoj žalbi, a koju okolnost žalbeni sud nije akceptirao i donio je odluku o prekršaju kojom je potvrđena ili preinačena prvostupanjska presuda i u odnosu na umrlog okrivljenika ili pravnu osobu koja je prestala postojati i predmet dostavio prvostupanjskom sudu, takva odluka žalbenog suda egzistira, no neće se izvršavati u odnosu na umrlog okrivljenika ili pravnu osobu koja je prestala postojati. U slučaju da je žalbeni sud u takvoj situaciji ukinuo prvostupanjsku odluku i predmet dostavio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, taj će sud glede umrlog okrivljenika, odnosno glede pravne osobe koja je prestala postojati rješenjem prekršajni postupak obustaviti, a na temelju članka 155. stavka 1. PZ.
Zastara prava na prekršajni progon okrivljenika
Izvorni PZ nije sadržavao odredbe kojima bi riješio problem kada nepravomoćnu odluku o prekršaju nije bilo moguće prije isteka roka za zastaru prava na prekršajni progon uredno uručiti okrivljeniku ili taj rok istekne u tijeku roka za podnošenje redovitog pravnog lijeka. Takav nedostatak u normiranju otklonjen je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona iz 2015. godine ("Narodne novine" br. 110/15., stupio na snagu 21. listopada 2015.)
Naime, u članku 184. PZ-a dodan je članak 6. koji glasi: „Kada u postupku dostave nepravomoćne odluke o prekršaju ili u roku za podnošenje pravnog lijeka protiv odluke o prekršaju istekne zakonom propisani rok za zastaru prekršajnog progona, rješenjem će se utvrditi da je nastupila zastara prekršajnog progona i prekršajni postupak obustaviti“.
Dakle, dodanim stavkom 6. rješava se u praksi čest problem kada nepravomoćnu odluku o prekršaju nije moguće prije isteka roka za zastaru prava na prekršajni progon uredno uručiti okrivljeniku, pa se sada propisuje da, ako nepravomoćna odluka o prekršaju nije uredno uručena okrivljeniku a istekao je rok za zastaru prava na prekršajni progon, rješenjem se utvrđuje da je nastupila zastara prava na prekršajni progon okrivljenika i prekršajni se postupak obustavlja. S tim u vezi ističemo kako je pravilo da se postupak mora pravomoćno dovršiti do isteka roka za zastaru prekršajnog progona, kao i da nakon nastupa zastare prava na prekršajni progon tijelo postupka nije ovlašteno poduzimati postupovne radnje u cilju prekršajnog progona, a kao takvu radnja možemo okarakterizirati upravo pokušaj uredne dostave nepravomoćne odluke o prekršaju.
Prema tome, osim uobičajenog donošenja presude kojom se optužba odbija zbog nastupanja zastare prava na prekršajni progon, i to tijekom vođenja prekršajnog postupka, a temeljem članka 181. točke 5. PZ-a ili prilikom ispitivanja optužnog prijedloga, a temeljem članka 161. stavka 5. točke 2. PZ-a, odredba članka 184. stavka 6. PZ-a propisuje posebnu pravnu situaciju u kojoj će se, a u postupku dostave nepravomoćne odluke o prekršaju, donijeti rješenje kojim se utvrđuje nastup zastare i prekršajni postupak obustavlja.
U praksi će to u pravilu biti slučajevi kada je pri kraju isteka zastarnog roka donijeta prvostupanjska odluka o prekršaju, pa je preostalo relativno kratko vrijeme za urednu dostavu iste odluke strankama u postupku, odnosno okrivljeniku ili kad je sud izdao prekršajni nalog, pa unatoč višekratnim pokušajima isti nalog nije uspio uredno uručiti okrivljeniku prije nastupa zastare prekršajnog progona. Možemo istaknuti kako je u ovoj konkretnoj odredbi naglasak na formulaciju „nepravomoćne odluke o prekršaju“, te se stoga ista odredba ne može primijeniti na postupak dostave drugostupanjske odluke, pa je u tom smislu pogrešno primjenjivati odredbu članka 184. stavka 6. PZ-a kada je zastara prekršajnog progona nastupila u postupku dostave drugostupanjske odluke, konkretno rješenja kojim se ukida prvostupanjska presuda, kao što je bilo slučajeva u sudskoj praksi, već je pravilno trebalo primijeniti odredbu članka 181. točke 5. PZ-a i donijeti presudu kojom se optužba odbija.
