U ovom članku analizira se jedna od nedavnih odluka Ustavnog suda (poslovni broj U-III/4257/2018 od 9.10.2019.) koja upravo u tom svijetlu promatra sudsku ocjenu dokaza vezano za postojanje sredstava za uzdržavanje kao preduvjeta za odobravanje privremene dozvole za boravak i rad državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj te usto pobliže objašnjava utjecaj isplate „plaće na ruke“ radniku na stjecanje prava koja o isplati plaće ovise, kao i njezin karakter.
Ukratko o okolnostima pravne stvari
Podnositelj ustavne tužbe - državljanin Bosne i Hercegovine, sedam je godina radio kod poslodavca u Republici Hrvatskoj, primao plaću za svoj rad i uredno ostvarivao pravo na privremeni boravak u RH, sve dok na strani poslodavca nije došlo do blokade računa uslijed privremene zabrane obavljanja poslovne djelatnosti. Blokada poslodavčevog računa nije utjecala na radnikov radnopravni status te su mu za obavljen rad od trenutka blokade isplatne liste dostavljane za svaki mjesec, no plaća mu je bila isplaćivana "na ruke", s tim da obvezni doprinosi na plaću za radnika nisu bili uplaćeni.
U navedenom predmetu u svojoj ustavnoj tužbi podnositelj je iznio prigovor da je, zbog pretjerano formalističkog pristupa upravnih sudova u odnosu na dokazivanje postojanja sredstava za uzdržavanje, što je bila činjenica odlučna za odluku o njegovom zahtjevu za privremeni boravak, bio onemogućen dokazati da ta sredstva postoje.
Ustavni sud je u konkretnoj odluci ocijenio da istaknuti prigovori podnositelja ustavne tužbe otvaraju pitanje povrede jamstva sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti propisanog člankom 19. stavkom 2. Ustava i pitanje povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Upravno sudovanje kao provedba ustavnih jamstava
Ustavni sud je u odluci i rješenju Ustavnog suda broj: U-I-2753/2012 i dr. od 27. rujna 2016. iznio stav da upravno sudovanje osigurava provedbu ustavnog jamstva iz članka 19. stavka 2. Ustava kojim se jamči sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.
Iz navedenog proizlazi da je upravo radi ostvarenja jamstva sudske kontrole pojedinačnih upravnih akata upravni spor hrvatskim zakonodavstvom uređen kao spor pune jurisdikcije u kojem sud mora imati mogućnost preispitivanja svih činjeničnih i pravnih pitanja te u kojem stranka ima prava zajamčena člankom 29. stavkom 1. Ustava. To se odnosi i na upravni spor u povodu odluke o odobrenju privremenog boravka.
Pravo na pravično suđenje sadrži pravo na ravnopravnost u postupku koje zahtijeva da stranka ima mogućnost braniti svoja prava pod uvjetima koji je ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj od protivne stranke. To uključuje i pravo stranke da se njezini dokazni prijedlozi tretiraju na jednak ili usporediv način s prijedlozima druge stranke u postupku.
Time je, prema viđenju Ustavnog suda, hrvatski zakonodavac odustao od zakonske dokazne maksime u upravnom sporu. Drugim riječima, pravnom normom kojom je propisano koja konkretna dokazna sredstva treba koristiti za utvrđivanje konkretnih relevantnih činjenica, u ovom slučaju odredbom članka 6. Pravilnika o statusu i radu državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 52/12., 81/13. i 38/13.; u daljnjem tekstu: Pravilnik o statusu i radu državljana trećih zemalja u RH), vezano je upravno tijelo, ali ne i upravni sud, koji je slobodan u ocjeni dokaza i utvrđivanju činjenica kako bi mogao potpuno i točno utvrditi činjenično stanje.
U konkretnom postupku odluka o zahtjevu podnositelja ovisila je o pitanju ima li on sredstva za uzdržavanje. Na tu okolnost podnositelj je u upravnom sporu predlagao razne dokaze. Međutim, sudovi su smatrali da se ta okolnost može dokazivati isključivo dokaznim sredstvima propisanim člankom 6. stavcima 1., 2. i 3. Pravilnika o statusu i radu državljana trećih zemalja u RH.
„Plaća na ruke“ i dalje je plaća
Činjenice i okolnosti utvrđene tijekom prvostupanjskog upravnog postupka upućuju na zaključak da je isplata plaće podnositelju "na ruke" bila posljedica određivanja mjera opreza zabrane poduzimanja određene poslovne aktivnosti protiv njegova poslodavca, te da prekršajni postupak vođen protiv podnositeljeva poslodavca ni na koji način nije utjecao na njegov radnopravni status koji je (kao i sredstva za uzdržavanje vezana uz taj status) bio odlučan razlog za prethodno odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj, kao i da se zahtjev za produljenje odobrenja za podnositeljev privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u konkretnoj pravnoj stvari u odlučnoj mjeri temelji na njegovom radnopravnom statusu i sredstvima za uzdržavanje koje ostvaruje s osnove tog statusa.
