Prigovori podnositelja
U ovom predmetu (br. U-III-990/2019) podnositelj (pravna osoba - pružatelj telekomunikacijskih usluga) ukazuje da je u njegovom slučaju (ovrha protiv pravne osobe - korisnika istih usluga) Visoki trgovački sud odstupio od svoje prakse u pitanju zastare telekomunikacijskih usluga koje se pružaju trgovačkim društvima - trgovcima iz članka 14. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; u daljnjem tekstu: ZOO). Zastaru u trgovačkim ugovorima uređuje članak 228. ZOO-a koji u mjerodavnom dijelu propisuje da međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga zastarijevaju za tri godine.
Utvrđenja Ustavnog suda
Ustavni sud je utvrdio da se u ovom slučaju radi o parničnom postupku radi naplate tražbine koja proizlazi iz ugovora između dvije pravne osobe - trgovaca radi pružanja telekomunikacijskih usluga. O pitanju zastare u takvim ugovorima Visoki trgovački sud je u nizu presuda (koje je uz tužbu dostavio podnositelj) zauzeo stajalište da se u takvim sporovima primjenjuje rok zastare od tri godine u skladu s člankom 228. u vezi s člankom 14. ZOO-a jer se radi o trgovačkom ugovoru o prometu robe i usluga.
Tako je primjerice Visoki trgovački sud u presudi broj: Pž-6051/2017-3 od 29. studenoga 2018. (u parnici između isporučitelja telekomunikacijskih usluga i trgovačkog društva u vezi isporučenih telefonskih usluga) naveo "u ovom sporu se ima primijeniti rok zastare od tri godine u skladu s odredbom čl. 228. u vezi s čl. 14. st. 1. ZOO-a)".
U presudi broj: Pž-3472/2015-2 od 24. srpnja 2017. (u parnici između isporučitelja telekomunikacijskih usluga i trgovačkog društva u vezi isporučenih telefonskih usluga) Visoki trgovački sud je naveo "u konkretnom slučaju se primjenjuje odredba čl. 228. st. 1. Zakona o obveznim odnosima)".
U presudi broj: Pž-7157/2014-2 od 18. studenoga 2016. (u parnici između isporučitelja telekomunikacijskih usluga i trgovačkog društva u vezi isporučenih telefonskih usluga) Visoki trgovački sud je naveo "da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 228. st. 1. ZOO-a s obzirom da se radi o zastari međusobnih potraživanja pravnih osoba iz ugovora o prometu roba i usluga)".
Međutim, u predmetnom je slučaju Visoki trgovački sud na tražbine iz ugovora o isporuci telekomunikacijskih usluga primijenio zastarni rok iz članka 232. točke 3. ZOO-a obrazlažući da zakonodavac kod tražbine za telefonske usluge ne pravi razliku između kućanstva i trgovačkih ugovora, te da se radi o posebnom jednogodišnjem roku "koji se primjenjuje kad zakonom nije određen neki drugi rok".
Osim toga, Ustavni sud je utvrdio da je jednogodišnji zastarni rok iz članka 232. točke 3. ZOO-a Visoki trgovački sud primijenio (primjerice) i u presudama broj: Pž-6809/2014-3 od 2. siječnja 2017. (u parnici između isporučitelja telekomunikacijskih usluga i trgovačkog društva), Pž-3265/10-3 od 2. travnja 2014. (u parnici između isporučitelja telekomunikacijskih usluga i obrtnika) i Pž-4694/2017-2 od 7. lipnja 2018. (u parnici između isporučitelja telekomunikacijskih usluga i obrtnika).
Stoga se u ovom predmetu otvorilo novo pitanje - pitanje dugotrajnih i dubokih razlika u sudskoj praksi.