U kontekstu prethodno navedenog napominjemo kako je odredbom članka 81. stavka 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br.: 125/11. do 118/18.) propisano da ako je prije proteka rokova iz stavka 1. ovoga članka donesena prvostupanjska presuda, zastara kaznenog progona produljuje se za dvije godine. Dakle, postojanje ovakve vrlo zanimljive odredbe (preuzeta iz švicarskog kaznenog prava) obrazlaže se time da je u pitanju opravdano produljenje zastarnih rokova u slučajevima kada je prvostupanjski sud donio presudu pri kraju isteka zastarnog roka jer je u tom slučaju, iako nepravomoćno, sudstvo ipak riješilo slučaj u zastarnom roku, te da se istovremeno na taj način onemogućuje prebacivanje odgovornosti zbog nastupa zastare s prvostupanjskih sudova na žalbene sudove. Možda bi u tom smjeru trebalo razmišljati i glede nekih budućih izmjena i dopuna Prekršajnog zakona, a čime bi se onda u bitnome doprinijelo i izbjegavanju situacija u kojima bi rok zastare istekao prije uredne dostave nepravomoćne odluke o prekršaju.
Odluke o prekršaju tijela državne uprave
Uvodno možemo istaknuti kako su prema članku 96. PZ-a tijela državne uprave nadležna, uz ostalo, odlučivati u prvom stupnju o prekršajima kada je to propisano posebnim zakonom, a sukladno takvim zakonima tijela državne uprave koja su stvarno nadležna za suđenje u prvostupanjskom prekršajnom postupku su: carinska uprava, porezna uprava, Financijski inspektorat Republike Hrvatske, lučke kapetanije i voditelj prekršajnog postupka za prekršaje u području civilnog zrakoplovstva.
Prema općoj odredbi članka 187. PZ-a tijela državne uprave koja vode prekršajni postupak isti taj postupak vode prema postupovnim odredbama ovog Zakona koje se odnose na sudove, osim ako odredbama Glave XXV. nije nešto drukčije propisano. Upravo takav izuzetak sadržan je u odredbama članka 190. PZ-a, a koji propisuje da tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak rješenjem o prekršaju obustavlja prekršajni postupak ili okrivljenika proglašava krivim (stavak 1.), odnosno da se u slučajevima iz članka 181. i 182. ovoga Zakona protiv okrivljenika rješenjem o prekršaju obustavlja prekršajni postupak (stavak 2.).
Dakle, za razliku od sudova, tijela državne uprave koja vode prekršajni postupak ne donose presude (to je ekskluzivno pravo sudova prema članku 143. stavku 2. PZ-a), već donose rješenja o prekršaju, a kojima okrivljenika proglašavaju krivim ili protiv okrivljenika obustavljaju prekršajni postupak, i to u situacijama u kojima sud odbija optužbu ili okrivljenika oslobađa optužbe.
