No i malo temeljitiji pregled Konačnog prijedloga Zakona o radu, koji se upravo nalazi pred sabornicima, uvjerit će nas u suprotno. Vrlo je malo intervencija u sadašnja rješenja
Zakona o radu odnosno ono što se predlaže promijeniti pitanja su ugovora o radu na određeno vrijeme, godišnjeg odmora, radnog vremena, dostave i još neka druga (ne toliko bitna) pitanja.
Prema Konačnom prijedlogu Zakona o radu, daje se prednost sklapanju ugovora o radu na neodređeno vrijeme (članak 9.), a sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme predviđeno je kao iznimka, u slučaju kada se radi o zasnivanju radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja ili ako je to zakonom ili kolektivnim ugovorom dopušteno.
Navedeno je potpuno identično određenjima iz važećeg Zakona o radu.
Iako se prema Konačnom prijedlogu Zakona o radu ne navode pojedinačni slučajevi u kojima se može sklopiti takav ugovor, kao što je to slučaj i u važećem Zakonu o radu, poslodavca se ograničava vremenski u odnosu na trajanje ugovora pojedinog radnika (neovisno o tome je li ugovor sklopljen za obavljanje istih ili različitih poslova) te se utvrđuje kada taj ugovor postaje ugovor o radu na neodređeno vrijeme (članak 10.).
U tome je, naime, najveća novina rada na određeno vrijeme. Prema sadašnjem
Zakonu o radu, najdulje trajanje ugovora o radu na određeno vrijeme je 3 godine, ali na istim poslovima, što znači da čim se radniku promjene poslovi, rok od 3 godine počinje teći iznova. Znajući to poslodavci su, čim isteknu prve 3 godine, često s radnikom sklapali novi ugovor o radu na određeno vrijeme za obavljanje nekih drugih poslova, pa su se tako otvorile daljnje 3 godine za rad na određeno vrijeme. I tako se moglo ići u nedogled.
Naravno, takvo je rješenje iz sadašnjeg Zakona o radu bilo i još uvijek jest predmetom potpune i bezobzirne zloporabe.
Kao dokaz tome su statistički podaci o postotku ugovora o radu na određeno vrijeme u ukupnom broju svih ugovora o radu – navodno je u Republici Hrvatskoj čak vrtoglavih 80-ak % ugovora o radu sklopljeno na određeno vrijeme.
U odnosu na preuzete preventivne mjere za sprječavanje zloporabe instituta rada na određeno vrijeme, predloženom odredbom (o radu na određeno vrijeme) preuzete su predviđene mjere iz odredbe članka 5. stavka 1. podstavka a., b. i c. Direktive Vijeća 99/70/EZ.
Konačnim prijedlogom Zakona o radu predlažu se uvjeti rada radnika koji rade na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme, a definiran je „usporedivi radnik“ odnosno radnik prema kojem će se uspoređivati radni uvjeti i prava radnika koji imaju sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, a kojem moraju biti osigurana ista prava i uvjeti rada kao radniku koji ima ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme s istim ili sličnim stručnim znanjima i vještinama i koji obavlja iste ili slične poslove.
Cilj te odredbe Zakona je usklađivanje Zakona s Direktivom Vijeća 1999/70/EZ od 26. lipnja 1999., s obzirom na okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme, koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP.
Budući da se donošenje novog Zakona o radu barem već godinu dana valja između Vlade RH, sindikata i Hrvatskog sabora, ne može se niti sada sa sigurnošću reći hoće li Zakon biti donesen. Može se samo konstatirati da se o njemu (opet) raspravlja po hitnom postupku, da je Prijedlog razmotren i raspravljen, da su se četiri Saborska odbora pozitivno izjasnila o njemu i relativnom većinom predložila njegovo donošenje.
Uskoro će sabornici (ne)dizanjem ruku odlučiti o njegovoj sudbini.
