Raspored radnog vremena uređen je
člankom 46. Zakona o radu (NN 149/09 – u nastavku: ZOR), kojim je propisano da ako dnevni i tjedni raspored radnog vremena nije određen propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, o rasporedu radnog vremena odlučuje poslodavac pisanom odlukom, s time da poslodavac mora obavijestiti radnike o rasporedu ili promjeni rasporeda radnog vremena najmanje tjedan dana unaprijed, osim u slučaju hitnog prekovremenog rada.
Ove odredbe nisu novost, jer su postojale i u bivšem Zakonu o radu.
No, kod reguliranja radnog vremena posebna je novost, u pravničkim krugovima kolokvijalno nazvana,
„mala preraspodjela“ radnog vremena.
Naime, ZOR je unio novinu prema kojoj poslodavci, kod kojih je to potrebno zbog procesa rada organiziranog
u smjenama, puno ili nepuno radno vrijeme ne moraju rasporediti jednako po tjednima, te se u tom slučaju puno ili nepuno radno vrijeme utvrđuje kao prosječno tjedno radno vrijeme unutar razdoblja
od 4 mjeseca, pri čemu odstupanje od punog radnog vremena od 40 sati tjedno, ne smije iznositi više od
12 sati mjesečno.
U takvoj tzv. maloj preraspodjeli radnog vremena ograničenje maksimalnog trajanja tjednog radnog vremena iznosi najviše
četrdeset osam sati.
Jednostavnije rečeno, prosjek radnog vremena u četiri mjeseca mora iznositi puno radno vrijeme (40 sati tjedno), s time da
odstupanja mogu biti do 8 radnih sati tjedno, odnosno 12 sati mjesečno.
U slučaju da je istekom 4 mjeseca prosječno tjedno radno vrijeme bilo duže od ugovorenog punog odnosno nepunog radnog vremena, to vrijeme rada smatra se prekovremenim radom kojeg je poslodavac radniku dužan posebno platiti.
Jedna od novina je i odredba prema kojoj se
maloljetnom radniku raspored punog radnog vremena
ne smije utvrditi duže od osam sati dnevno, što znači da je maloljetnom radniku zabranjen prekovremeni rad. (
članak 45. stavak 5. ZOR-a).