U tom kontekstu ističemo kako je odredbama članka 181. PZ-a propisano da će presudu kojom se optužba odbija sud izreći:
1. ako za suđenje nije stvarno nadležan (primjerice: stvarno je nadležno tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak),
2. ako je postupak vođen bez optužnog prijedloga ovlaštenog tužitelja,
3. ako je tužitelj tijekom glavne rasprave odustao od optužnog prijedloga,
4. ako je okrivljenik za isti prekršaj već pravomoćno osuđen, oslobođen optužbe ili je postupak protiv njega pravomoćno obustavljen a ne radi se o rješenju o obustavi postupka iz članka 213. ovoga Zakona (obnova prekršajnog postupka na štetu okrivljenika)
5. ako se prekršajni progon ne može poduzeti zbog zastare, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju prekršajni progon (primjerice: članak 62. PZ-a)
Odredbama članka 182. PZ-a je propisano da će sud presudu kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe izreći:
1. ako djelo za koje se optužuje po propisu nije prekršaj (primjerice: nema pravnog kontinuiteta u novom propisu, beznačajni prekršaj),
2. ako ima okolnosti koje isključuju krivnju (primjerice: neubrojivost, nepostojanje namjere ili nehaja),
3. ako nije dokazano da je okrivljenik počinio djelo za koje se optužuje.
Isto tako, smislenom primjenom odredbe članka 190. stavka 2. PZ-a tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak umjesto odbijanja optužbe ili oslobođenja od optužbe, a u fazi ispitivanja optužnog prijedloga, rješenjem o prekršaju obustavlja prekršajni postupak u slučaju ostvarenja uvjeta iz članka 161. stavka 5. i 6. PZ-a.
Odluke u postupku protiv maloljetnih počinitelja prekršaja
U općoj odredbi članka 223. stavka 1. PZ-a propisano je da se u postupku protiv maloljetnog počinitelja prekršaja primjenjuju odredbe ovoga Zakona, osim ako odredbama Glave XXIX. nije što drukčije određeno.
Jedan od takvih izuzetaka je predviđen u članku 227. stavku 2. PZ koji propisuje da se rješenjem obustavlja postupak protiv maloljetnog počinitelja prekršaja:
1. u slučajevima kada sud donosi presudu prema članku 181. i 182. ovoga Zakona, (presudu kojom se odbija optužba i presudu kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe)
2. kada sud ustanovi da nije svrhovito izreći maloljetnom počinitelju prekršaja ni kaznu ni primijeniti odgojnu mjeru (članak 226 stavak 1.).
Budući se prethodna odredba referira na članak 226. stavak 1. PZ-a, to je potrebno dodati da navedeni članak 226. PZ uređuje načelo svrhovitosti u postupku protiv maloljetnog počinitelja prekršaja, pa tako u stavku 1. propisuje da ako sud ustanovi da započinjanje i vođenje postupka ne bi bilo opravdano s obzirom na osobne okolnosti maloljetnika i počinjeni prekršaj, odlučit će, bez obzira na dokaze koji stoje protiv maloljetnika, da postupak ne započne ili da se započeti postupak obustavi.
Sličnu odredbu ima i Zakon o sudovima za mladež ("Narodne novine" br.: 84/11., 143/12., 148/13. i 56/15.) koji u članku 88. stavku 3. propisuje da će vijeće rješenjem obustaviti postupak u slučajevima kada sud donosi presudu kojom se optužba odbija (članak 452. točke 3. do 6. Zakona o kaznenom postupku), ili kojom se optuženik oslobađa od optužbe i kad vijeće ustanovi da nije svrhovito izreći maloljetniku kaznu ili odgojnu mjeru.
U odredbi članka 227. stavka 5. PZ-a propisano je izrijekom da se protiv rješenja iz stavka 2. ovog članka (rješenje o obustavi postupka) žalba podnosi u roku od osam dana.
Na kraju možemo apostrofirati da je u odredbi članka 93. stavka 2. PZ-a sadržano temeljno pravilo da maloljetnim počiniteljima prekršaja uvijek sude sudovi, pa stoga tijela državne uprave koja vode prekršajni postupak neće niti biti u prilici donositi rješenje o obustavi postupka protiv maloljetnog počinitelja prekršaja.
