Članak 129. Zakona o nasljeđivanju (u nastavku: ZN) propisuje da nasljedno pravo nasljednik stječe u trenutku ostaviteljeve smrti. Smrću ostavitelja njegova ostavina prelazi na nasljednika i postaje njegovo nasljedstvo. Stoga je rješenje o nasljeđivanju ustvari deklaratorno rješenje, s obzirom da ostavina umrle osobe po sili zakona prelazi na nasljednike u času smrti, a ne donošenjem rješenja o nasljeđivanju (zbog čega i odgovornost nasljednika za eventualne ostaviteljeve dugove nastupa trenutkom njegove smrti).
Prema
članku 139. stavak 1. ZN-a, nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove. No, nasljednik odgovara i svojom, a ne samo naslijeđenom imovinom, i to do visine vrijednosti naslijeđene imovine, čak i neovisno o tome ako je, na primjer, nakon provedenog ostavinskog postupka, možebitno darovao svoje nasljedstvo.
U sudskoj praksi opseg odgovornosti nasljednika za ostaviteljeve dugove prosuđuje se prema vrijednosti naslijeđene imovine koju je ona imala u času prijelaza na nasljednike, dakle u času ostaviteljeve smrti. Imovina se procjenjuje prema tržišnoj vrijednosti stvari u času smrti, pa kasnije promjene nastale u vrijednosti naslijeđenih predmeta ostavine ne utječu na veličinu i opseg nasljednikove odgovornosti (odluka Županijskog suda u Varaždinu, broj
Gž-748/2003-2 od 2. lipnja 2003.).
Za ostaviteljeve dugove ne odgovara nasljednik koji se odrekao nasljedstva (članak 139. stavak 2. ZN-a). Nasljednik se može odreći nasljedstva javno ovjerovljenom izjavom ili izjavom danom na zapisnik kod suda do donošenja prvostupanjske odluke i za takvog se nasljednika smatra da nikad nije bio nasljednik (
članak 130. stavak 1. i 4. ZN-a). Sud, odnosno javni bilježnik u pozivu za ostavinsku raspravu upozorit će zainteresirane osobe da mogu do donošenja prvostupanjskog rješenja o nasljeđivanju dati izjavu o odricanju od nasljedstva usmeno na ročištu za ostavinsku raspravu ili javno ovjerovljenom ispravom. Ako na ročište ne dođu ili takvu izjavu ne daju, smatrat će se da žele biti nasljednici (
članak 217. stavak 3. ZN-a).
Međutim, nasljedstva se ne može odreći nasljednik koji je već raspolagao nasljedstvom ili nekim njegovim dijelom, no mjere koje jedan nasljednik poduzme samo radi očuvanja ostavine, kao i mjere tekuće uprave, ne lišavaju ga prava na odricanje od nasljedstva (
članak 132. ZN-a).
Za osobu koja nije dala izjavu o odricanju od nasljedstva, smatra se da želi biti nasljednikom, dok se nasljedstva više ne može odreći osoba koja je valjano dala izjavu da ga prihvaća (
članak 220. stavak 2. i 3. ZN-a).
Kada ima više nasljednika, oni solidarno odgovaraju za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva. Među nasljednicima dugovi se dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako oporukom nije drukčije određeno (
članak 139. stavak 3. i 4. ZN-a).
Završno donosimo relevantnu sudsku praksu koja se odnosi na ovu temu:
„Međutim, suprotno stajalištima tužitelja, nasljednici odgovaraju za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine pa i kad su potpunom isplatom samo nekih ostaviteljevih vjerovnika oštetili ostale vjerovnike (tako i VSRH Rev -1470/63).“ - odluka Županijskog suda u Varaždinu, broj
Gž-1033/2008-2 od 10. lipnja 2008.
„ … prema principima odgovornosti za dugove ostavitelja propisanim u navedenom članku ZN-a, i drugotuženik odgovara za dugove ostavitelja, do vrijednosti naslijeđene imovine, neovisno od činjenice što je neposredno nakon prihvaćanja nasljedstva, svoj nasljedni dio ustupio sunasljednici, prvotuženici.“ - odluka Županijskog suda u Varaždinu, broj
Gž-291/2007-2 od 30. travnja 2007.
Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.