Načelna stajališta Europskog suda za ljudska prava
Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetu Lupeni Grkokatolička župa i ostali protiv Rumunjske [Vv] (br. 76943/11, § 116., presuda od 26. studenoga 2016.) iznio je sljedeća pravna stajališta:
"(a) U ovoj vrsti predmeta, ocjena Suda uvijek je bila utemeljena na načelu pravne sigurnosti koje je implicitno svim člancima Konvencije i predstavlja jedno od temeljnih aspekata vladavine prava (vidi Nejdet Sahin i Perihan Sahin, citirano gore, § 56). Ovo načelo jamči određenu stabilnost u pravnim situacijama i doprinosi povjerenju javnosti u sudove. Ustrajno donošenje suprotnih sudskih odluka može stvoriti stanje pravne nesigurnosti što dovodi do smanjenja povjerenja javnosti u pravni sustav, a to povjerenje je jedno od bitnih sastavnica države utemeljene na vladavini prava.
(b) Međutim, mogućnost donošenja suprotnih sudskih odluka imanentna je svakom pravnom sustavu utemeljenom na mreži prvostupanjskih i žalbenih sudova čija je nadležnost mjesno određena. Takva praksa može se javiti i unutar istog suda. To, samo po sebi, ne može se smatrati suprotno Konvenciji.
(c) Zahtjevi pravne sigurnosti i zaštite legitimnog povjerenja javnosti nemaju značaj stečenog prava na nepromjenjivost (consistency) sudske prakse. Razvoj sudske prakse nije, sam po sebi, u suprotnosti sa načelom dobrog sudovanja, jer bi u suprotnom propust održavanja dinamičnog i evolutivnog pristupa mogao priječiti reforme ili poboljšanja.
(d) U načelu nije dužnost Suda da uspoređuje različite odluke nacionalnih sudova, čak i u očigledno sličnim postupcima on mora poštivati neovisnost tih sudova. Također, različito postupanje u dva spora ne smatra se da dovodi do suprotne sudske prakse kada je opravdano razlikama u činjeničnom stanju u predmetima
(e) Mjerila kojima se vodi Sud u ocjeni okolnosti u kojima suprotne odluke različitih nacionalnih sudova posljednjeg stupnja imaju za posljedicu povredu prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije, sastoje se u utvrđivanju, prvo, postoje li 'duboke i dugotrajne razlike' u sudskoj praksi nacionalnih sudova; drugo, osigurava li domaće pravo mehanizam prevladavanja tih nedosljednosti; i treće, je li taj mehanizam primijenjen i je li djelotvoran."
Primjena načelnih stajališta na konkretan predmet
Ustavni sud je prihvatio navedena stajališta te utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o trajnoj i dubokoj razlici u sudskoj praksi Visokog trgovačkog suda.
Nadalje, iz očitovanja Visokog trgovačkog suda (koje je također pribavljeno tijekom ustavnosudskog postupka) proizlazi da taj sud u svojoj praksi istodobno ima presude u kojima zauzima stajalište da se u takvim sporovima primjenjuje zastarni rok od tri godine u skladu s člankom 228. u vezi s člankom 14. ZOO-a i presude u kojima se zauzima stajalište da se primjenjuje zastarni rok od godine dana iz članka 232. točke 3. ZOO-a.
Međutim, iako je tom sudu bilo poznato da u činjenično i pravno istovjetnim predmetima zauzima različita pravna stajališta, on nije ništa poduzeo da bi to otklonio kako bi ujednačio svoju praksu u smislu članka 38. stavka 1., članka 39. i članka 40. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16. - Uredba i 67/18.).
Ustavni sud je istaknuo da razlozi pravne sigurnosti, povjerenje građana u pravni sustav i njegovu objektivnost i nepristranost (kao sastavnih dijelova načela vladavine prava) postavljaju pred sudove zahtjev sprečavanja nejednakog učinka njihovih odluka za različite adresate u činjenično i pravno istoj ili istovjetnoj situaciji.
Kada sudovi u predmetima istovjetne činjenične i pravne naravi zauzimaju različita pravna stajališta, poštivanje načela vladavine prava traži ispitivanje posljedica koje za osiguranje pravne sigurnosti i jednake primjene prava ima različita praksa sudova (pa makar to bila i praksa istog suda).