Umjesto posebnog zaključka
Umjesto posebnog zaključka pozabavit ćemo se trenutnim i ranije važećim odredbama PZ-a koje se odnose na troškove prekršajnog postupka, a koje su izazvale prijepore u sudskoj praksi, posebno s obzirom na korištenje formulacije „...postupak obustavlja...“. Naime, izvorni PZ u odredbama članka 140. stavka 1. i 2. propisivao je da u svakoj presudi i rješenju kojim se obustavlja prekršajni postupak odlučit će se tko snosi troškove postupka, koliki su, kome i u kojem roku se imaju platiti, te da ako se obustavlja prekršajni postupak, izreći će se u odluci o tome da troškovi postupka iz članka 138. stavka 2. točke 2. do 4. ovoga Zakona padaju na teret proračunskih sredstava suda, osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno, a troškovi iz članka 138. stavka 2. točke 5. i 7. ovoga Zakona (putni troškovi okrivljenika, nužni izdaci i nagrada branitelju okrivljenika) samo ako se postupak obustavlja iz razloga što djelo okrivljenika nije prekršaj ili nema dokaza da je počinio prekršaj.
Dakle, u odnosu na tumačenje odredbi članka 140. stavka 1. i 2. izvornog PZ-a u sudskoj praksi pojavili su se prijepori glede primjene propisa u slučaju odlučivanja o zahtjevu za naknadu troškova okrivljenika protiv kojega je odbijena optužba, u pravilu zbog zastare prekršajnog progona, što je rezultiralo i podnošenjem zahtjeva za zaštitu zakonitosti u povodu kojih je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama zauzeo stajalište da je u takvim predmetima trebalo supsidijarno primijeniti odredbe članka 149. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (primjerice: presuda Vrhovnog suda RH broj: Kzz-7/2018 od 12. travnja 2018.), dok je Visoki prekršajni sud bio stajališta da se u članku 140. stavku 1. i 2. PZ-a radi tek o nomotehničkoj pogreški u pogledu forme odluke, odnosno da ta odredba govori o obustavi postupka, a zapravo da je riječ o presudi kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe, kako je to pravilno i propisano člankom 182. Prekršajnog zakona, pa da nema potrebe supsidijarno primjenjivati odredbe ZKP-a. Upravo takva dvojbena situacija kasnije je i rezultirala izmjenom tih odredbi i to Zakonom o izmjenama i dopunama PZ-a iz 2015., no, i nakon tih izmjena u istim odredbama je egzistirao nomotehnički nedostatak jer nisu predviđale sve vrste odluka, odnosno nije bilo predviđeno rješenje kao vrsta odluke koju donose tijela državne uprave (npr. carinska i porezna tijela). U tom smislu člankom 13. Zakona o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona ("Narodne novine" br.: 118/18. stupio na snagu 1. siječnja 2019.) izmijenjena je odredba članka 140. stavka 1. PZ-a, tako da sada ta odredba predviđa sve vrste odluka, dakle odluku kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe ili kojom se optužba odbija ili kojom se postupak obustavlja. Također, izmijenjena je i odredba članka 140. stavka 2. PZ-a, prema kojoj odredbi, za razliku od ranije, sada okrivljenik ima pravo na naknadu troškova (putni troškovi okrivljenika, nužni izdaci i nagrada branitelju okrivljenika) u svim slučajevima oslobađanja od optužbe, odbijanja optužbe, odnosno obustave postupka.
Na kraju možemo dodati kako je odredbom članka 139. stavka 4. PZ-a propisano da ako je okrivljenik istom presudom za neke prekršaje proglašen krivim a za neke je postupak obustavljen, neće se obvezati na naknadu troškova postupka u vezi s prekršajima za koje je postupak obustavljen ako se ti troškovi mogu izdvojiti iz ukupnih troškova. Dakle, i u ovoj odredbi koja predviđa mogućnost selektivnog obvezivanja okrivljenika na snašanje troška postupka u slučaju kada je u pitanju stjecaj prekršaja koristi se termin „...postupak obustavljen...“, no treba uzeti da isti podrazumijeva i odbijanje optužbe i oslobođenje od optužbe.
Željko Kudrić, dipl.iur.
