Puno i nepuno radno vrijeme
Radno vrijeme ne zasniva se uvijek na puno radno vrijeme, kako je to uobičajeno u praksi, a prema
članku 30. Zakona o radu (u nastavku: ZR). Moguće je, naime, radni odnos zasnovati i na nepuno radno vrijeme (
članak 31. ZR-a). Budući da radnik koji radi puno radno vrijeme, s jedne strane, i onaj koji radi nepuno radno vrijeme, s druge strane, ne rade tjedno isti broj sati, javlja se dilema koliko dana godišnjeg odmora pripada jednom, a koliko drugom.
Pravo na godišnji odmor
Prema
članku 39. stavku 1. ZR-a, radnik za svaku kalendarsku godinu ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 18 dana. To je minimum trajanja godišnjeg odmora zajamčen Zakonom, a duže trajanje punog godišnjeg odmora može se odrediti nekim ugovorom ili aktom - ugovorom o radu, pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom. Najčešće poslodavci svojim pravilnicima o radu predviđaju trajanje godišnjeg odmora duže od zakonskog minimuma, ili se, pak, to pitanje uređuje kolektivnim ugovorom.
Izričaj članka 39. stavka 1. ZR-a ne ukazuje na to da bi se on odnosio samo na radnike koji rade u punom radnom vremenu, odnosno da radnici koji rade u nepunom ili skraćenom radnom vremenu imaju pravo na kraće trajanje godišnjeg odmora, sukladno broju radnih sati kod poslodavca. Naime, da bi radnik stekao pravo na godišnji odmor potrebno je da nakon prvog zasnivanja radnog odnosa ili u slučaju prekida rada između dva radna odnosa dužeg od 8 dana, protekne 6 mjeseci neprekidnog rada.
Dakle, uvjet za stjecanje prava na godišnji odmor je, bez sumnje, zasnivanje i trajanje radnog odnosa, pri čemu se ne pravi razlika između radnika koji rade 40 sati tjedno i onih koji tjedno rade samo npr. 25 sati.
Pravo na puni godišnji odmor
Pravo na puni godišnji odmor ne ovisi, dakle, od tjednog broja radnih sati. To znači da pravo na minimalno trajanje punog godišnjeg odmora (prema Zakonu o radu) ostvaruju ne samo oni radnici koji rade u punom radnom vremenu, nego i radnici koji rade u nepunom ili skraćenom radnom vremenu po bilo kojoj zakonskoj osnovi.
Poslodavcu jedino ostaje mogućnost da pravilnikom o radu, ili, s druge strane, kolektivnim ugovorom, odnosno ugovorom o radu propiše odnosno ugovori da će radnici koji rade u nepunom radnom vremenu imati pravo na nešto manji broj dodatnih dana godišnjeg odmora, povrh onog minimalnog zajamčenog ZR-om, što bi, s obzirom na njihov manji radni angažman od ostalih radnika, bilo i pravično.