U konkretnom slučaju nedvojbeno je da u praksi Visokog trgovačkog suda postoje duboke i dugotrajne razlike u primjeni mjerodavnog prava u vezi zastare tražbina kod isporuke telekomunikacijskih usluga između osoba koje imaju status trgovca.
Slijedom navedenog, Ustavni sud je ocijenio dubokim i dugotrajnim navedene razlike jer u praksi Visokog trgovačkog suda traju od 2014. do 2019., za koje vrijeme su suci toga suda donosili odluke koje su bile u suprotnosti s odlukama drugih sudaca istog tog suda donesenim u predmetima istovjetne činjenične i pravne naravi.
Nadalje, Ustavni sud je odgovorio i na pitanje osigurava li pravni sustav Republike Hrvatske mehanizam za prevladavanje nekonzistentnosti sudske prakse.
Zadaću osiguravanja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni obavlja Vrhovni sud Republike Hrvatske u skladu s člankom 116. stavkom 1. Ustava. Mehanizam koji osigurava ispunjavanje člankom 116. stavkom 1. Ustava propisanu zadaću Vrhovnog suda bio je propisan člankom 382. stavkom 2. točkom 1. i člankom 467.a stavkom 1. Zakona o parničnom postupku u razdoblju od 2. svibnja 2011. do 1. rujna 2019.
Ustavni sud je ocijenio da je u slučaju nekonzistentnosti sudske prakse istih ili različitih sudova posljednjeg stupnja i u sporovima male vrijednosti pravni sustav Republike Hrvatske osiguravao, u vrijeme donošenja osporene presude, mehanizam za prevladavanje tih nedosljednosti.
Posljednje pitanje na koje je trebalo odgovoriti jest je li u konkretnom slučaju bio djelotvoran mehanizam za prevladavanje nekonzistentnosti sudske prakse.
Iz presuda koje su dostavljane tijekom ustavnosudskog postupka i osporene drugostupanjske presude razvidno je da Visoki trgovački sud, usprkos nekonzistentnosti vlastite sudske prakse, nije odredio (dopustio) tzv. "izvanrednu reviziju" protiv svojih odluka, te da zato, u pogledu pitanja zastare tražbina kod isporuke telekomunikacijskih usluga između osoba koje imaju status trgovca, pravna stajališta Visokog trgovačkog suda iznesena u njegovim prethodno navedenim presudama nisu bila predmet ispitivanja pred Vrhovnim sudom.
Zaključna razmatranja
Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju Visoki trgovački sud, iako mu je bila poznata nekonzistentnost vlastite prakse, nije ocijenio značaj te nekonzistentnosti s obzirom na zahtjeve vladavine prava i nije odredio da je protiv osporene drugostupanjske presude dopuštena tzv. "izvanredna revizija".
Dakle, u konkretnom slučaju u pravnom sustavu Republike Hrvatske mehanizam za prevladavanje nekonzistentnosti sudske prakse nije bio djelotvoran.
Polazeći od takvog stanja stvari, Ustavnom sudu nije preostalo nego utvrditi obvezu Visokog trgovačkog suda da u predmetu u kojem je donio osporenu presudu, u odnosu na podnositelja, ponovi postupak radi ostvarenja pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka Republike Hrvatske te osiguranja dosljednosti sudske prakse, jer se samo na taj način osigurava i povjerenje javnosti u sudove i u sudski sustav u cjelini, a u pojedinačnim slučajevima otklanja uočena nedosljednost u vođenju sudskog postupka na štetu podnositelja ustavnih tužbi.
Treba se nadati da će ubuduće zauzeto stajalište o navedenom zastarnom roku biti primjenjivano dosljedno do svih sudaca navedenoga suda, kako bi pravne osobe koje utužuju tražbine iz telekomunikacijskih usluga (koje su vrlo brojne) mogle prilagoditi svoje poslovanje jer nije svejedno je li zastarni rok godinu ili tri godine (pitanje opomena, prijedloga za ovrhu, organizacije rada i sl.).
dr. sc. Robert Peček
