Sud se kod predmeta zaštite pravne sigurnosti prvenstveno oslanja na odredbe članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji određuje prava osoba u postupku pred sudovima u građanskim i kaznenim predmetima, čiji stavak 1. navodi kako „radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.“
Zanimljivo je gledište Suda vezano za presedane kao čimbenike pravne sigurnosti kako je navedeno u predmetu Jureša protiv Hrvatske (Presuda od 22. 5. 2018., Zahtjev br. 24079/11) u kojem Sud ističe kako je u ranijim predmetima kao što su Brezovec protiv Hrvatske (br. 13488/07, stavci 59. - 68., 29. ožujka 2011.) i Saghinadze i drugi protiv Gruzije (br. 18768/05, stavci 116. - 118., 27. svibnja 2010.) utvrdio da su „rješenja u kojima nije navedeno razumno obrazloženje odstupanja od postojeće sudske prakse nepredvidljiva i ukazuju na proizvoljnost te su samim time i nezakonita.“ Sud je osobito bitno gledište zauzeo u ranijoj odluci Hoare protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 6261/08 od 12. travnja 2011.) u kojoj je istaknuo kako je moguće da sudovi u svojim odlukama odstupe od svoje dobro utvrđene prakse ali„pod uvjetom da pruže dobre i uvjerljive razloge za to“. U presudi Jureša protiv Hrvatske Sud dalje ističe kako „pri odstupanju od utvrđene sudske prakse radi poštivanja načela pravne sigurnosti u skladu s vladavinom prava ... sudovi moraju jasno obrazložiti svoje odluke u mjeri u kojoj će omogućiti budućim tužiteljima da razumno predvide kako bi nove pravne promjene mogle utjecati na njihov predmete.“
O nedosljednosti sudske prakse Sud je govorio i u predmetu Brezovec protiv Hrvatske (presuda od 29.03. 2011., zahtjev br. 13488/07). Istaknuto je kako države ugovornice Konvencije imaju obavezu organizirati svoje pravne sustave na način da se izbjegne donošenje proturječnih presuda, te da „proturječne odluke u sličnim predmetima koje je donio isti sud, koji uz to predstavlja zadnju instancu u dotičnoj pravnoj stvari, mogu, u odsutnosti mehanizma koji osigurava dosljednost, dovesti do povrede načela pravne sigurnosti.“ To pravilo vrijedi i za države kao što je Republika Hrvatska u kojoj ne postoji obaveza poštovanja pravnih presedana ali iz navedene prakse Suda očito je kako proturječne odluke istog suda u sličnim pravnim stvarima stvaraju povredu načela pravne sigurnosti. Sud je u navedenoj presudi također naveo da kad se tako očigledno proturječne odluke miješaju u pravo na mirno uživanje vlasništva, a za čiju proturječnost odluka nije dano nikakvo razumno objašnjenje, takva miješanja se ne mogu smatrati zakonitim „jer vode do nedosljedne sudske prakse kojoj nedostaje tražena preciznost kako bi se pojedincima omogućilo da predvide posljedice svojih radnji“.
Sud je stao u obranu odredbi iz članka 5. Konvencije koja propisuju da se nitko ne smije lišiti slobode, osim u zakonom propisanim slučajevima i u postupku propisanom zakonom. Jedan od predmeta u kojem je stao u obranu navedenih načela zaštite prava pojedinaca u kaznenom postupku je Şahin Alpay protiv Turske (presuda od 20. 06. 2018., Zahtjev br. 16538/17). Sud je kroz navedeni predmet izrazio mišljenje kako je njegova zadaća utvrditi u postupku je li domaći zakon kojeg su nacionalni sudovi primijenili u skladu s Konvencijom, kao i opća načela po kojima sudovi odlučuju. Naglasio je da je u pogledu lišavanja slobode posebno važno zadovoljiti opće načelo pravne sigurnosti, te da nije dopušten nikakav „proizvoljni pritvor“. U ovom slučaju pojam proizvoljnosti se odnosi ne samo na neusklađenost sa nacionalnim pravom nego i neusklađenost s Konvencijom, osobito člankom 5. u kojoj su taksativno određeni razlozi za lišavanje slobode (npr. ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja...)
U predmetu Ringwald protiv Hrvatske (Stjepan Ringwald protiv Hrvatske i Vanja Ringwald protiv Hrvatske - Odluka od 22. 01. 2019., Zahtjev br. 14590/15) Sud je izrazio zanimljiva gledišta vezana za svoju ulogu zaštite prava pojedinaca sukladno odredbama Konvencije. Pa je ocijenio kako je „u više navrata naveo kako njegova zadaća nije ispravljati činjenične i zakonske pogreške koje je nacionalni sud navodno počinio osim ako i u onoj mjeri u kojoj su izazvale povredu prava i sloboda zaštićenih Konvencijom.“ Ono što Sud u svome radu ne ocjenjuje kao svoju zadaću je „preispitivanje pitanja kao što je važnost koju domaći sudovi pridaju nekim dokazima ili zaključcima ili ocjenama u nekom pitanju koje razmatraju.“ U navedenoj presudi Sud dalje naznačuje kako odbija svoju ulogu „suda četvrtog stupnja“ te on neće ispitivati presude nacionalnih sudova na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije osim ako su zaključci tih sudova i donesene presude proizvoljne i očigledno nerazumne. Sud zaključuje kako je navedenim člankom 6. stavkom 1. Konvencije zajamčeno pravo na pošteno suđenje ali nisu propisana pravila o dopuštenosti dokaza ili načini ocjenjivanja dokaza, što je sve prepušteno nacionalnom pravu i nacionalnim sudovima.
Europski sud za ljudska prava slijedom navedenog svoju ulogu ne doživljava kako je sam naveo u Ringwald protiv Hrvatske kao ulogu suda četvrtog stupnja kojemu se pojedinci obraćaju nakon što su iskoristili sve pravne lijekove u svojim državama (potpisnicama Konvencije). Uloga suda je, kako je vidljivo iz navedenih predmeta, zaštita ljudskih prava u slučajevima težih kršenja odredaba Konvencije, a osobito zaštita pojedinaca od postupaka nacionalnih sudova koji su protivni njenim odredbama. Zaštita pojedinaca se sastoji od zaštite od nejednake sudske prakse, nerazumno dugih sudskih postupaka i proizvoljnih odluka sudova bez zakonskog temelja. Sud u svome radu nastoji osigurati pravo na pravično suđenje, temeljeno na zakonu i općim načelima sukladnima odredbama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a samim time i pravnu sigurnost.
Roko Hranjec mag. iur.