Ustavni sud utvrdio je da je ocjena upravnih sudova, prema kojoj podnositelj nije dokazao da u smislu članka 54. točke 3. Zakona o strancima ("Narodne novine" br. 130/11., 74/13., dalje u tekstu: Zakon o strancima) i članka 6. stavka 3. alineje 1. Pravilnika o statusu i radu državljana trećih zemalja u RH ima sredstva za uzdržavanje, jer mu je protivno pozitivnim propisima poslodavac plaću za lipanj, srpanj i kolovoz 2015. isplatio "na ruke", utemeljena na pravnom stajalištu prema kojemu u smislu pozitivnih propisa plaća nije plaća ako nije isplaćena putem žiro računa ili nekog drugog računa radnika otvorenog kod banke.
Plaća po ocjeni Ustavnog suda predstavlja cijenu rada koju poslodavac plaća radniku i kojoj je temeljna svrha uzdržavanje radnika i njegove obitelji. U smislu članka 7. stavka 1. i članka 92. stavaka 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., 127/17. - u daljnjem tekstu: Zakon o radu) temeljna je obveza poslodavca radniku nakon obavljenog rada isplatiti plaću u novcu.
Ustavni je sud stoga ocijenio da poslodavčev propust isplatiti radniku plaću na bankovni račun u smislu propisa o porezu na dohodak, ne oduzima plaći njezin karakter ni u smislu članka 7. stavka 1. i članka 92. stavaka 1. i 2. Zakona o radu, ni u smislu članka 54. stavka 1. točke 3. Zakona o strancima i članka 6. stavka 3. alineje 1. Pravilnika o statusu i radu državljana trećih zemalja u RH, tj. karakter sredstava koje stranac u radnom odnosu s hrvatskim poslodavcem ostvaruje za svoje uzdržavanje i uzdržavanje članova uže obitelji.
Imperativ razumnosti i pravičnosti u sudovanju
Ustavni sud je još 9. veljače 2016. u odluci broj: U-III-5989/2013, iznio sljedeća načelna stajališta:
„Ako je u nekom konkretnom slučaju mjerodavan jedan zakon, ali združeni učinci tog i nekog drugog ili više drugih zakona izravno utječu na zakonska prava ili obveze stranaka, onda su nadležna tijela, uključujući sudove, bez iznimke dužni tumačiti sve te mjerodavne propise u njihovoj ukupnosti, polazeći od združenih učinaka koje oni proizvode za stranku u svjetlu osobitih okolnosti samog slučaja, stalno imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanog ishoda za samu stranku, a ponajmanje kršiti njihova ustavna prava ili objektivne vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka.
Ustavni sud podsjeća: pravna sigurnost - zajedno s načelom supremacije prava - podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava ..., kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu."
Zaključno
Ustavni sud utvrđenjima iznesenim u ovoj odluci zaključio je da je u ocjeni tijela, koja su u predmetnoj pravnoj stvari odlučivala, sadržano pravno stajalište prema kojemu dostavljene isplatne liste plaće, u smislu članka 54. stavka 1. točke 3. Zakona o strancima i članka 6. stavka 3. alineje 1. Pravilnika, ne predstavljaju dokaz o sredstvima za uzdržavanje podnositelja jer njegov poslodavac pri isplati plaće nije obračunao i uplatio obvezne doprinose.
Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je ocijenio navedeno pravno stajalište pretjeranim formalizmom. Zbog takvog pretjerano formalističkog pristupa u dokazivanju i utvrđivanju okolnosti ima li podnositelj sredstva za uzdržavanje ili ne, bez obzira na konkretne okolnosti pojedinog slučaja, upravni sudovi propustili su stvarno ocijeniti činjenično pitanje koje je bilo ključno za odluku o zahtjevu podnositelja. Time su onemogućili podnositelja da u upravnom sporu brani svoja prava i interese na način koji je zajamčen člankom 29. stavkom 1. Ustava.
S obzirom na sve navedeno, a imajući u vidu da je potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pretpostavka pravilne primjene prava i donošenja zakonite odluke, potrebno je da sudovi svaku životnopravnu situaciju promatraju kroz okvir pozitivnih propisa, uz istodobnu primjenu argumenta zdravog razuma kao sistema ublažavanja katkad suviše restriktivnih posljedica koje iz njihove striktne primjene proizlaze.
Tihana Čikeš, dipl. iur.
