U obveznopravnom odnosu moguće su promjene kako na strani vjerovnika, tako na strani dužnika. Kada govorimo o ovom potonjem, valja istaknuti da je dug moguće preuzeti.
Naime, dug se preuzima ugovorom zaključenim između dužnika i preuzimatelja (treće osobe), s tim da vjerovnik mora pristati na preuzimanje duga (
članak 96. Zakona o obveznim odnosima). Zaključenjem ugovora uz pristanak vjerovnika, treća osoba odnosno preuzimatelj stupa na mjesto prijašnjeg dužnika i preuzima na sebe ispunjenje obveze iz ugovora, dok prijašnji dužnik izlazi iz tog obveznog odnosa.
Konkretnije, između novog dužnika i vjerovnika postoji ista obveza koja je dotle postojala između prijašnjeg dužnika i vjerovnika. Takva vrsta ugovora zaključuje se radi preuzimanja tuđeg duga i njegovog oslobađanja od obveze, s time da razlozi koji motiviraju treću osobu mogu biti različiti kao npr. oslobađanje od duga kojeg preuzimatelj ima prema dužniku, radi darivanja dužnika ili radi preuzimanja duga uz istovremeno ugovaranje neke protučinidbe od strane dužnika i sl. Bitno je da se svi ti razlozi tiču odnosa između dužnika i trećega, a ne i vjerovnika, koji samo pristaje na tu promjenu.
S obzirom na to da je za nastupanje pravnih učinaka ugovora o preuzimanju potrebna suglasnost vjerovnika, potrebno je da ga se o tome ugovoru obavijesti. O sklopljenom ugovoru vjerovnika može izvijestiti bilo postojeći bilo budući dužnik, i svakome od njih vjerovnik može priopćiti svoj pristanak na preuzimanje duga.
Smatra se da je vjerovnik dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimatelja, koje je ovaj učinio u svoje ime. Ugovaratelji, a i svaki od njih posebno, mogu pozvati vjerovnika da se u određenom roku očituje pristaje li na preuzimanje duga, pa ako se vjerovnik u određenom roku ne očituje, smatra se da nije dao svoj pristanak.
Bitno je napomenuti da ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja sve dok vjerovnik ne da svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, ili odbije dati pristanak.
Posebnost u pogledu preuzimanja duga propisana je
člankom 97. Zakona o obveznim odnosima, a tiče se duga koji je osiguran hipotekom. Česta je situacija u praksi da netko namjerava kupiti nekretninu koja je opterećena hipotekom (posebno je to učestalo u slučaju kupnje stana koji je predmetom otkupa uz obročnu otplatu, sukladno
članku 21. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo).
Stoga, prema članku 97. Zakona o obveznim odnosima, kada je prilikom otuđenja neke nekretnine na kojoj postoji hipoteka ugovoreno između pribavitelja i otuđitelja da će pribavitelj preuzeti dug prema hipotekarnom vjerovniku, smatra se da je hipotekarni vjerovnik dao pristanak na ugovor o preuzimanju duga, ako ga, na pisani poziv otuđitelja, nije odbio u roku od tri mjeseca od primitka poziva, s tim da se u pisanom pozivu vjerovniku mora skrenuti pozornost na ovu posljedicu, inače će se smatrati kao da poziv nije upućen.
Ako je u vrijeme vjerovnikova pristanka na ugovor o preuzimanju duga preuzimatelj bio prezadužen, a vjerovnik to nije znao niti je morao znati, prijašnji dužnik ne oslobađa se obveze, a ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o pristupanju dugu.
Bitno je napomenuti da sporedna prava koja su do tada postojala uz tražbinu (dug) ostaju i nadalje, ali jamstva te zalozi koje su dale treće osobe prestaju ako jamci i zalogodavci ne pristaju odgovarati i za novog dužnika. Ako nije što drugo ugovoreno, preuzimatelj ne odgovara za nenaplaćene kamate koje su dospjele do preuzimanja.
I nakon sklopljenog, i od vjerovnika odobrenog, ugovora o preuzimanju duga, preuzimatelj, odnosno novi dužnik, može isticati vjerovniku sve prigovore koji proistječu iz pravnog odnosa između bivšeg dužnika i vjerovnika iz kojega potječe preuzeti dug, a i prigovore koje preuzimatelj ima prema vjerovniku, s time da preuzimatelj ne može isticati vjerovniku prigovore koji potječu iz njegovog pravnog odnosa s prijašnjim dužnikom, a koji je odnos bio temelj preuzimanja.
