Ovaj članak započet ćemo dvjema važnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje su indikativno polazište za razumijevanje teme koja je pred nama. Prema prvoj „Tužiteljica je postavila zahtjev za utvrđenje spornog ugovora apsolutno ništavim u smislu odredbe članka 103. ZOO/91. (sada članak 322. ZOO-a). Međutim, sudovi nižeg stupnja utvrdili su da tužiteljica kao razlog ništavosti spornog ugovora navodi okolnosti i činjenice koje upućuju na pobojnost ugovora u smislu odredbe članka 111. ZOO/91. (sada članak 330. ZOO-a), a da pritom i ne postoje razlozi za pobojnost ugovora o manama volje tužiteljice pri njegovu sklapanju. Budući da se za utvrđenje apsolutne ništavosti ugovora zahtijeva drukčije činjenično stanje od činjeničnog stanja za relativnu ništavost ugovora i da relativno ništavi ugovori obvezuju stranke sve dok ih sud po tužbi jedne od stranaka konstitutivnom presudom ne poništi, sudovi nižeg stupnja pravilno su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice. Naime, tužiteljica nije postavila zahtjev za poništenje spornog ugovora primjenom odredbe članka 112. stavka 1. ZOO/91. (sada članak 331. stavak 1. ZOO-a). Takav zahtjev nije sadržan ni u zahtjevu za utvrđenje apsolutne ništavosti ugovora u smislu članka 109. ZOO/91. (sada članak 327. ZOO-a) u vezi s odredbom članka 2. stavka 1. ZPP-a.“ (VSRH, Rev-1519/93. od 21. 12. 1994.) Treba naglasiti da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stranke postavile u postupku, a ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan. To nas upućuje na važnost iznošenja pravno relevantnog činjeničnog stanja koje je u vezi s odgovarajućom materijalnom pravnom normom radi pravilnog postavljanja tužbenog zahtjeva u očekivanju tražene pravne zaštite. Prema odredbi članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO) sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a prema odredbi članka 331. stavka 1. samo ugovorna strana u čijem je interesu ustanovljena pobojnost može zahtijevati da se ugovor poništi, a za to u pravilu nije aktivno legitimirana i neka treća osoba. Druga odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske glasi: „Odredba članka 109. stavka 1. ZOO/91. (sada članka 327. stavka 1. ZOO-a) ne daje ovlaštenje sudu da suprotno članku 2. stavku 1. ZPP-a odlučuje o onome što nije u granicama tužbenog zahtjeva koji je stranka postavila u parničnom postupku. To međutim ne znači da sud nije ovlašten u smislu odredbe članka 109. stavka 1. ZOO/91. (sada članak 327. stavak 1. ZOO-a) po službenoj dužnosti ocjenjivati je li pravno valjan ili ništav sporni pravni posao, odnosno ugovor, ali razmatrajući sve to samo kao prethodno pravno pitanje o čijem rješenju, odnosno zauzimanju stava u vezi s njim ovisi meritorna odluka suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.“ (VSRH, Rev-116/86. od 16. 8. 1988.) Iz ove druge sudske odluke vidljiva je sudska ovlast da na ništetnost pravnog posla, odnosno ugovora sud obraća pozornost po službenoj dužnosti, ali samo kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe članka 12. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14.; dalje u tekstu: ZPP).
Dakle, ZOO je prihvatio dvodiobu nevaljanih pravnih poslova, time i ugovora, pa oni mogu biti ništetni ili pobojni. Razlozi ništetnosti ili pobojnosti očituju se u pravnim razlozima koji ukazuju na njihovu ništetnost ili pobojnost krugu osoba koje su ovlaštene isticati razloge ništetnosti ili pobojnosti, rokovima u kojima se to može učiniti i donekle u pravnim posljedicama koje nakon toga nastaju. Bitna razlika između ništetnosti i pobojnosti ugovora u tome je što ništetnost djeluje ex tunc, a pobojnost ex nunc. Sama se ništetnost pojavljuje u dva oblika, kao apsolutna i relativna. ZOO pod ništetnošću ugovora podrazumijeva apsolutnu ništetnost, a pod pobojnošću relativnu ništetnost ugovora. Da bi ugovor bio valjan, prema ZOO-u moraju biti ispunjene određene pretpostavke, a to su: pravna i poslovna sposobnost subjekata (ugovaratelja), valjano i suglasno očitovanje njihove volje za sklapanje ugovora, moguća, dopuštena i određena ili bar odrediva činidba, dopuštena osnova i pobuda, a često i propisani oblik ugovora. Navedene pretpostavke uvijek moraju biti kumulativno ispunjene da bi ugovor bio pravovaljan. Zato se razlozi ništetnosti pravnog posla, time i ugovora, svode na iste činjenice koje su predviđene kao pretpostavke za valjanost ugovora, ali u njihovu negativnom značenju. Stoga razlikovanje valjanih i nevaljanih pravnih poslova, odnosno ugovora ovisi o točnosti i potpunosti utvrđenja postojanja propisanih zakonskih pretpostavki. To se posebno ističe jer je u dosadašnjoj sudskoj praksi zapaženo da se nedovoljno i/ili nepravilno razlikuju pretpostavke koje trebaju biti ispunjene da bi ugovor bio ništetan ili pobojan i koje su to razlike između njih i kakvi pravni učinci i posljedice nastaju za ugovaratelje ili njihove sljednike uslijed ništetnosti ili pobojnosti.
Cijeli stručni članak možete pročitati na ovoj poveznici.
